CHAN
POTRAGA ZA ISTINSKOM PRIRODOM
Chan znači meditacija ili meditacijsko zadubljenje
Chan je jedna od škola kineskog mahayanskog budizma koja je na Zapadu postala poznatija pod svojim japanskim imenom zen. Sam naziv chan kineski je prijevod sanskrtske riječi dhyana, što znači meditacija ili meditacijsko zadubljenje.
Škola je to ime dobila zbog osobitog naglaska koji stavlja na praksu njegovanja uma. Riječ chan, pored toga što označava ime škole, označava i svrhu njenih praksi. Zato se često rabi u značenju probuđenja samog, konačne istine ili prave prirode. Tako se chan-budizam ili zen-budizam ne smatra samo školom meditacije, već školom koja utjelovljuje i prenosi živu mudrost koju je Buddha, probuđeni, dosegnuo sjedeći u meditaciji pod drvetom prosvjetljenja.
Zbog naglaska na ponovnom oživotvorenju neposrednog iskustva probuđenja, chan se pristupom, metodama i načinom prenošenja razlikuje od drugih budističkih škola. No to ne znači da je u suprotnosti s njima. Chan je jednostavniji, drugačiji i neposredniji; naglašava bitno, ne gubi se u sporednom.
Ništa nam doista ne nedostaje
Jedan od osnovnih pristupa u praksi chan-meditacije jest mišljenje da je s nama sve savršeno u redu, da nam doista ništa ne nedostaje. Mi sebe i život doživljavamo jako teškima. Mučimo se s tisuću stvari. Malo toga nam ide glatko i kako bismo htjeli. Ne samo da sami u sebi nismo posve usklađeni, već nam i odnosi s drugim ljudima često donose velike frustracije i patnju. Zato nam je teško povjerovati da je ovaj um, koji poznajemo samo na jedan način, zapravo, buddhin um. Kada se kaže buddhin um, pritom se naravno ne misli na povijesnog Buddhu ni na njegov um. To je buddhin um u smislu uma budnosti, uma koji u sebi ima potencijal probuđenosti, koji je izvorno slobodan i bez ikakvih zapreka.
Škola trenutačnog probuđenja
Školu chana smatra se školom trenutačnog probuđenja. Kao suprotnost trenutačnom, spominje se postupno ili dugotrajno probuđenje. Zbog toga mnogi misle da početi vježbati chan znači vrlo brzo, gotovo trenutačno, doći do probuđenja. Na Zapadu su izašle mnoge knjige o chanu i osobito zenu, u kojima se zen prikazuje u obliku koana na japanskom ili kungana na kineskom. To su zabilježeni razgovori između učenika i učitelja, prilikom kojega učenik odjednom, potaknut nečime što je učitelj rekao ili učinio, doživi probuđenje. Na temelju toga netko može pogrešno zaključiti da ga probuđenje može zadesiti u raznoraznim situacijama, bez obzira prakticira li ili ne. Jednostavno se nešto dogodi i u tom se času čovjek probudi – to je, eto, taj zen, to je taj chan!
Što u chanu znači trenutačno probuđenje? Najjednostavnije bismo mogli reći da je probuđenje uvijek trenutačno, a da je staza koja vodi do probuđenja postupna. Napredovanje na stazi chana najviše ovisi o samim praktičarima. Ovisi o sklonosti prema meditaciji koja nije slučajna niti „bogom dana“, već je posljedica truda i vježbanja.
Chan se smatra školom trenutačnog probuđenja zbog svojih izravnih metoda koje se često ni ne smatraju metodama. Probuđenje je moguće postići ovoga časa, jer ono ne ovisi o vremenskoj kategoriji. Ovisi o sposobnosti da se otpusti ono što ga sprečava. Kada bismo mogli ovoga časa iz uma otpustiti sve pojave, doživjeli bismo probuđenje. Uspijemo li u tome, ne možemo reći da nam je pomogla neka metoda. Naime, otpustiti sve u jednome času nije doista metoda. Pored toga, ne može se reći ni da probuđenje nastaje iz nečega. Ono nije nešto što metoda, kakva god bila, stvara. Probuđenje je pravo stanje stvari koje se iskazuje kada iz uma otpustimo sve pojave. Naša priroda jednostavno se iskazuje onoga časa kada nije ničim zastrta.