
Praksa u vrijeme krize
Transkript dijela prvog online javnog predavanja koje je majstor chana, učitelj Žarko Andričević održao 4.11.2020. godine.
Kada se dogodi kriza dolazi do velike promjene; velikog obrata u načinu života i okolnostima koje čine naš život. Upravo je to što nam se u ovoj krizi dogodilo. Ljudi naravno na krizu reagiraju na različite načine, no večeras nećemo detaljnije o tome, nego ćemo se osvrnuti na krizu iz perspektive (chan) budizma.
U budizmu na krizu gledamo na dvojak način. S jedne strane ona predstavlja opasnost, veliku i drastičnu promjenu kojoj se trebamo prilagoditi i u kojoj na neki način trebamo sačuvati sebe i druge. S druge strane prekid naše životne rutine i kontinuiteta otvara prostor za novo i drugačije sagledavanje vlastitog života i života uopće – tu leži ta mogućnost koju kriza u sebi krije.
Iz perspektive budizma, krizu je prije sveg važno razumjeti. Važno je shvatiti da fenomen krize, poput svih drugih fenomena u životu, nastaje poradi čitavog niza uzroka i uvjeta koji u jednom trenutku do te krize dovode. Ti su uzroci i uvjeti brojni, ali možemo reći da neki od glavnih uzroka leže u našem odnosu prema prirodi općenito.
To kako mi vidimo, doživljavamo i kako se odnosimo prema prirodi ima svoje posljedice i one su već vidljive na bezbroj načina. Možemo govoriti o globalnom zagrijavanju, o utjecaju čovjeka na okoliš, no i prelazak virusa s jedne vrste na drugu u velikoj je mjeri povezan s našim antropocentričnim odnosom prema prirodi, gdje je cilj potčiniti prirodu sebi i ovladati njome, kao da smo mi nešto sasvim drugo od prirode, a ne njezin sastavni dio! Takav odnos rezultira čitavim nizom problema koji su postali globalni i prijete našoj egzistenciji uopće.
Nećemo se detaljno baviti uzrocima, dovoljno je da spomenemo da su oni svakako posljedica ljudskog djelovanja. Još je nešto važno razumjeti: da su ti uzroci i uvjeti i sami u neprekidnoj mijeni. U čitavom tom procesu ništa nije doista statično jer kao što i sami vidimo, način na koji virus djeluje na ljude je različit. Za neke je to obična prehlada, a za neke može imati smrtni ishod. Teško je ustanoviti nekakvo pravilo. Postoji još veliki broj nepoznanica, no nešto je sasvim sigurno: kako se mijenjaju uzroci i uvjeti koji su doveli do pandemije, tako će se mijenjati i virus.
Uvjeti se odnose i na sve ono što mi činimo i kako djelujemo po tom pitanju – kakav odnos prema cijelom tom problemu imamo. Uzroci i uvjeti nam pomažu da shvatimo da tu postoji dinamika i promjenjivost, da smo i mi sastavni dio te dinamike i promjenjivosti što nam omogućuje da čitavu ovu krizu ili pandemiju samu shvatimo kao prolazni fenomen, kao nešto što se cijelo vrijeme mijenja i što će u jednom trenutku prestati postojati. Zapravo već možemo vidjeti da su Kina (zemlja iz koje je pandemija i krenula), pa i Tajvan već slobodni od nje. Oni su se već vratili uglavnom normalnom životu i meni se čini da iz toga možemo puno naučiti. Tu su bile presudne disciplina i odgovornost, kojih na dalekom istoku ne manjka. Tamo se i zbog obične prehlade u javnom prostoru nose maske, a u slučaju ovakve pandemije, koja je već odnijela vrlo velik broj života, naravno da su njihova ozbiljnost i disciplina još mnogo veće te da to daje svoje rezultate.
Nadalje treba razumjeti da postoji međupovezanost svih stvari koju je ova pandemija jasno prikazala. Možemo jasno vidjeti da smo svi poput jedne velike ljudske porodice bez obzira na rasu, nacionalnost i druga neka sekundarna i tercijarna obilježja. Uviđanje međupovezanosti iznimno je važno u cijeloj ovoj priči o pandemiji, jer kad god postanemo svjesni da smo zapravo tako nerazdruživo povezani, onda to u nama potiče osjećaj odgovornosti. To nije odgovornost koja dolazi kao neka izvana nametnuta mjera.
Kad nam netko kaže “budite odgovorni”, a to svakodnevno slušamo, onda se to može činiti kao nametanje discipline, ograničavanje sloboda itd. Međutim, kad smo svjesni povezanosti koja postoji među svima nama, ne samo među nama ljudima nego i s prirodom uopće, onda posve prirodno u nama izniče osjećaj odgovornosti. Što god mi činimo odražava se na sve i štogod drugi čine odražava se na nas; ako toga postanemo duboko svjesni onda je odgovornost nešto što izniče posve prirodno i što ne možemo doživjeti kao nešto što nam je nametnuto, nego u toj odgovornosti vidimo rješenje za našu ljudsku situaciju. Odgovornost nije samo običan grubi osjećaj da se moramo vladati na neki određeni način. Ovakva odgovornost ima svoj emocionalni odziv a to je suosjećanje. Odgovornost nikad ne dolazi sama, ona je uvijek povezana s osjećajem za druge: su-osjećanjem. To suosjećanje nije samo znanje o tome što drugi osjećaju, nego je to ona kvaliteta koja je povezana s našom željom da dokinemo, otklonimo patnju drugih, da oslobodimo druge od patnje.
Iz perspektive te međupovezanosti, oslobađajući druge od patnje oslobađamo i sebe. U tom smislu, ukoliko imamo druge na umu i čim više brinemo o njima u želji da pomognemo – utoliko je i nama bolje. Znajući to, čak i taj sebičan osjećaj da to činimo zato da bismo pomogli sebi još je uvijek bolji od onoga kad smo usmjereni isključivo na sebe. Kada smo usmjereni isključivo na sebe niti ne možemo pomoći sebi na najbolji način. Ta usmjerenost na sebe u startu nam onemogućuje da si pomognemo, naprosto jer je ta ideja usmjerenosti samo na sebe uskraćena za dublje razumijevanje onoga kako stvari stoje. Ako sebe doživljavamo izdvojenima, ako svoje postojanje doživljavamo kao zasebno i ponašamo se u skladu s takvim gledištem, onda smo u jako velikoj zabludi. Bivanje u zabludi i djelovanje iz zablude nikad ne mogu dovesti do stvarnog razrješenja problema, unutarnjeg mira i sreće. Ako smo svi zajedno povezani u nekakvu mrežu odnosa, onda znanje o tome podrazumijeva bitno drugačiji način djelovanja, a taj drugačiji način djelovanja vodi sreći drugih i našoj sreći.
Do uviđanja da stvari nastaju u zavisnosti od uzroka i uvjeta, uviđanja toga da su sve pojave netrajne (zato što se sve neprestano mijenja) pa sve do uvida u međupovezanost svih stvari vodi stanoviti put. Trebamo zadovoljiti određene pretpostavke kako bismo mogli razviti takvo razumijevanje i da bismo onda mogli djelovati u svijetu na način koji je na dobrobit svih. Meni se čini da i kad u nama iznikne taj osjećaj odgovornosti, suosjećanja s drugima, sama ta činjenica naprosto nije dovoljna da bismo doista mogli biti odgovorni i učinkovito pomagati drugima te tako otklanjali patnju i kod drugih, i kod sebe.
Kako bismo bili u stanju to učiniti, prije svega se moramo pozabaviti sobom. Koliko god to možda sebično zvučalo, zapravo i nije tako. Moramo prvo sebe dovesti u red da bismo onda mogli stvarati sklad oko sebe. Sebe uskladiti iznutra, kako bismo taj sklad mogli proširiti dalje.
Tu dolazimo do onoga što u chan budizmu nazivamo praksom. Kad govorimo o praksi onda govorimo o njegovanju uma. Um možemo njegovati na različite načine, međutim na samom početku prakse veoma je važno sabrati se. Opustiti se. Dovesti sebe, svoj um u ovaj, sadašnji trenutak. Sadašnji trenutak koji neće biti opterećen niti prošlošću niti budućnošću.
Zašto je to važno? Zato što se život niti ne događa negdje drugdje nego u sadašnjosti. Tek tada kada jesmo u sadašnjem trenutku, onda smo na izvoru života. Kada smo tamo gdje se život događa, onda smo na pravom mjestu gdje taj život možemo razumjeti. Sagledati ga dublje i uskladiti se s njime – što je od presudne važnosti. To su pretpostavke u chanu vezane uz praksu i njegovanje uma. U krajnje praktičnom smislu se to prije svega odnosi na formalnu svakodnevnu praksu meditacije koju bi nekako trebalo uvesti u svoj život. Pritom mislim na svakodnevno sjedenje u meditaciji na neko određeno vrijeme. To svakodnevno sjedenje u meditaciji jest osnovni vid prakse koji nam omogućuje da načela koja u toj praksi usvajamo iznesemo u svakodnevnicu i počnemo ih primjenjivati u svim životnim okolnostima.
Kada se nađemo u krizi poput ove i kada smo sa svih strana bombardirani informacijama koje često u nama potiču uznemirenost i negativne emocije, ako uđemo u začarani krug generiranja napetosti i negativnih emocija općenito, tada na neki način gubimo vlast nad sobom; postajemo žrtve zbivanja oko nas.
Tada nam se čini da je praksa vrlo daleko, da je to vrijeme u kojem je teško prakticirati… Međutim, ja bih rekao da je situacija potpuno obrnuta. Kriza poput ove i svijest o tome kako mi na nju reagiramo, što nam ona čini, kako se sred nje osjećamo, što ona u nama pobuđuje može biti itekako valjan poticaj ili vrlo snažna motivacija, nešto što nas može pokrenuti i potaknuti na praksu. Puno više nego je to slučaj u okolnostima u kojima smo većinom mirni, u kojima se stvari odvijaju više manje onako kako smo zamislili. Takva neka uobičajena životna situacija često ne sadrži u sebi dovoljno snažan poticaj za praksu kao što to može biti slučaj kada smo u nekakvoj krizi, kad se ne osjećamo dobro, kada smo zabrinuti, u strahu, kad ne znamo kako će se naši životi dalje odvijati. U tom smislu mi se čini da bi bilo dobro da svi vi koji i inače prakticirate meditaciju, isto tako i svi vi koji ste zainteresirani za praksu, ovu krizu preokrenete na vlastitu dobrobit.
Iskoristite je da biste se zainteresirali i uspostavili ili čak produbili svoju praksu.
Inače, kad se govori o mjerama koje se preporučuju – održavanje razmaka, higijena, izolacija itd. – sve te mjere su onima koji ozbiljno prakticiraju meditaciju zapravo bliske. One su čak u potpunosti prisutne na meditacijskim povlačenjima ili intenzivnim oblicima prakse. Tako da svima vama koji prakticirate, siguran sam, te mjere nisu strane niti vam ih je teško održavati. Cjelokupna situacija s ovom krizom stvorila je povoljne unutarnje i vanjske uvjete za praksu. Unutarnje u smislu snažnije motivacije na koju nas ova situacija i povećana svijest o netrajnosti mogu potaknuti, a u vanjskom smislu stvorio se prostor npr. radom od kuće, ili možda manje putujete i sl. U svakom slučaju otvorilo se više prostora (vremena) za osobnu praksu. Naravno, pod uvjetom da taj prostor ne ispunimo strahom, zabrinutošću ili negativnom emocijama koje su često posljedica nesprestanog ili kontinuiranog izlaganja medijskim sadržajima. Čini mi se da je, ako negativne emocije u nama postoje, bitno vidjeti čime ih hranimo i održavamo na životu.
Uvidimo li da sami doprinosimo njihovom održavanju, trebali bismo to prestati činiti. To ne znači da se ne treba informirati, čitati, znati što se oko nas i u svijetu događa. No treba biti oprezan u smislu padanja pod veliki utjecaj tih, uglavnom negativnih, sadržaja. Mislim da je to dobra praksa i inače jer treba paziti čime se hranimo i što nam to čini, kako u fizičkom, tako i u mentalnom, psihološkom smislu. U ovoj krizi nalazimo i unutarnje i vanjske uvjete koji, ako ih tako shvatimo, mogu biti od velike pomoći u uspostavljanju kontinuiteta ili redovitosti prakse.
Kada govorimo o praksi, formalna praksa meditacije nije ništa drugo doli finog usklađivanja tijela, daha i uma; tri aspekta našeg bića koja u meditaciji nastojimo fino ugoditi, uskladiti te dovesti u prirodno uravnoteženo stanje. Ostvariti dubinu u meditacijskoj praksi ne znači ništa drugo nego ući u to stanje dubokog sklada koje se događa kada se ta tri aspekta našeg bića stope u jednu nerazdruživu cjelinu. Taj se unutarnji sklad ispoljava kao stanje dubokog mira i stabilnosti. Kada posjedujemo takav duboki mir i stabilnost i u susretu sa životnim situacijama moći ćemo na njih odgovoriti puno puno primjerenije. Biti ćemo u poziciji da u potpunosti budemo odgovorni i da djelujemo na način koji će biti ne samo na našu dobrobit, nego na dobrobit svih. Osobna praksa nije važna samo stoga da bismo sami sa sobom ostvarili stanje sklada, nego je važna i kao preduvjet našem nastojanju da budemo korisni drugima, kao i zajednici u kojoj se nalazimo – da to stanje sklada, mira, stabilnosti i pozitivnih emocija prenesemo i podijelimo s drugima te u konačnici pomognemo drugima da to isto ostvare.
Možda je ovo prilika da se osvrnem i na mjere koje naš stožer neprestano zagovara, ali mjere kojih se očito nakon prvog vala pandemije, kroz ljeto i nadalje nismo naročito pridržavali, što se manifestira sada u velikom broju novozaraženih i na žalost u velikom broju onih koji svakodnevno umiru. Meni se čini da bismo doista trebali dati sve od sebe da zaštitimo i sebe i druge kroz pridržavanje tih mjera. Kroz nošenje maski svuda gdje maske treba nositi, kroz pridržavanje higijene, kroz općenito jako odgovoran odnos prema svemu tome. Iako se možda sami ne pribojavate zaraze i oboljenja trebamo znati da postoji veliki broj ljudi koji mogu imati jako teške posljedice i mi bi sebe trebali vidjeti kao faktor koji može učiniti da se zaraza širi ili može učiniti da se zaraza smanji. Mislim da je ključno pitanje što ja mogu u ovoj situaciji učiniti? Na koji način mogu doprinijeti? Najbolji način da doprinesemo je da se ponašamo na način koji će smanjiti i otkloniti mogućnost širenja zaraze. Kina i Tajvan su uspjeli u tome, unatoč tome što cjepivo još nije na raspolaganju, kroz odgovornost, disciplinu i time što su se pridržavali svih ovih mjera. Mislim da bismo pridržavanje tih mjera trebali vidjeti kao vlastitu praksu i odnositi se prema tome kao prema vlastitoj praksi. U onoj mjeri u kojoj to budemo učinili, u toj mjeri ćemo se moći dobro osjećati, znajući da smo sa svoje strane napravili sve ono što smo mogli napraviti.
Ono što možda nisam izravno rekao, iako se to iz svega dosad rečenog podrazumijeva: unatoč opasnosti, unatoč svemu onome zbog čega ovo stanje nazivamo krizom, trebali bismo zadržati opuštenost, uspostaviti stanje unutarnjeg mira i stabilnosti i prilagoditi se ovoj situaciji na način da budemo naprosto od pomoći sebi i drugima.
Transkribirala i uredila: Helga Juretić