Chan budizam

chan budizam

Potraga za istinskom prirodom

Chan je jedna od škola kineskog mahāyānskog budizma koja je na Zapadu poznatija pod svojim japanskim imenom zen. Naziv chan je kineski prijevod sanskrtske riječi dhyāna, što znači meditacija ili meditacijsko zadubljenje.

Škola je dobila ime zbog naglaska koji stavlja na praksu meditacije ili njegovanja uma. Riječ chan, pored toga što označava ime škole, označava i svrhu njenih praksi. Zato se često rabi u značenju probuđenja samog, konačne istine ili prave prirode. Tako se chan-budizam ili zen-budizam ne smatra samo školom meditacije, već i školom koja utjelovljuje i prenosi živu mudrost koju je Buddha, probuđeni, dosegnuo sjedeći u meditaciji pod drvetom prosvjetljenja.

Zbog naglaska na oživotvorenju neposrednog iskustva probuđenja, chan se pristupom, metodama i načinom prenošenja razlikuje od drugih budističkih škola. No to ne znači da je u suprotnosti s njima. Chan je jednostavniji, drugačiji i neposredniji; naglašava bitno, ne gubi se u sporednom.

Škola trenutačnog
probuđenja

Školu chana smatra se školom trenutačnog probuđenja. Kao suprotnost trenutačnom, spominje se postupno ili dugotrajno probuđenje. Zbog toga mnogi misle da početi vježbati chan znači vrlo brzo, gotovo trenutačno, doći do probuđenja. Na Zapadu su objavljene mnoge knjige o chanu i osobito zenu, u kojima se zen prikazuje u obliku koana na japanskom ili kungana na kineskom. To su zabilježeni razgovori između učenika i učitelja u kojem učenik odjednom, potaknut nečime što je učitelj rekao ili učinio, doživi probuđenje. Na temelju toga je moguće pogrešno zaključiti da se probuđenje može desiti u raznoraznim situacijama, bez obzira prakticira li netko ili ne. Jednostavno se nešto dogodi i u tom se času čovjek probudi – to je, eto, taj zen, to je chan!

No što u chanu znači trenutačno probuđenje? Najjednostavnije bismo mogli reći da je probuđenje uvijek trenutačno, a da je staza koja vodi do probuđenja postupna. Napredovanje na stazi chana najviše ovisi o samim praktičarima, o sklonosti prema meditaciji koja nije slučajna ni „pala s neba“, već je posljedica truda i vježbanja.

Chan se smatra školom trenutačnog probuđenja zbog svojih izravnih metoda koje se često ni ne smatraju metodama. Probuđenje je moguće postići ovoga časa, jer ne ovisi o vremenskoj kategoriji. Ovisi o sposobnosti da se otpusti sve što ga sprečava. Kada bismo ovoga časa mogli otpustiti sve pojave, doživjeli bismo probuđenje. Uspijemo li u tome, ne možemo reći da nam je pomogla neka metoda. Naime, otpustiti sve u jednome času nije doista metoda. Pored toga, ne može se reći ni da probuđenje nastaje iz nečega. Nije nešto što metoda, kakva god bila, stvara. Probuđenje je pravo stanje stvari koje se iskazuje kada iz uma otpustimo sve pojave. Naša priroda jednostavno se iskazuje onoga časa kada nije ničim zastrta.

Načela chana

Bodhidharma, prvi istaknuti učitelj ili patrijarh škole, podučavao je da sve izniče iz uma, da je priroda uma priroda buddha i da je svojstvena svim bićima. Put uvida u vlastitu prirodu je motrenje uma. S jedne strane, to je budizam duboko ukorijenjen u učenjima mahāyāne ili velikoga vozila. S druge, to je povratak srži učenja i iskustvu probuđenja vježbanjem meditacije.

Usmjerenje škole chana iskazano je u znamenita četiri načela:

“Poseban prijenos mimo svetih spisa.

Neovisnost o riječima i slovima.

Izravno ukazivanje na um.

Viđenje vlastite prirode i ostvarenje buddhastva.”

Prva dva načela se odnose na prijenos iskustva probuđenja na kojem počiva čitava tradicija chana. Neovisnost o riječima i slovima kao i poseban prijenos mimo svetih spisa kazuju da je chan, u značenju prvotne istine, izvorne ili buddhinske prirode, onkraj riječi, govora, ideja i koncepata. U tradiciji chana se iskustvo izvorne prirode često uspoređuje s mjesecom, a riječi, govor, ideje i koncepti koji ga opisuju se uspoređuju s prstom koji pokazuje na mjesec. Riječima i konceptima to iskustvo nikada se ne može do kraja iskazati niti opisati, jer to je nešto što svatko može i mora iskusiti za sebe. Ovo načelo upozorava da se ne zamjenjuje mjesec za prst, mudrost za znanje, ili prirodu stvarnosti za njen puki opis. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da chan odbacuje uobičajeni način prijenosa i nastavljanja budističke tradicije raznim oblicima zaređenja, preuzimanjem moralnih načela, pa i studijem tekstova i poznavanjem učenja. Potreba za njima je nesumnjiva, no chan s pravom upozorava da ne smiju postati svrha sebi samima čime se gubi duh učenja u korist njegovoga slova.

Dva preostala načela kazuju da je naš um izvorno um buddhe i da buddhu ne trebamo tražiti nigdje drugdje do li u vlastitom umu. Smirivanje i motrenje uma u procesu meditacije kroz sve njegove stupnjeve – od raspršenog i usredotočenog pa do ujedinjenog – naposljetku vodi ka uviđanju njegove izvorne prirode.