Svježina i počeci

Svježina i počeci

Naslov „Svježina i počeci” donekle je vezan uz činjenicu da smo nedavno ušli u novu godinu. Mi smo proveli Novu godinu, kao što to činimo već neko vrijeme, na meditacijskom povlačenju. Dakle, nije bilo vatrometa i onoga što uobičajeno prati novogodišnja veselja. Prijelaz u novu godinu smo proveli u miru i tišini. Upriličili smo ceremoniju koja je uobičajena u budizmu: ceremoniju zvonjenja u novu godinu. Iako nova godina u budizmu nema naročito značenje ili posebnu važnost, s obzirom na to da se svugdje u svijetu obilježava, tako su se i budisti priključili. Oni novu godinu obilježavaju na svoj način i česta je praksa zvonjenja. Zvoni se uglavnom najvećim zvonom u samostanu i zvoni se 108 puta. Broj 108 se kao simbol često pojavljuje u budizmu i hinduizmu, a jedno od značenja koje mu se pridaje jest 108 mentalnih onečišćenja u ljudskom životu koja uzorkuju jad ili patnju. Tako se zvonjavom 108 puta simbolički oslobađamo tih 108 jada i kao da poništavamo sve one jade koje smo doživjeli u protekloj godini ulazeći u novu godinu slobodni i čistih umova.

Zašto baš zvono? Zvono je simbol prolaznosti i netrajnosti. Kad god čujete zvono, zvuk je u prvom trenutku snažan i glasan, ali kako vrijeme prolazi, tako se taj zvuk sve više gubi. Za vrijeme ceremonije svaki udarac u zvono popraćen je mantrom koja se pjeva. Dakle, ta je ceremonija oblik meditacijske prakse sa simboličkim značenjem. Prilika je to za zaustaviti se, za stati, za samorefleksiju. Mir, tišina i kontemplativna atmosfera u kojoj se ta samorefleksija odvija jesu drugačiji uvjeti od uobičajenih pri proslavi Nove godine. Ti uvjeti nam daju veću mogućnost uvida u prošlu godinu i što iz nje otpustiti, a čime nastaviti u novoj godini. Može li nam ceremonija zaista pomoći da se oslobodimo svih jada iz prošle i uđemo čisti i slobodni u novu? Ima li ceremonija tu moć? Naravno da nema. Ipak, njezina vrijednost stoga nije ništa manja ako razmotrimo smjer u kojemu se naš život odvija i je li taj smjer onaj kojeg doista želimo ili je suprotan našim željama i očekivanjima.

Bez obzira na to kako dočekali novu godinu, uz prijelaz uglavnom dolazi navika planiranja budućnosti kao da krećemo iz početka. Donosimo novogodišnje odluke o tome što promijeniti u životu. Odluke su vezane uz naše zdravlje, brigu za okoliš ili profesionalne ambicije. Međutim, vjerojatno smo svjedočili kako taj zanos splasne u susretu sa svakodnevicom, našim navikama i životnim okolnostima. Kad se to dogodi, tada naša energija, volja i želja da ostvarimo zacrtane ciljeve kopne i često se događa da ne uspijemo ostvariti odluke. Ako se neuspjesi često ponavljaju, iz godine u godinu, onda mogu voditi razočarenju, gubitku samopouzdanja, osjećaja unutarnjeg nezadovoljstva, nezadovoljstva sobom i životom.

Ukoliko se upitamo koji su razlozi zbog kojih se to događa, možemo vidjeti da postoje tri ključna razloga. Prvi od njih je nedovoljno poznavanje sebe. Drugi je nerealno postavljanje ciljeva pred sebe. Treći razlog je usmjerenost na rezultate, a ne na proces. Hajdemo dublje proučiti ova tri razloga za neuspjeh. Svatko od nas uglavnom misli da sebe poznaje. Međutim, jedna je od funkcija ega preuveličavanje ili preumanjivanje. Tako stvaramo subjektivnu i nerealnu sliku o sebi i životnim okolnostima u kojima se nalazimo. Ego dominira u našem iskustvu. On je referentna točka cjelokupnog našeg iskustva i čini da smo kontinuirano uronjeni u priču o sebi. Svatko od nas sebe doživljava kao centar univerzuma. Drugim riječima, sve što se u našem iskustvu događa, događa se u odnosu na taj centar, na to središte. Mi smo ta referentna točka koja nešto važe, mjeri, analizira, uspoređuje i, na koncu, izvodi neke zaključke.

Ti su zaključci onoliko realni i istiniti koliko je naš pogled sveobuhvatan, a ego ili egocentričnost po definiciji nije sveobuhvatna, nego predstavlja samo jednu i uglavnom vrlo usku perspektivu o životu. Kontinuirana uronjenost u priču o sebi čini da gubimo mogućnost realne procjene sebe, svojih dobrih, ali i slabih točaka, svojih sposobnosti, kao i svojih ograničenja. Zbog krive procjene sebe koja proizlazi iz nedovoljnog poznavanja sebe zadajemo si nerealne ciljeve. Za nedovoljno poznavanje sebe odgovorna je egocentričnost i nesposobnost da se sagledamo u odnosu na druge, u odnosu na okolinu i na način koji je primjereniji stvarnom stanju. To je i posljedica toga što osciliramo između krajnosti. S jedne strane je odsustvo samopouzdanja, a s druge arogancija. Slično je s euforijom ili depresijom. Sve je to posljedica načina na koji vidimo i razumijemo sebe. Rijetko kada smo u stabilnoj sredini iz koje možemo prilično realno procijeniti svoje sposobnosti i mogućnosti, a što je veoma važno kada pristupamo ostvarenju ciljeva i zamisli. Toliko o nepoznavanju sebe.

Drugi, usko povezani uzrok neuspjeha nerealni su ciljevi. Kada god postoji neobjektivna procjena sebe, onda ni ciljevi koje si postavljamo nisu primjereni. Tako stvaramo sve uvjete za neuspjeh.

Treći je uzrok usmjerenost na rezultate, a ne na proces. Zašto smo često usmjereni na rezultat? Zašto više brinemo o ishodu svojih poteza nego o samom procesu koji je nužan da bi do ishoda došlo? Zbog toga što obično ne živimo u sadašnjosti već u prošlosti ili budućnosti. Uronjenost u priče o sebi predstavlja način života koji nije u sadašnjosti i nije utemeljen u sadašnjosti. Takav je život doživljen kroz mentalne konstrukte o životu i nije stvaran život koji se događa u sadašnjosti. Kada god planiramo, kada zadajemo sebi zadatke, kada postavljamo ciljeve pred sebe, tada radimo projekciju, zamišljamo ostvarenje tih ciljeva u budućnosti. Ostvarenje tih ciljeva čini nam se silno važno, nešto što će unaprijediti naš život i našu situaciju učiniti puno boljom. Onda prirodno proizlazi sklonost prema tome da smo više s idejom o rezultatima nego s procesom koji vodi do njih. Inače, taj je proces nešto što je u našoj svijesti povezano s disciplinom, mukom i nužnošću, a ne s radošću i oduševljenjem. Ne pristupamo procesu s radošću. Obično kad razmišljamo o ostvarenju ciljeva, radost i sreća povezane su s ostvarenjem, ali ne s procesom koji nužno mora prethoditi ostvarenju. Proces je nešto što bismo najradije zaobišli. Stoga se javljaju nestrpljenje i bijeg od sadašnjosti koja je, iz naše perspektive, dosadna i nezanimljiva. Zašto nam je sadašnjost dosadna i nezanimljiva? Zato što nam se trenutno stanje ne čini dobrim i zamišljamo sebe u budućnosti gdje postajemo drugačiji i bolji i gdje je sve ljepše i svjetlije. Iz toga razloga nam je vrlo primamljivo maštati i razmišljati o ciljevima, imajući pred sobom sliku tih ostvarenja. Ova su tri čimbenika glavni razlozi zbog kojih teško ustrajemo u novogodišnjim, ali i svim drugim planovima, ambicijama i ciljevima.

Nešto ću reći o suprotnostima tih nepovoljnih uzroka. Ako je prvi uzrok nepoznavanje sebe, onda je dio rješenja upoznati se bolje. Upoznati se bolje znači da bismo se trebali pozabaviti sobom malo ozbiljnije. Trebali bismo promatrati sebe i ući puno dublje u proces samorefleksije nego što to inače, u svakodnevnom životu, činimo. Valjalo bi bolje upoznati svoje navike, snagu navika, svoje dobre i loše strane. Međutim, upoznavanje sebe ne događa se samo na osnovi želje i ideje. Dapače, to može biti samo još jedna odluka o kakvima sam govorio. Ono što je prvenstveno važno jest da smo nadahnuti za duboki proces upoznavanja sebe. Nadahnuće je presudno.

Kada govorimo o poznavanju sebe, temeljna je metoda meditacijska praksa. Upoznavanje sebe događa se kroz pomno motrenje sebe. Za takvo je motrenje važno dati si određeno vrijeme. Vrijeme u kojem ćemo se izdvojiti od svega onoga što inače čini našu svakodnevicu i okrenuti se unutra, opustiti se, biti s dahom i vidjeti što naš um čini. Promotriti kamo naš um ide i vidjeti u kojoj mjeri njime vladamo ili ne vladamo. To su prvi uvidi koje stječemo u meditaciji. Što naša praksa postaje dublja, to su i uvidi dublji. Važno je da u tom procesu počinjemo sve više vladati vlastitim umom. Što više vladamo vlastitim umom, to je um jasniji. Jasnije razumijemo sebe, životne okolnosti u kojima se zatičemo, ali i druge ljude.

Meditacijska praksa donosi sa sobom preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Silno je važno prestati za sve optuživati druge, prestati optuživati životne okolnosti koje nam nisu naklonjene i vidjeti da smo mi ti koji stvaramo vlastitu patnju u životu. Okolnosti mogu biti ovakve ili onakve, ali kakvi ćemo mi biti ovisi o tome kako ćemo odgovoriti na okolnosti. Odgovor na okolnosti ovisi o odnjegovanosti našeg uma, o prisutnosti. Ako smo odsutni, ako se ponašamo po nekim duboko ukorijenjenim obrascima, onda se ništa u našem životu ne mijenja. Mi uvijek na prilično isti i prepoznatljiv način odgovaramo na okolnosti i opet generiramo istu vrstu odnosa i osjećaja koji taj odnos prati. Tako ostajemo u tom začaranom krugu. Preuzeti odgovornost znači uzeti konce vlastitog života u ruke. To znači ne oslanjati se više na vanjske okolnosti i na druge i početi se pretežito oslanjati na sebe. Jedan od uvida koji se pojavljuje u praksi meditacije jest da mi sebe sami stvaramo iz jednog trenutka u drugi. Ne poznavati sebe dovoljno znači ne biti sudionik tog istog stvaranja. Znači biti odsutan iz procesa u kojem ili kroz koji se oblikujemo u životu. Zato se ljudi često zateknu u situaciji dubokog nezadovoljstva sobom jer kao da nisu bili sudionici svih zbivanja koja su ih kroz život oblikovala. Onog trenutka kad osvijestimo gdje smo i kako smo te kada vidimo da s tim nismo zadovoljni, prepoznajemo da nismo bili glavni akteri oblikovanja vlastitog života. Uviđamo da je naš život tekao određenim smjerom i tokom u zavisnosti od niza faktora na koje smo imali vrlo mali utjecaj. Takvo iskustvo zna biti poražavajuće, ali ne mora nužno biti tako. Iskra spoznaje o tome gdje smo i kako smo može biti pravi početak jednog drugačijeg načina života u kojem ćemo nanovo početi oblikovati sebe i izravno utjecati na smjer u kojem će se život nadalje odvijati. To je vrsta odgovornosti koja je silno važna.

Druga stvar, koja se javlja prije odgovornosti, jest prihvaćanje sebe. Nezadovoljstvo sobom i potreba da pobjegnemo od sadašnjeg trenutka je neprihvaćanje sebe. Zapravo smo tada u opoziciji sa samim sobom, u konfliktu sa sobom. Dublji uvid može pomoći da se prihvatimo sa svim svojim dobrim i lošim stranama i da razvijemo prijateljski odnos sa sobom. Da se pomirimo sa sobom. Pomirba sa sobom preduvjet je svakog novog koraka u život. Kako ćemo uspjeti u naumu da postanemo drugačiji nego jesmo, ako u startu nismo pomireni sa sobom i ako smo nezadovoljni sa sobom? Jako je važno prihvatiti sebe. Vidjeti kako nas je život oblikovao u tom smjeru i vidjeti mogućnost da preuzmemo kontrolu nad vlastitim životom. I da tako pomireni sa sobom započnemo oblikovanje sebe na mudriji način. Kad sebe poznamo dovoljno, nećemo si zadavati ciljeve koji će u startu biti neostvarivi. Ciljevi koje postavljamo pred sebe trebaju biti mogući za ostvariti. To je vrlo jednostavno pravilo: činiti ono što možemo činiti. Drugim riječima, treba se kretati malim koracima koji će biti primjereni našoj trenutnoj situaciji. Veliki će koraci rijetko kada biti primjereni. Zato ako niste sigurni, radite male korake. Kada dajemo sebi male zadatke i kada ih uspijemo obaviti, onda uspjeh generira osjećaj samopouzdanja i nadahnuće počinje rasti. Vidimo da je promjena moguća i da smo mi ti koji je možemo ostvariti. Počinjemo biti usmjereniji na proces i razina našeg strpljenja neusporedivo je veća nego prije. Nalazimo zadovoljstvo i sreću u samom procesu. Tada sam proces postaje cilj i svakim je korakom cilj ostvaren, a svako ostvarenje generira osjećaj unutarnjeg zadovoljstva. Iz svega što sam rekao, vidljivo je da si znamo potpuno nepotrebno zakomplicirati život time što zamišljamo stvari koje ne odgovaraju objektivnom stanju. U nastojanju da postignemo nemoguće ne možemo doživjeti ništa drugo nego neuspjeh. U konačnici je to posljedica nedovoljnog razumijevanja sebe.

Kada govorimo o meditacijskoj praksi, uobičajeni je naputak da se u počecima sjedi pola sata jednom ili dva puta dnevno i da tu rutinu treba uvesti kao korisnu naviku. Međutim, to zna biti vrlo ambiciozan plan za razinu nadahnuća i količinu obveza koje imamo. Ili možda u odnosu na naše stanje koje je previše nervozno ili napeto. Nije lako sjediti pola sata, opuštati se i ne brinuti ni o čemu drugom osim o svjesnosti o udahu i izdahu. Zbog toga i kod meditacije treba ići malim koracima i zadavati sebi zadatke koji su primjereni mogućnostima. Možete sjediti petnaest minuta, deset minuta ili jednom umjesto dva puta dnevno. Kako u toj praksi postajemo uspješniji, tako će i zanimanje za praksu postati snažnije i nadahnuće će jačati. Onda ćemo i stvoriti uvjete da sjedimo dulje od deset ili petnaest minuta. Važno je načelo postupnosti: da se ide od  lakšeg ka onome što je teže. Ponavljam, ključna stvar je stvoriti ili potaknuti u sebi iskreno nadahnuće za ono što radimo. Dok god nadahnuće crpimo izvana, što god to bilo, neće potrajati. Takvo uporište nije dovoljno čvrsto. Dakako, ne želim reći da ne treba koristiti vanjske izvore nadahnuća. Na primjer, sjediti u grupi lakše je nego sjediti kod kuće sam. Lakše je disciplinirati se s cijelom grupom. Ako je vođena meditacija u pitanju, onda je još lakše nego kad sjedite sami kod kuće. Ne treba odbaciti ovakav izvor nadahnuća. Međutim, ključno je probuditi u sebi samima nadahnuće za praksu. Probuditi nadahnuće možemo kroz jasno razumijevanje oko toga zašto radimo praksu, u čemu nam može pomoći i od kolike je ona važnosti. Valja naglasiti da se praksa chana ne odnosi samo na tih deset/petnaest minuta/pola sata/sat vremena, koliko netko sjedi u formalnoj meditaciji kod kuće, već se odnosi i na potrebu da praksu iz sjedenja iznesemo u svakodnevni život, odnosno da njegujemo svoj um u svim prilikama. Um njegujemo uvijek kada smo prisutni, kada smo svjesni, kada smo ovdje i sada. Biti u sadašnjem trenutku znači izaći iz priče o sebi. Znači izaći u stvaran svijet.

O toj svježini govori naslov ovoga predavanja „Svježina i počeci”. Ta je svježina ona koja je prisutna u susretu sa stvarnošću ogoljenom od našeg razmišljanja, strahova, nadanja. Svaki je trenutak svjež, nov, neponovljiv, jedinstven i ispunjen radošću. Iz ove perspektive mogli bsimo reći da je svaki novi trenutak Nova godina. Da je svaki novi trenutak novi početak. Zbog toga sam rekao da budizam ne drži baš do Nove godine kao takve. Slično kao i Novu godinu, slavimo rođendan jednom u godini, ali iz perspektive budizma, svaki dan je novi dan. Svaki dan smo rođeni nanovo. Puno je bolje razmišljati na blizak način ako želimo promjenu u životu, nego imati dugoročnu viziju i nekakve daleke ciljeve koje želimo ostvariti. Bolje je ići korak po korak, malo po malo i približavati se onome što u svakom od nas postoji: našoj prirodi koja je savršeno u redu. Novogodišnje rezolucije i odluke uglavnom se temelje na ideji da mi nismo OK, da nismo dobro i da nismo onakvi kakvi bismo trebali biti i stoga bismo trebali postati drugačiji nego jesmo.

Uvijek slijediti namjeru da budemo drugačiji nego što jesmo može nas još više udaljiti od sebe i odvesti u neželjenom smjeru. Poruka chan-a jest da nam izvorno ništa ne nedostaje, da smo potpuni i cjeloviti te da je zapravo sve u najboljem, savršenom redu. Praksa se ne doživljava kao stvaranje nečega što mi nismo, već kao povratak onome što oduvijek jesmo. Mislim da je to priličan zaokret od uobičajenog razmišljanja koji ljudi imaju o sebi kada zamišljaju svoju budućnost. Važno za zapamtiti iz ovog predavanja jest da kada imate na umu mijenjati nešto, razmislite koliko je ta promjena realna, koliko su ciljevi koje postavljate pred sebe realni i u kakvom su oni odnosu s vašim trenutnim sposobnostima da ih ostvarite. Pri tome odaberite male korake. Moj je učitelj jednom rekao da bi praksa trebala teći poput potoka u kojem nema previše vode, ali koji uvijek teče i nikad ne presušuje. Bolje je tako nego obrušiti se kao kad brana pukne, a nakon toga sve stane i zamre. Valja prihvatiti sebe kakvi jeste, preuzeti odgovornost za vlastiti život u svoje ruke, objektivnije se osvrnuti na sebe i donositi primjerenije odluke. Sretna vam nova godina!

Javno predavanje održano u Budističkom centru 15. siječnja 2020.
Transkribirao i uredio Filip Flauder