Zašto večeras govorimo baš o ljutnji? Nekoliko prethodnih javnih predavanja smo posvetili krizi u kojoj se nalazimo. Razmatrali smo ju iz raznih perspektiva. Govorili smo o tome što ju čini i kako ju nadvladati. Zadnji put smo govorili o usamljenosti. Usamljenost nije nužno vezana uz krizu kao takvu, ali je potaknuta krizom, izolacijom, lockdownom, svime što se zbiva. Isto tako i za ljutnju možemo reći da nije posljedica krize, već da nas prati oduvijek i stalno je prisutna. Međutim, kriza ju potiče baš kao i usamljenost. Stvara uvjete u kojima se ljutnja puno lakše pojavljuje i rasplamsava. U zadnje vrijeme smo svjedoci nevjerojatnim činovima nasilja. Neću nabrajati sve no bilo je pucanja po Banskim dvorima i ubijanja u Splitu i Šibeniku… To su nevjerojatno drastični činovi nasilja koji nisu svakodnevnica i koji se ne događaju u normalnim okolnostima. Međutim, nije tako samo kod nas. U medijima možemo vidjeti da je slično i u drugim europskim državama. Ameriku neću ni spominjati. Trenutno je u društvu previše nasilja i to je ozbiljan problem.

Međutim, napravimo li korak unatrag i pogledamo što se krije iza nasilja i što do njega dovodi, vidjet ćemo da je ljutnja uvijek prisutan faktor koji dovodi do nasilja. Lockdown u kojem se nalazimo je definitivno situacija koja doprinosi tome da se ljudi loše osjećaju, da su ispunjeni nezadovoljstvom, strahom, raznoraznim zamjeranjima, neprijateljstvom i čitavim nizom negativnih emocija koje su plodno tlo na kojem ljutnja lako izniče. Posljedica je nasilje. Živimo u teškim uvjetima na koje nismo navikli. Život nam se u velikoj mjeri promijenio. U uobičajenom načinu života svi smo uspostavili mehanizme unutarnje stabilnosti. Svatko od nas je do ove krize živio načinom života koji je osiguravao određenu razinu mentalne stabilnosti – bilo da su to prijatelji, druženja i niz aktivnosti na koje smo navikli, a koje sada u krizi ne možemo upražnjavati. Ne možemo se nalaziti, družiti i živjeti životom koji je osiguravao barem minimum sigurnosti i stabilnosti. Pridodamo li tome još i uvjete opće izolacije, čini se da smo na rubu stabilnosti. Ljudi koji su po svojoj prirodi mentalno stabilniji lakše će proći kroz ove izazove no oni koji to nisu, njima je jako teško. Zato su nasilje i kriminal u svijetu od početka ove krize, ove pandemije u kojoj smo se našli, u snažnom porastu. No iz vlastitog iskustva dobro znamo da nas ljutnja prati cijeli život. Nema čovjeka koji se nije naljutio. Neki se ljute manje, neki više. Ljutnju je lako isprovocirati i u tom smislu svi smo joj na neki način podložni. Uvjeti života u kakvima sada živimo čine ne samo da ljutnja lakše izniče nego i zna biti puno razornija, snažnija i destruktivnija u djelovanju. Kada govorimo o ljutnji u budizmu, treba znati da se smatra jednom od najdestruktivnijih, najrazornijih i najopasnijih negativnih emocija uopće. Uvijek ima objekt, uvijek je usmjerena na nekoga ili nešto. Evo kako budistička psihologija definira ljutnju: “Ljutnja je mučno htijenje koje izniče u svijesti i iznenadno biva usmjereno na povređivanje.”

Može biti usmjerena na nas same, na druge ili na situacije općenito. Ono što je vidljivo iz definicije jest, kao prvo, da je to mučno htijenje, mučno stanje svijesti. Što to znači? To znači da ljutnja nije ugodna onome tko se ljuti. Ljutnja je emocija koju prati težak, mučan osjećaj koji nas ispunjava jadom i silno je neugodan. To je važno naglasiti. Maločas sam rekao da ljutnja ima objekt na koji je usmjerena. Najčešće je to nešto izvan nas, drugi ljudi ili situacije. U usmjerenosti na druge često propuštamo prepoznati i primijetiti  na koji način se ljutnja iskazuje u odnosu na nas same. Razmotrimo li malo osjećaj ljutnje, vidjet ćemo da u trenutku kada se pojavi potiče čitav niz tjelesnih i mentalnih promjena. Ne možemo zamisliti da je u ljutnji osoba opuštena i da diše u usporenom, finom ritmu. Ne možemo zamisliti da može racionalno razmišljati. Ne možemo zamisliti da je osoba ljuta i istovremeno otvorenog uma, ispunjena razumijevanjem. Sve nam to govori da je ljutnja suprotnost svim stvarima koje sam spomenuo. Uvijek je povezana s fizičkom napetošću. Kada god smo u stanju ljutnje izrazito smo napeti. Nadalje, disanje nam je isprekidano i ubrzano. Često se znamo znojiti. Krv nam navre u lice, obično smo crveni i zajapureni. U mentalnom smislu ljutnju ne prati nastojanje da se razumije, još manje nastojanje da sagledamo situaciju. Počiva na gotovoj predrasudi, na sudu koji je definiran i neupitan iz perspektive te iste ljutnje. Ljutnja se uvijek na neki način prikazuje opravdanom. Na koncu postoji i izraz ‘pravednički gnjev’. Kada smo ljuti uvjereni smo da smo ljuti s razlogom. Ideju pravednosti uvijek povezujemo s ljutnjom. Istovremeno počiva na sudu koji je u pravilu pogrešan. 

Kada se na početku definicije kaže mučno htijenje, ta mučna, olovna i vatrena priroda ljutnje se pokazuje kroz njen odraz na tijelo i um. Pažnja se sužava. Ozbiljna stvar koja prati ljutnju je želja za povređivanjem. Naprosto je neodvojiva od želje za povređivanjem. Ono može biti verbalno, blago, ali i jako grubo. Može biti fizičko i fatalno s najtežom posljedicom, oduzimanjem života, ubojstvom. U definiciji je još jedna riječ – iznenadno. Iznenadna usmjerenost na povređivanje. Djelovanje iz ljutnje je iznenadno i nekontrolirano. Kada smo ljuti, nemamo kontrolu nad svojim postupcima. Nemamo kontrolu nad onim što govorimo niti nad onim što činimo. To ljutnju čini silno opasnom i zbog toga se u budizmu smatra najopasnijom od svih nekorisnih emocija. 

Druga definicija dolazi iz drevnog djela koje se naziva Abhidharma-samuccaya i kaže nam da je ljutnja “zlonamjernost udružena s odbojnošću, a potaknuta predrasudom i ima funkciju povređivanja.” U ovoj definiciji je u odnosu na prethodnu nova činjenica da je ljutnja potaknuta predrasudom. Govoreći maločas o ljutnji rekao sam da se ljutnja temelji na određenom, dovršenom gledištu. Ne ostavlja prostor za promatranje, analizu, za nastojanje da sagledamo, razumijemo dublje ono u odnosu na što se ljutimo. Potaknuta je mišlju da točno znamo kako stvari stoje, da su one doista takve i da je ljutnja pravi odgovor. Pritom je njena funkcija i ovdje određena kao povređivanje. Treba znati da ljutnja ne pada s neba, da mora imati plodno tlo kako bi se mogla razviti, da bi mogla izniknuti. To plodno tlo je neko općenito nezadovoljstvo. Nevezano uz krizu, ljutnja u podlozi uvijek ima nezadovoljstvo sa sobom, sa životom, s okolnostima u kojima se nalazimo. Osim nezadovoljstva tu se gomila čitav niz drugih mentalnih faktora poput straha, zamjeranja, neprijateljstva… Sve su to mentalni faktori koji čine unutarnju mentalnu atmosferu zapaljive prirode. Ljutnja je poput iskre koja vodi eksploziji. Kada govorimo o ljutnji važno je shvatiti da i u načinu na koji izniče postoji razaznatljiv mehanizam ili obrazac koji je moguće prepoznati – ljutnja izniče na uvjetovani način. Čak i u atmosferi koja je pogodna za iznicanje ljutnje mora se dogoditi čitav niz stvari da bi do nje došlo, da bi se doista iskazala. Stoga za ljutnju kao negativnu emociju kažemo da izniče na uvjetovan način. Tako je i s ostalim emocijama. U procesu iznicanja ljutnje prvo se javlja osjećaj neugode koji potiče određeni način razmišljanja. Taj način razmišljanja generira negativne emocije među kojima je i ljutnja. To je uzročno-posljednični niz kojim nastaje ljutnja. Problem je što se radi o nesvjesnom procesu. Nismo ga svjesni dok se događa i nismo svjesni što čemu vodi. U trenutku iznicanja ljutnje stvar je zapravo već privedena kraju. Ako smo ljuti još i nešto izgovorili ili učinili, u budizmu to nazivamo karmičkim činom koji je postao kompletan, zaokružen. 

Činjenica je da ljutnja, ako se ponavlja dovoljno često, može postati navikom, obrascem u ponašanju. Ta navika može postati vrlo snažna, do te mjere da počinje određivati naš karakter. 

Što se češće ljutite to će vam biti lakše naljutiti se. Na kraju je dovoljno da vam netko pokaže prst i ljutnja je tu. Ljuteći se, postajemo spremni na iznicanje ljutnje. Svi faktori koji trebaju biti prisutni da bi ljutnja iznikla su stalno s nama. Tako postajemo ljudi koje i drugi doživljavaju ljutitima. Ljutnja nam postaje ‘modus operandi’, stalna strategija u životu. Ljutnja i ljutiti nastup prema drugima proizvode strah. Ljudi se često boje onih koji su ljuti, koji lako povise glas, koji viču, koji su vrlo blizu granice kada verbalno nasilje može prerasti u fizičko nasilje. To kod ljudi izaziva strah. Oni koji ljutnju koriste kao strategiju zapravo i računaju na to. Takvim nastupom ostvaruju si korist. Drugi im se izmiču s puta pa lakše ostvaruju svoje ciljeve. Ono što se obično ne prepoznaje kod ljudi koji se često ljute, a možemo ih nazvati “tipovima ljutnje”, jest da je u pozadini njihove ljutnje uglavnom strah. Isto ono što pokušavaju izazvati kod drugih kada prema njima nastupaju na takav način. 

Ljutnja i agresija koja iz nje proizlazi nikada nisu znak unutarnje snage i stabilnosti. Uvijek su u pitanju slabost, strah, fiksna gledišta i uvjerenje da su nam drugi krivi za sve loše što nam se u životu događa. Složena je to psihološka situacija u kojoj ljutnja dominira i formira karakter. Zanimljivo je da svijet onih koji se ljute doista postaje onakvim kakvim ga u svojoj ljutnji vide. U početku je ljutnja možda subjektivan odgovor na vanjske okolnosti koje nam se ne sviđaju ili nam ne idu na ruku. Međutim, u času kada ljutnja postane snažna navika i karakterna odlika, svojom ljutnjom nismo zatrovali samo sebe nego i sve oko sebe. Takvi ljudi okruženi su strahom i neprijateljstvom drugih koji s njima dolaze u kontakt. To je efikasan način na koji možemo od svojeg života napraviti pakao. 

Razlog zbog kojeg se ljutnja smatra najopasnijom emocijom je taj što može u času uništiti ono što smo cijeli život stjecali. Sve zasluge koje smo stekli u životu u jednome času može uništiti ono što smo u stanju napraviti kada smo pod snažnim utjecajem ljutnje. Silno ljuti sjedate u auto, kako ćete voziti? Jeste li ikada vidjeli nekoga tko je jako ljut, a istovremeno vozi vrlo pažljvo? Niste. Ljutnja je uvijek divlja. Divlja je u načinu na koji je doživljavamo, ali i u načinu na koji se iskazuje. Kada govorimo o vožnji onda je to krajnje opasna vožnja. Da ne spominjemo kako pod utjecajem ljutnje nekoga možete pretući ili čak usmrtiti. Takav čin će nepovratno uništiti život ne samo počinitelja nego i živote svih onih koji su žrtve. U slučaju ubojstva to uključuje i porodice koje su zauvijek obilježene tim događajem. Ljutnja je doista nešto što ne treba shvaćati olako kada se događa, a svima nam se događa. Treba znati koliko je opasna, treba znati da nije dobro da nam prelazi u naviku, da nije dobro da postanemo tipovi ljutnje ili osobe koje su poznate po tome što se uvijek ljute ili na takav način nastupaju. Mislim da je važno pri svakom javljanju ljutnje prije svega razumjeti što ljutnja jest. Razumijevanje ljutnje je jedan od ključnih faktora u nastojanju da je se oslobodimo.

Već sam govoreći o ljutnji govorio o njenoj prirodi, da ne postoji po sebi, ne pada s neba, već je posljedica uvjetovanoga niza događaja i okolnosti koje ju potiču. Ne postoji po sebi već nastaje na uvjetovan način. Znamo li uzroke i uvjete koji do nje dovode, možemo djelovati na uvjete koji ju izazivaju pa se neće javljati. U svakom slučaju, radi se o nečemu što je razgradivo, što ne postoji kao kamen, kao nešto tvarno, čvrsto, stalno i nepromjenjivo. Ljutnja je naprosto emocija koja se javlja kao reakcija na određeni niz događaja. Kada god stvari ne idu onako kako bismo htjeli da idu, postoji mogućnost da se pojavi ljutnja. Kada god nam se nešto ne sviđa, kada god nam situacija ne ide na ruku ili ju vidimo kao opasnost, kao prijetnju, kao nešto što u nama izaziva strah, u nama može izniknuti ljutnja. Dobro znamo da ne možemo utjecati na vanjske okolnosti i učiniti da sve u životu uvijek ide glatko, od ruke i da se stvari događaju onako kako bismo htjeli i voljeli da se događaju. Svijet u kojem živimo je u neprestanoj promjeni. Ako to nismo sposobni uvidjeti već mislimo da bi se svijet trebao vrtjeti oko nas, uvijek ćemo imati problema s ljutnjom. Važno je prepoznati da je ljutnja silno nevješt odgovor na okolnosti u kojima se nalazimo, posljedica nedovoljnog razumijevanja i krutih gledišta koja ne korespondiraju sa stvarnošću. Čak i da postoji vanjsko opravdanje za ljutnju, što s njom doista možemo napraviti? Rekli smo kakav destruktivan i otrovni učinak ima na nas same, a bolji učinak nema ni na druge. 

Postoji jedna iznimka ljutnje. Nekoga možemo izvana doživjeti kao ljutog, a da je pritom bez trunke želje za povređivanjem. Vanjskim gestama, glasom ili načinom na koji se postavlja može iskazivati ljutnju no u pozadini takvog fizičkog djelovanja može biti suosjećanje. Kažem to zato što je vrlo važno razlikovati motiv i unutarnji poticaj za djelovanje koje izvana ima odlike ljutnje no ne mora biti povezano s povređivanjem. Banalan primjer toga je kad vas netko želi prizvati razumu s iskrenom željom da vam pomogne. Ponekad znamo biti toliko nerazumni da se ne damo prizvati sebi drugačije nego da nas netko protrese, podvikne ili napravi nešto slično ne bi li nas zaustavio, šokirao, učinio prisutnima, osigurao da vidimo što činimo, u kojem smjeru idemo. To ne treba poistovjećivati s ljutnjom.

Što bismo o prirodi ljutnje još mogli reći? Iz ovoga dosad proizlazi da je to emocija koja ne traje, koja se pojavi i nestane. Kada se javi ima sposobnost da nas u potpunosti obuzme i natjera na destruktivno djelovanje. Tek u narednom času, kada mine, suočavamo se s posljedicama onoga što smo napravili. Kada bismo to mogli znati prije ili barem u trenutku kada se ljutnja počinje javljati, imali bismo vremena da joj oduzmemo snagu i moć. Ljutnja nije neovisna, njena snaga i moć nisu neovisne. Nisu svojstvo ljutnje kao takve, već joj ih mi dajemo. Čvrstoća našeg uvjerenja da smo u pravu, “opravdani gnjev” daje ljutnji moć i snagu. Kada joj ih ne bismo dali već pokušali razmotriti zašto izniče, nastojeći hladne glave – a kada govorimo o ljutnji dobro je tako reći – vidjeti situaciju u kojoj se nalazimo, našli bismo niz argumenata koji su suprotni prvotnom “pravedničkom gnjevu”. Kada ljutnja prolazi neopaženo i spontano, kao prirodan odgovor na situacije koje su ‘posve jasne po sebi’, stvorili smo joj prostor da bude sve moćnija i prisutnija, da se sve lakše javlja i da nas sve lakše dovodi do ruba. Pređemo li ga, postanemo li ne samo verbalno već i fizički nasilni, ugrožavamo i svoj život, i živote ljudi koji su izloženi našoj ljutnji. Naglašavam ovo posebno zato što ljutnja, koliko god bila mala, nije nimalo bezazlena. Mala, sitna ljutnja je od iste prirode kao i krupna koja nekoga nagna na ubojstvo. Zato ljutnju nikada ne bi trebali shvaćati olako. Ključna stvar u preobražaju iz uma u kojem ljutnja lako niče u um koji je od ljutnje slobodan je njegovanje. Sposobnost da osvijestimo ljutnju i njeno iznicanje, cijeli proces i sve faktore koji dovode do njenog nicanja je nemoguća bez introspekcije, bez iskustva u promatranju onoga što se u umu zbiva. Ključan faktor u nicanju ljutnje i njenoj snazi je identifikacija. U trenutku nicanja ljutnje prati ju ideja da sam ja ljut, da je to moja ljutnja i da je pravedna, jer – ‘ako je moja, kakva bi bila nego pravedna?’. Identifikacija s ljutnjom oduzima bilo kakav prostor suzdržanosti, promišljanju, odgodi djelovanja. Jedino što nam može pomoći je njegovanje uma. Pritom mislimo na njegovanje pozitivnih emocija, stanja u kojem je ostavljen prostor za analizu, za razvijanje razumijevanja, u kojem izniču pozitivne emocije, a ne postoje ili su smanjeni uvjeti za nicanje negativnih emocija. Kada govorimo o njegovanju uma, govorimo o stvaranju uvjeta u kojima upravljamo vlastitim umom. Tada nismo žrtve mentalnih događanja koji se u nama javljaju, a nad kojima nemamo kontrolu. 

Žrtve ljutnje nisu samo oni prema kojima je usmjerena, koji bivaju povrijeđeni. Ljudi koji se često ljute bez ikakvog odmaka također su žrtve. To je važno prepoznati da bismo mogli steći pravu sliku o ljutnji. Destruktivne je lako mrziti, zar ne? Lako je razvijati ljutnju prema agresivnima, nasilnima i uvijek ljutima. Postaju uvjet za lakše iznicanje naše ljutnje. Važno je prepoznati da su svi žrtve. Svi su žrtve fenomena čija je moć u tome što je nepoznat i neistražen, jer nemamo duboko iskustvo što ljutnja doista jest i što nam čini. Zbog toga smo joj prepušteni na milost i nemilost. Tako je sa svim negativnim emocijama. Znamo koliko je teško, pogotovo u uvjetima krize, ne zapasti u depresiju i koliko je teško iz nje izaći. Tu je i čitav niz drugih negativnih emocija u zavisnosti od osobe do osobe, njegovih ili njenih predispozicija i sklonosti. U uvjetima krize se mogu razviti i bitno smanjiti kvalitetu života – kako našeg, tako i svih ljudi koji s nama dolaze u doticaj.

Ispričat ću vam drevnu priču da se malo odmaknemo od definicija i analize. Dolazi iz palijskog kanona, a nalazi se u sutriiz Saṃyutta nikāye. Govori o demonu koji se hranio ljutnjom. Kao što već pretpostavljate, rijetko kada je bio gladan, uvijek je lako isprovocirao ljude da se naljute jedni na druge. Poticao je ljutnju u obiteljima, među prijateljima, među svim ljudima i njome se hranio. Nije se zadržavao samo na osobnoj i obiteljskoj razini nego je poticao ljutnju i na međunacionalnoj razini gdje je izazivala ratove. Toliko je hrane bilo za demona koji se hranio ljutnjom među nama u svijetu samsare da je morao početi paziti na dijetu. Obuzdavati se koliko jede. Naposljetku mu je dosadio taj lagani zadatak koji mu više nije bio izazov. Tada se dosjetio da bi bilo zanimljivo otići na nebo među bogove, pokušati ih isprovocirati i ondje se hraniti. Njihova hrana je sigurno bolja, ljutnja im je rafiniranija pa možda i ukusnija. Otišao je na nebo koje se naziva Nebo trideset i tri božanstva. To je jedno od nebeskih obitavališta gdje borave bogovi koji nisu u potpunosti iskorijenili zlovolju iz svojeg mentalnog sklopa, koliko god on božanski bio, osim nekolicine najviših bogova. Među njima je bio i kralj tog božanskog obitavališta. Demon se magičnim moćima prebacio u Nebo trideset i trojice. Dospio je u veliku dvoranu za primanja. Na kraju dvorane je ugledao veliko prijestolje. Kralj bogova koji je predstavljao i vrhunsko božanstvo zvao se Sakka i nije u tom trenutku bio u dvorani. Demon je vidio da mu je to savršena prilika, došao je do prijestolja i zasjeo u njega kao pravi kralj. U taj čas počeli su stizati bogovi. Kada su ugledali demona na prijestolju kralja bili su zgroženi. Prvo je zgranutost bila tihi osjećaj koji je vremenom poprimao sve veće i veće razmjere. Konačno su počeli vikati: ‘Kako se usuđuješ zasjesti na prijestolje našega kralja, tako ružan i zlonamjeran!’ No što su se više ljutili i negodovali na demona koji se drznuo na takav čin, to je on imao više hrane, rastao i bujao na prijestolju. Oko njega se počeo dizati plameni, crveni dim i u potpunosti zasjenio svjetlosnu auru savršenstva bogova. Svjetlost im se u dimu više nije mogla nazrijeti. Odjednom se na drugom kraju dvorane pojavi velika svjetlost. Kako se svjetlost primicala, moglo se razaznati da se pojavio sam kralj Sakka. Zaputio se prema svom prijestolju i čini se, uopće nije bio zabrinut situacijom. Došavši do prijestolja pred demona reče: ‘Samo ti sjedi, samo ti sjedi, ja ću si uzeti drugu stolicu sa strane i sjest ću ovdje. Samo se ti smjesti ugodno i osjećaj dobro. Želiš li piće dobrodošlice, amṛtu možda?’ Amṛta je ambrozija, piće bogova, božanski nektar koji se ne može kušati nigdje drugdje osim u nebeskim i božanskim sferama. Što je bio ispunjeniji blagonaklonošću, gostoprimstvom i uvažavanjem demona, demon je bivao sve manji i manji. Na kraju je nestao u oblaku dima. 

Priča nam puno govori, a čini se poput priče za djecu. Poruke koje nosi su iznimno važne.  Zato sam maločas rekao da je važno prepoznati da su žrtve i oni koji se ljute, i oni koji su zbog ljutnje agresivni. Prema njima također treba razvijati suosjećanje i strpljenje koji su izravni protuotrovi za ljutnju i iznicanje ljutnje. Dijametralno su suprotni ljutnji. Kada ste ljuti, imate želju za povređivanjem. Ideja da biste trebali suosjećati s drugima, da biste trebali znati osjećaje drugih, da biste možda trebali pomoći drugima sasvim je odsutna iz takvog stanja uma. Suosjećanje je pozitivna emocija i najvažnijia je među njima. Za razliku od ljutnje, suosjećanje i u mentalnom i u fizičkom smislu prati bitno drugačije stanje. U fizičkom smislu ga prati potpuna opuštenost, a u mentalnom otvorenost uma, sposobnost da znamo osjećaje drugih i proširena svjesnost o tome gdje se nalazimo. Takvo stanje omogućuje puno dublje razumijevanje onoga što se događa od mentalnog stanja koje je suženo, usko usmjereno i negativno određeno. Ne bi trebalo biti bilo kakve dvojbe koje stanje odabrati. No svi dobro znamo da to nije samo stvar odabira. Ne možemo jednostavno sebi reći: ‘Sada ću se prestati ljutiti i bit ću ispunjen samo blagonaklonošću, prijateljstvom, suosjećanjem, radošću i ostalim pozitivnim emocijama’, pa da doista tako i bude. To ne dolazi samo od sebe. Zato je važna introspekcija, njegovanje uma, meditacijska praksa. Prakticirajući zapravo sami stvaramo uvjete koji su nepogodni za negativne emocije i koji postaju pogodni za pozitivne emocije. To je način na koji dolazi do unutarnjeg preobražaja. Tako mijenjamo kvalitetu svojeg života neovisno o vanjskim zbivanjima. Sada smo u krizi koja nas sve zajedno pritišće. No to nije razlog da budemo nesretni, ispunjeni zamjeranjem, strahom, ljutnjom i ostalim negativnim emocijama. Uvjeti u kojima se nalazimo možda su osobito pogodni za meditacijsku praksu, jer imamo više vremena nego prije. To vrijeme možemo iskoristiti za njegovanje uma i pozitivnih emocija. Sva sjemena negativnih i pozitivnih emocija razvijaju se ako ih zalijevamo, brinemo o njima i njegujemo. 

Kada njegujemo sjemena negativnih emocija, niknut će negativne emocije; kada njegujemo sjemena pozitivnih emocija, niknut će pozitivne emocije. Praksa meditacije i njegovanja uma pravi jasnu razliku između to dvoje i pomaže nam njegovati korisno, a sve nekorisno naprosto zanemariti.

O ljutnji bi se moglo reći još puno toga. Jedna stvar zorno prikazuje prirodu ljutnje. Dolazi iz Śūraṅgamasūtre koja pripada mahayanskoj tradiciji i izuzetno je važna u tradiciji chana. U jednom odjeljku govori se o domaćinu i gostu. Opisuje prirodu uma, što um jest, kako i što u njemu izniče. Koristi usporedbu s domaćinom i gostom. Kaže da je u prirodi gosta da dolazi i odlazi – zato ga nazivamo gostom. U prirodi domaćina je – što? Da ne ide nikuda, da je tu. On je domaćin, nije onaj koji odlazi i dolazi. Naš um je nalik tome. Ono čega smo pretežito svjesni, što najčešće zauzima ulogu domaćina su gosti. To je naš veliki problem. Drugim riječima, kada iznikne ljutnja ne vidimo ju kao gosta. Vidimo ju kao domaćina. Kada se dogodi identifikacija s ljutnjom , ona postaje domaćin. Pa kao domaćin upravlja, određuje i djeluje s punim uvjerenjem u svoju ispravnost, ulogu i sve ostalo što s time ide. Tako je sa svim sadržajima uma. Sve što u iskustvu iznikne, u procesu građenja ima tendenciju da se nametne kao domaćin. S druge strane, sve dok smo identificirani s posjetiteljima, s gostima, sa sadržajima svoje svijesti, dotad ne možemo upoznati domaćina, ostaje nam skriven. 

Ista sutra donosi još jednu lijepu usporedbu. Opisuje situaciju koju smo sigurno svi vidjeli i doživjeli, kada se zrake sunca probiju kroz otvor u prostoriju u kojoj boravimo. U toj zraci svjetlosti možemo vidjeti sitne elemente prašine koji titraju i lebde. Kao što te čestice dolaze i odlaze, lebde u prostoru, tako se isto ponašaju sadržaji naše svijesti. Domaćin je prostor u kojem se to događa, ono stabilno i postojano što ne titra, ne dolazi i ne odlazi. To je domaćin. Kada u praksi možemo vidjeti goste kao goste, možemo prepoznati i domaćina. Prepoznati domaćina znači biti slobodan od jada koje gosti sa sobom donose. Zašto bismo morali primiti njihove poklone? Zašto bismo uopće morali biti u takvoj situaciji? Ne moramo. Nije nužno. Drugim riječima, sva negativna iskustva koja doživljavamo nisu fiksne prirode, nisu trajna, vječna i nepromjenjiva. Drugačijim razumijevanjem, dubljim uvidom u njihovu prirodu možemo se osloboditi od jada koje stvaraju i od teških situacija u koje nas dovode. Rješenje je, naravno, praksa.

Još jednu stvar nisam rekao, a to je možda i ključna stvar. Nemojte sebe uzimati zaozbiljno. Što manje uzimate sebe ozbiljno to ćete se manje ljutiti. Sve velike ljutnje proizlaze iz toga što smo si silno važni i što je ono što se događa silno važno i ne smije biti drugačije od onoga kako mi mislimo da bi trebalo biti. Zato je važno opustiti se i unijeti humor u svoj život i ne uzimati sebe jako ozbiljno. Treba imati opušten i nezahtjevan odnos sa sobom i s drugima. No to ne znači da ne trebamo biti ozbiljni u svojoj praksi!

Želimo li opisati dva pristupa koja sam spomenuo – prvi egocentričan, usmjeren na sebe u kojem lako ljutnja nikne i drugi suosjećajan, mogli bismo ih predstaviti ovako. Kada onaj tko je usmjeren na sebe ulazi u neku situaciju uvijek gleda: ‘Što tu ima za mene? Gdje sam tu ja? Čime se ja tu mogu okoristiti?’ Ova druga osoba pita: ’Kako mogu pomoći? Što mogu učiniti da bude bolje svima?’ To je ogromna razlika u pristupu. Ovo bi se naravno moglo i pogrešno shvatiti. U početku trebamo gledati što možemo dobro, ali istinski dobro učiniti za sebe, a onda će to biti dobro i za druge.

Javno predavanje održano online iz Chan centra Hartovski vrh 3. veljače 2021.
Transkribirala i uredila Helga Juretić
Dodatno uredila Karmen Mihalinec