Manjak samopouzdanja je problem koji postoji otkad postoje i ljudi. Istražujući kako život učiniti sretnijim, učinkovitijim i uspješnijim, psiholozi su šezdesetih godina prošloga stoljeća utvrdili da nas manjak samopouzdanja opstruira u skladnom i sretnom životu. U ovom predavanju ćemo se osvrnuti na budističku perspektivu.

Manjak samopouzdanja: uzroci i uvjeti

Manjak samopouzdanja i samopoštovanja nije samo individualna stvar već i posljedica sredine i kulture u kojoj živimo. Kao tri najčešća uzroka možemo navesti odgoj i obrazovanje, sredinu u kojoj živimo te individualna iskustava kojima gradimo sliku o sebi.

Budizam se slaže s psihologijom u tome da odgoj snažno utječe na razvijanje zdravog samopouzdanja. Djeci treba ukazati poštovanje, razumijevanje, ohrabrenje i povjerenje te ih od rane dobi učiti da je normalno pogriješiti i da je neuspjeh je prihvatljivo iskustvo. Zabrinutost nad djecom i njihovim uspjehom u životu potiče roditelje da budu strogi i da imaju velika očekivanja od svoje djece. Pritom se odgojne metode znaju temeljiti na kažnjavanju umjesto na ohrabrivanju. Mislim da je to velika greška. Kako pristupiti odgoju tako da djeca izgrade osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja? Kao što ćemo vidjeti, to je u konačnici presudno za sretniji i čovjeka dostojniji život. Neću reći i uspješniji, jer je svaki život ispunjen uspjesima i neuspjesima, to je normalno.

Iz budističke perspektive bilo bi pogrešno kriviti roditelje za sve naše neuspjehe ili za manjak samopouzdanja i samopoštovanja. Koliko nas s jedne strane biološki određuju roditelji, s druge strane psihološki ipak nasljeđujemo sebe. Imamo primjere djece koja su odrastala uz krute odgojne mjere, u velikoj strogosti i s velikim roditeljskim očekivanjima. Međutim, ipak su iznašla načina da razviju samopouzdanje i samopoštovanje te da u životu otkriju sebe na drugačiji način i pronađu svoj put koji nije u potpunosti određen onime što se zbivalo na njegovim počecima. Pozitivne ili negativne okolnosti ne treba doživljavati kao datost, kao nešto do kraja određujuće.

Koliko nas s jedne strane biološki određuju roditelji, s druge strane psihološki ipak nasljeđujemo sebe.

Međutim, ni kod samopouzdanih ljudi to samopouzdanje i samopoštovanja nije uvijek prisutno. Svi znamo ljude koji su integrirani kao osobe u načinu života koji vode. Samopouzdanje im počiva na određenim vještinama, na iskustvu i na odnosu okoline. Zašto nije apsolutno i uvijek prisutno? Zato što su uvjeti na kojima se temelji promjenjivi. 

Bogatstvo, moć, profesionalne vještine ili uspjeh kao temelji samopouzdanja podložni su promjeni. U času kada se uvjeti promjene, i samopouzdanje nestaje. Kada se takvi ljudi nađu na kliskom terenu gdje im vještine ne dolaze do izražaja, samopouzdanje nestaje. Postojanje samopouzdanja nije datost koju netko ima zauvijek i u svim uvjetima. Isto tako, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja također nije datost jer ovisi o uzrocima i uvjetima koji se u životu mijenjaju.

Važnost samopromatranja

Manjak samopouzdanja, osjećaj inferiornosti u odnosu na druge, osjećaj neuspjeha, sve to proizlazi iz načina na koji razmišljamo o sebi i time gradimo i održavamo sliku o sebi. Osjećamo li se manjkavima, nedostatnima, neučinkovitima i nedovoljno dobrima? Trebamo se zagledati u sebe i pogledati na koji način stvaramo sliku o sebi i održavamo je na životu. Negativno razmišljanje o sebi je inertno i postaje uporište slici koju gradimo jer nam je lakše tako razmišljati o sebi. 

Analizirajući takvo razmišljanje, vidimo da se temelji na određenoj percepciji, na tome kako gledamo sebe i sve ono što se događa oko nas. Postoji li snažna tendencija da kod sebe uočavamo greške? Obitavanje na greškama i negativnostima vodi iznicanju negativnih emocija. Drži nas zarobljenima u začaranome krugu negativnog razmišljanja o sebi. Treba znati da je percepcija kao i naša procjena koja se na nju oslanja, iskrivljena i manjkava. Okrenemo li se unutra i razmotrimo svoj stav o sebi, uočit ćemo da smo usmjereniji na negativnosti nego na veliki broj stvari koje su pozitivne, dobre i hvalevrijedne.

Kako početi izlaziti iz začaranoga kruga i prestati biti žrtva negativnog razmišljanja o sebi? Prvi korak u tom smjeru je stvaranje mentalnog prostora samopromatranjem i uviđanjem da je u našem iskustvu, životnim uvjetima, okolnostima i karakteru puno više dobroga nego što smo skloni misliti da jest. 

Samopromatranje je jednako važno i kod manjka samopouzdanja i samopoštovanja. Obje te slike o sebi nose mogućnost distorzije, bilo zbog umanjivanja ili zbog preuveličavanja. 

Arogancija i lažno samopouzdanje

Ima ljudi koji su naizgled puni samopouzdanja, međutim pri tome možemo zamijetiti aroganciju. Slika koji imaju o sebi je jednako nerealna i prenaglašena kao i kod manjka samopouzdanja.

To je izrazito ružna osobina koja vlastitu vrijednost temelji na umanjivanju vrijednosti drugih. Smatrati sebe vrjednijima poštovanja, boljima, zaslužnijima prenaglašen je ili iskrivljen osjećaj samopouzdanja koji je otišao u ekstrem. Niz je razloga ili gledišta zbog kojih se takva slika o sebi razvija.

Zdravo samopouzdanje se temelji na realnoj procjeni sebe samih. Međutim, može biti i iskrivljeno u smislu arogancije, a može biti i lažno. Možemo se uvjeriti da smo sposobni i vješti, praviti se da je to stvarno stanje stvari, ali to uopće ne mora biti tako.

Da sažmemo: S jedne strane imamo odsutnost samopouzdanja koje je posljedica prevelike kritičnosti prema sebi i negativnog razmišljanja. Dobro je biti svjestan sebe i razmatrati se u svjetlu ispravnosti i neispravnosti. Međutim, kada kritičnost prijeđe granicu odlazi u ekstrem pa o sebi razmišljamo isključivo negativno. Tada se ne radi samo o odsutnosti samopouzdanja već o stanju koje može voditi u depresiju.

S druge strane, prisutnost samopouzdanja i samopoštovanja može se temeljiti na kvalitetama, osobinama, vještinama i sposobnostima koje su doista prisutne. Međutim, može biti i lažno. Ekstrem samopouzdanja je arogancija, stanje koje prestaje biti zdravo i izrazito je nekorisno kako za nas tako i za druge. Arogantnim ponašanjem ne doprinosimo skladu i razvoju dobrih odnosa sa svojom okolinom. 

Vjera i povjerenje nasuprot ponosa

U budističkoj psihologiji ne nalazimo pojmove samopouzdanje i samopoštovanje, ali nalazimo pojmove vjera i povjerenje. Obje kategorije su pozitivne i korisne. Nasuprot njima kao negativna i nekorisna kategorija stoji ponos. U budizmu se ponos smatra iskrivljenim i predimenzioniranim osjećajem sebe. Temelji na razlici između nas i drugih koja ide nama u korist i u tom smislu je oblik arogancije.

U budizmu se ponos smatra iskrivljenim i predimenzioniranim osjećajem sebe.

Budizam razlikuje sedam vrsta ponosa – toliko je bilo važno razlučiti načine krivog i bolnog doživljavanja i predstavljanja sebe drugima!

Zašto bolnog? Ponos naglašava različitost između sebe i drugih, s namjerom omalovažavanja drugih, a veličanja sebe i zato je jedan od temeljnih jada. I nas i druge čini ojađenima, a odnosi uspostavljeni na njemu često za posljedicu imaju sukob, nesklad i nezadovoljstvo.

Vratimo se vjeri i povjerenju. Vjera se u budizmu shvaća na prilično širok način. To je prije svega vjera u zakon uzroka i posljedice, zatim u ono što se u budizmu naziva istinama o prirodi našeg života, o potencijalu koji imamo i mogućnosti da ga ostvarimo. 

Vjera nije samo vjera u učenje kao nešto vanjsko, o čemu slušamo ili o čemu možemo čitati. Vjera u uzrok i posljedicu je znanje o djelovanju i uzvratima djelovanja. Ako nam je to u životu jasno, teško je biti bez samopouzdanja i samopoštovanja. 

Manjak samopouzdanja najčešće počiva na zbunjenosti koja stvara iskrivljenoj sliku o sebi. Ne znamo zašto se doživljavamo onako kako se doživljavamo pa često krivimo druge za takav doživljaj. No kada govorimo o vjeri, govorimo o jasnoj svijesti što je to što naš život čini ovakvim ili onakvim. To je prije svega djelovanje. U budizmu učenje o karmi ne predstavlja neki oblik determinizma. Naš sadašnji život nije u potpunosti određen prošlim djelima. Umjesto toga, shvaća se kao prilika da drugačijim odgovorom na uvjete s kojima se sada susrećemo mijenjamo svoj život na pozitivan način. Zato se često kaže da smo bića koja sama sebe, iz jednog trenutka u drugi, iznova stvaraju. Radi se o izrazito pozitivnom gledištu o nama samima i o mogućnostima koje u nama leže.

Bića smo koja sama sebe, iz jednog trenutka u drugi, iznova stvaraju.

Hoće li plodovi našeg prošlog djelovanja dozrijeti i u potpunosti utjecati na nas ovisi u prvom redu o tome kako ćemo na njih odgovoriti. Odgovorimo li na uzvrate prošlog djelovanja nevješto, bez razumijevanja što se doista događa, u skladu s prethodnim djelovanjem i reakcijama, nastavit ćemo isti ciklus u kojem isti plodovi dozrijevaju u budućnosti. Ništa se bitno neće promijeniti. Ako pri susretu s negativnim posljedicama vlastitih djela odgovorimo negativno, ciklus negativnosti se nastavlja dalje. No odgovorimo li drugačije, tim odgovorom, razumijevanjem i prihvaćanjem onoga što se događa možemo mijenjati i svoju sadašnjost, i svoju budućnost. To je područje slobode koje se otvara razumijevanjem vlastitoga djelovanja, njegovih posljedica i sposobnosti da drugačijim odgovorom na uvjete u kojima se nalazimo mijenjamo svoju budućnost.

Ne želim duboko ulaziti u učenje o karmi ili o djelovanju i njegovim uzvratima, no važno je vidjeti na čemu se u budizmu temelji pozitivan doživljaj sebe, samopoštovanje i pouzdanje u vlastite sposobnosti i mogućnosti. 

Vjera u budizmu se ne shvaća kao slijepo vjerovanje u postulate koji su neprovjerljivi i nepromjenjivi već kao duboko razumijevanje nas samih, našeg djelovanja i njegovih posljedica.

Spominjanje vjere uvijek priziva religiju i religijska vjerovanja. Vjera u budizmu se ne shvaća kao slijepo vjerovanje u postulate koji su neprovjerljivi i nepromjenjivi već kao duboko razumijevanje nas samih, našeg djelovanja i njegovih posljedica. Sve je to iskustvom itekako provjerljivo. Radi se o vjeri ili povjerenju koji se razvijaju. Kako postajemo svjesniji vlastitoga bića i prirode vlastitoga djelovanja tako povjerenje i vjera kako u učenje, tako i u nas same, raste. Ne radi se o vjeri u nešto vanjsko, u neki skup učenja koji možemo čuti ili pročitati, nego o njegovoj primjeni na vlastito iskustvo. Provjerom u vlastitom iskustvu razvijamo povjerenje i vjeru kako u učenje tako i u sebe. Stavljajući ga u funkciju možemo aktivno mijenjati svoj život nabolje. To predstavlja jednu od stvari koje nam itekako pomažu u razvijanju samopouzdanja. 

Samopouzdanje i odsutnost sopstva

U kakvoj je vezi razvijanje samopouzdanja s temeljnim učenjem o odsutnosti sopstva na kojem se budizam zasniva i po kojem se razlikuje od svih drugih duhovnih učenja? Da li su to dvoje u kontradikciji?

Na početku proučavanja i prakticiranja budizma, učenje o odsutnosti sopstva se može shvatiti pogrešno. Ljudi pomisle da se od samoga početka trebaju uskladiti s njime te krenu poricati sebe i razvijati osjećaj odbojnosti prema svemu što u sebi nalaze za sebično i što je dijelom sopstva koje budizam negira.

Važno je odmah na početku reći da budizam ne negira sopstvo. To je pogrešno i površno razumijevanje. Budizam ne negira postojanje naše samosvijesti. Svi ju posjedujemo! Oblikuje se od samog početka života, a budizam čak kaže da dolazi iz prošlih života. Svatko od nas je poseban, drugačiji, jedinstven i neponovljiv. Našu individualnost budizam ne negira ni na koji način. Kada govori o odsutnosti sopstva, budizam govori o iskrivljenom doživljaju onoga što sopstvo jest i pogrešno shvaćenoj funkciji sopstva koje svatko od nas ima. 

Budizam ne negira postojanje naše samosvijesti. Svi ju posjedujemo!

Kako bismo organizirali iskustvo bez samosvijesti? Kako bismo mogli funkcionirati u svijetu? Nikako.

Ispravno razumijevanje je vrlo važno. Sav jad i patnju s kojom se u životu susrećemo, kako mi tako i čovječanstvo uopće, uzrokovan je time što svojoj sposobnosti organiziranja iskustva i osjećaju sebe pridodajemo nešto pogrešno. Iz tog krivog razumijevanja sebe i vezanosti koju ono uzrokuje, dolazi do krivog gledišta da postojimo odvojeno, da smo mi mi, drugi su drugi, da smo mi jedno, a svijet drugo. Dualizam svojstven tom gledištu i takvom razmišljanju odvaja nas od drugih, od svijeta i od nas samih unutar nas samih. Stvara otuđenost s jedne i neprestani sukob s druge strane.

Posljedica je neprestano razmatranje onoga što je prijetnja kao i onoga što nas čini sigurnima i zadovoljnima. Vječno smo na oprezu razmatrajući naša iskustva i sve ono što doživljavamo – da li je ugodno ili neugodno, da li im se sviđa ili ne sviđa, da li je prijeteće ili je nešto što nas može učiniti sigurnima? 

O tome budizam govori kada govori o odsutnosti sopstva. Međutim, kaže da je takvo gledište, koje je duboko ukorijenjeno, i prianjanje koje iz njega proizilazi – iluzorno, da ne postoji doista, da je mentalno kreirano i da nije stvarno postojeće.

Govorili smo o tome da je učenje o odsutnosti sopstva pogrešno shvatiti na grubi način, kao da sopstvo ne postoji, i od samih početaka početi sebe razlagati ili dekonstruirati.

Na samome početku prakse ne možemo ni govoriti o čvrstom sopstvu, egu ili snažnom osjećaju ja. Obično krećemo iz stanja mentalne raspršenosti i zbunjenosti po pitanju svoga života, sebe i smisla. Odakle dolazimo, tko smo i kuda idemo? To su pitanja koja nas sve muče. Nemamo jasnu sliku o sebi, čvrst identitet, čvrsto sopstvo i ego. Krenemo li, u stanju unutarnjih suprotnosti koje doživljavamo, u dekonstrukcijski proces, možemo si nauditi.

Stoga je u meditacijskoj praksi ili općenito na putu prakse u budizmu prva i važna stvar konsolidirati i učvrstiti se, izgraditi osjećaj samopoštovanja i samopouzdanja. I to onog koji se temelji na istinskim vrijednostima i moralnim načelima koja nas ispravno postavljaju u odnosu na razvojni meditacijski put kojim smo krenuli. Nemoguće je slijediti put i prakticirati ako nemamo vjere u sebe, vlastite mogućnosti i sposobnosti. Odsutnost samopouzdanja i vjere je velika opstrukcija u praksi, nas priječi da razvijemo svoje potencijale i živimo skladnim i ispunjenim životom. Svi krećemo iz pozicije manjka samopouzdanja i samopoštovanja. Međutim, kroz praksu i učenje ih stječemo. 

Stoga je u meditacijskoj praksi ili općenito na putu prakse u budizmu prva i važna stvar konsolidirati i učvrstiti se, izgraditi osjećaj samopoštovanja i samopouzdanja.

Evo primjera. Kada krenete s praksom meditacije, prva stvar s kojom se susrećete je opuštanje. Sposobnost da se opustimo je prvi znak da je promjena moguća i da je sami možemo potaknuti i ostvariti. Već u prvim koracima se susrećemo sa sposobnošću da mijenjamo svoj život nabolje. Nastavljajući razvijati usredotočenost i napuštati stanje raspršenosti, pomućenosti i zbunjenosti, pred nama se otvara posve nova perspektiva koja pozitivno utječe na izgradnju samopouzdanja i samopoštovanja. 

I da ponovim ono sto sam rekao na početku – ništa tu nije doista fiksno. Ako se osjećamo loše i imamo manjak samopoštovanja i samopouzdanja, to nije datost. Radi se o posljedici određenih uzroka i uvjeta koje, kada ih osvijestimo, možemo mijenjati. Tako stvaramo drugačiji doživljaj sebe, okoline i života općenito. 

Slijedeći put koji sam predstavio kroz dvije vježbe, opuštanje i razvijanje usredotočenosti, mijenjamo uzroke i uvjete, prelazimo iz stanja odsutnosti samopoštovanja i samopouzdanja u stanje njihove prisutnosti. 

Vrijeme koje imamo za ovo predavanje ne dozvoljava mi da vam obrazložim kako se taj proces razvija dalje i kako nam otkriva dimenzije vlastitog bića kojih inače nismo svjesni, niti ih bez prolaska kroz njega možemo postati svjesni.

Kako prihvatiti sebe?

Ima izreka koja kaže da je chan greška za greškom. Zvuči li vam to kao antireklama za put chana? Zapravo je u njoj puno istine jer se temelji se na realnom uvidu u vlastito biće i na prihvaćanju sebe onakvih kakvi jesmo. To je silno važno. Izgraditi samopoštovanje i samopouzdanje možemo prije svega tako što ćemo otpustiti velika očekivanja koja od sebe imamo. Važno je dozvoliti si da ne budemo savršeni, dozvoliti si greške.

Lako je postaviti si ideal i razviti ideju o savršenstvu pa se upropastiti pokušavajući dosegnuti to savršenstvo, negirajući sebe onakve kakvi jesmo, strepeći nad svakom pogreškom i vlastitim nesavršenostima. Takav stav nas odvodi u gubitak samopoštovanja i samopouzdanja.

Chan je greška za greškom.

To naravno ne znači da treba neprestano raditi greške! Znači da je griješiti normalno, da je griješiti ljudski. Ako smo svjesni svojih pogrešaka, znat ćemo ih i ispraviti. Ako pak silno strepimo da ne počinimo greške, svejedno ćemo ih počiniti, a pritom ćemo napraviti i još jednu, dodatnu grešku kažnjavanjem sebe za počinjeno. To je onda dvostruka greška. Jedna je počiniti grešku, a druga je nepotrebno generirati dodatnu patnju. Treba znati da onaj tko djeluje, griješi. Ako poznajemo sebe u dovoljnoj mjeri i znamo koja djela čemu vode, ispravljat ćemo greške i to je savršeno u redu. Nemojte se bojati griješiti. Greške samo treba ispravljati. To je prirodan proces u kojem s jedne strane razvijamo prihvaćanje sebe, a s druge razvijamo samopoštovanje i samopouzdanje.

Ima još jedna izreka u chanu. Kaže da ako imate problem i ako je taj problem rješiv, onda nemate problem. Ako imate problem i taj problem nije rješiv, onda također nemate problem. To nas oslobađa ideje da moramo biti savršeni, da moramo ispuniti sva svoja očekivanja ili očekivanja koja drugi imaju od nas.

Često smo u velikoj mjeri ovisni o onome što drugi misle o nama. Naš osjećaj samopoštovanja i samopouzdanja može u tolikoj mjeri biti ovisan o mišljenju okoline da se neprestano i silno trudimo zadovoljiti sve oko sebe i tako potkopavamo zdrav doživljaj sebe. Nikada ne možemo druge zadovoljiti do kraja, a ravnajući se po njima sebe gubimo iz vida. Takvi nas pokušaji ostavljaju neispunjenima i neostvarenima. 

Nadalje, važno je biti realan po pitanju svojih mogućnosti i sposobnosti. Ne zadavati si ciljeve koje objektivno ne možemo ostvariti, koji su u ovom času izvan našeg domašaja. To se često događa zbog nedovoljnog poznavanja sebe ili predimenzioniranog uvjerenja o vlastitim sposobnostima.

Kako imati realan doživljaj sebe i onoga što možemo i što ne možemo? To je ključno za mir i sreću u životu pa onda i za samopoštovanje i samopouzdanje. Tako što ćemo razviti praksu introspekcije, promatranja sebe. Meditacija je najbolja metoda za to. Pomaže nam da se sagledamo na nepristran način pa jasno možemo vidjeti svoje slabe i dobre točke. Nikada nitko nije savršen u svim stvarima. Od te ideje ne treba polaziti i osjećati se loše ako sami nismo savršeni. Važna je realnost po pitanju vlastitog bića, sposobnosti, talenata ili njihovoga manjka. Tada si ne zadajemo ciljeve koji nam prelaze mogućnosti. U djelovanju ne treba brinuti ako pogriješimo, ako sve nije savršeno. 

Opuštenost je preduvjet svake pozitivne promjene koja nam se može dogoditi.

Jedna zen priča govori o svećeniku koji je imao hram s velikim vrtom. Jedan dan očekivao je važne goste. Silno se potrudio da sve dovede u red. Sve lišće iz vrta je pokupio. Sve je dotjerao i uljepšao najbolje što je mogao. Prvi susjed mu je bio stariji čovjek koji je preko zida motrio što svećenik radi. Neposredno prije nego što su gosti trebali stići došao je kod susjeda i zatresao stablo da lišće opadne. Svećenik ga je prvo zgroženo promatrao, a onda je shvatio da je to puno prirodnije stanje. Govori o nezabrinutosti oko toga da sve bude pod kontrolom, da sve bude u redu, da sve bude savršeno. Ne znači da ne treba dati sve od sebe da stvari budu dobre, ali ne treba misliti da sve možemo držati pod kontrolom i naprosto treba biti opušten. Opuštenost je preduvjet svake pozitivne promjene koja nam se može dogoditi.Pritom ne mislim samo na opuštenost tijela nego i na opuštenost uma. Izuzetno je važna u susretu sa svim životnim situacijama. Kada im možemo pristupiti opuštena tijela i uma, bez zabrinutosti, u ogromnoj smo prednosti bez obzira na ishod. 

Apsolutno samopouzdanje

Ideja na kojoj počiva cjelokupna praksa chana jest da smo izvorno probuđeni, da je um izvorno potpuno slobodan i nezapriječen. Drugim riječima, ništa nam doista ne nedostaje. Sve je u najboljem redu, baš onako kako treba biti.

Praksa u chanu ne ide ka tome da postanemo nešto što nismo. Čak i kada razvijamo samopouzdanje u praksi, ne razvijamo nešto što već nema temelje u nama. Taj temelj je upravo izvorna sloboda. Potpuni smo, cjeloviti, bezgranični i jedno sa svime što nas okružuje. Uvidjeti to temeljno obilježje našeg bića jest ono što nam samopoštovanje i samopozdanje čini apsolutnim, ili bolje rečeno neuvjetovanim. Neuvjetovanim u smislu da više nije podložno promjenama u nama ili izvan nas. Sve se u ovome svijetu mijenja, ali priroda nas i pojava općenito ostaje ista i nepromijenjena. To čini temelj potpunog samopouzdanja. Makar, više ga ne možemo zvati samopouzdanjem u uobičajenom smislu.

Par korisnih savjeta

Za kraj, evo kako si možete pomoći u izgradnji osjećaja samopoštovanja i samopouzdanja, bez obzira prakticirate li već chan i budizam

1. Držanje i način na koji držimo tijelo je izuzetno važno. Zbog izravne veze između uma i tijela, preko tijela djelujemo na um. Znate da je govor tijela izuzetno informativan. Kad vidite nekoga lošeg držanja i pogrbljenog, posve je jasno da se to odražava na fizičko i na mentalno zdravlje. Položaj koji je uspravan, kod kojeg su nam pluća otvorena, disanje duboko, ravnomjerno i slobodno, osigurava da životna sila normalno protječe kroz tijelo. Uspravan položaj utječe i na naš psihološki stav. Ako se držite i sjedite uspravno, time sugerirate neovisnost, hrabrost u suočavanju sa sobom i sa životnim okolnostima, pozitivan stav i odnos.
2. Vježbanje razvija fizičke sposobnosti i zdravlje. Jednako pozitivno utječe na um. pogotovo ako vježbanju pristupimo kao vrsti meditacije u kretanju.
3. Opuštenost. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važna! Naučiti kako se opustiti: kako opustiti tijelo, kako opustiti um je izuzetno važno.
4. Ostaviti prošlost prošlosti. Ne prianjati uz prošla negativna iskustva, ne baviti se njima, ne vraćati se natrag. Ne treba izgrađivati sliku o sebi kroz ono što je prošlo, čega više nema. To je inače omiljeni način građenja loše slike o sebi – neprestano vraćanje lošim iskustvima i greškama koje smo u prošlosti napravili. Tako generiramo osjećaj nedostatnosti, nepotpunosti i manjkavosti. 
5. Ne baviti se previše budućnošću. U redu je isplanirati svoju budućnost, ali nakon toga se više ne treba baviti njome. Velika očekivanja i projekcija u budućnost često generiraju strah, neizvjesnost, zabrinutost i tjeskobu. Pitamo se hoće li nam stvari ići na ruku ili ne. 
6. Razviti prisutnost, bivanje ovdje i sada. Živjeti u sadašnjem trenutku. To je temelj svih metoda meditacije u chanu. Biti ovdje i sada, biti opušten, biti uspravan. Razviti vjeru u sebe, svoje sposobnosti i mogućnosti, ali istovremeno biti realan po pitanju onoga što je moguće i onoga što nije. 

To je put ka slobodi, zdravom doživljaju sebe, skladnijem životu i skladnijim odnosima s drugima.

Transkript javnog predavanja koje je majstor chana, učitelj Žarko Andričević održao 3. studenog 2021. godine.
Transkribirala i uredila Helga Juretić
Dodatno uredile Karmen Mihalinec i Tatjana Mesar