Na posljednjem predavanju smo govorili o krizi u kojoj smo se našli i kako ju iskorititi na mudar način, za produbljenje vlastite prakse. Večeras ćemo govoriti o nečemu što je njen sastavni dio, a to je usamljenost. Zašto usamljenost? Jedna od osnovnih mjera u krizi je izolacija i prestanak društvenog života na kakav smo navikli. Čak su i oni ljudi koji nisu introvertni, već su društveni i rijetko se osjećaju usamljenima u ovoj stuaciji otkrili taj osjećaj. To je neposredan povod za temu večeras.

Kada govorimo o usamljenosti, treba reći da se radi o osjećaju koji nas u većoj ili manjoj mjeri prati kroz čitav život. Nema osobe koja se nije susrela s osjećajem usamljenosti u nekom razdoblju svojeg života. Utoliko ova tema koja nije aktualna samo uz ovu krizu, već je nešto s čime se nosimo onako kako znamo, a bilo bi dobro da se naučimo nositi bolje. Zbog toga ću večeras s vama podijeliti svoja razmišljanja o njoj. Prvo treba napomenuti da samoća i usamljenosti nisu jedno te isto. Možemo biti sami i pritom ne moramo biti usamljeni. S druge strane, možemo biti u društvu, okruženi ljudima i društveno vrlo angažirani, a istovremeno nas može pratiti osjećaj usamljenosti. Iz toga bi se dalo zaključiti da usamljenost zapravo nema izravno veze s okolnostima u kojima se u životu nalazimo, nego s nama samima i s načinom na koji se s njima ophodimo, kako ih razumijemo i kako se postavljamo. Tema samoće i usamljenosti je zanimljiva i seže jako duboko. Večeras ću ju pokušati istražiti onoliko koliko mi to vrijeme dozvoli. Nadam se da će vam biti od koristi. 

Treba se sjetiti da smo mi ljudi društvena bića i da smo kroz cijelu povijest živjeli zajedno u grupama i zajednicama. Društvenost nas određuje kao ljude. Međutim, uvijek su u povijesti postojali pojedinci koji su živjeli izvan društva, svojom voljom ili voljom zajednice. Uvijek je bilo pojedinaca koji su živjeli sami i povučeni od društva. S druge strane, u naše vrijeme se pojavljuje trend koji nije potpuno nov, da sve više i više ljudi živi samo. Povezano je to s materijalnim razvojem našeg društva, sa standardom življenja, ali i s naglašenim individualizmom i idejom neovisnosti. Ne znam statističke podatke, ali mislim da je postotak ljudi koji danas žive sami neuporedivo veći nego prije dvadesetak godina. Ponekad je to njihov izbor, a ponekad je naprosto posljedica određenih uvjeta u kojima se nalaze. Nema ekonomske nužnosti od nekoć koja je tjerala ljude da žive zajedno pa se često opredjeljuju za samostalan način života. Drugo je pitanje, naravno, koliko su oni s takvim životom sretni. Čini mi se da je samoća koja proizilazi iz takvog života često prikrivena. Čak i kada žive sami, ljudi danas imaju na raspolaganju bezbroj načina da svoju samoću sakriju od sebe. Tehnološki razvoj je dosegao takav stupanj da to nije naročito teško učiniti. Društvene mreže i bezbroj aplikacija za komunikaciju poput ove putem koje i mi trenutno razgovaramo omogućuju da se povežemo s ljudima, da otklonimo negativne posljedice samoće i takvog načina života. Koliko je to doista moguće učiniti, to je naravno druga priča. Možemo imati tisuće i tisuće prijatelja u cyberprostoru no unatoč tome se možemo osjećati usamljeno i nezadovoljno. Kada govorimo o komunikaciji i međuljudskim odnosima, čini mi se da je kvaliteta neusporedivo važnija od kvantitete. Puno je važnije imati odnose s manjim brojem ljudi, ali odnose koji su ispunjavajući, koji nisu površni već duboki i podržavajući. Takvi odnosi doprinose stabilnosti u našem životu i relativnoj sreći. S druge strane, oslanjanje isključivo na društvene mreže, na takav način komunikacije i stvaranja prijateljskog okruženja je vrlo površno. Često postaje supstitut za stvarne odnose i njihovo njegovanje u životu koji se događa iz dana u dan. Može stvoriti privid da smo povezani i da imamo jako puno prijatelja. No ako izostaje stvarna, duboka komunikacija i prijateljski odnosi s ljudima onda se to, čini mi se, ne može nikako nadoknaditi. 

Ovo je aktualna tema u društvu, njome se bave psiholozi i drugi stručnjaci koji pokušavaju pomoći ljudima s problemom usamljenosti. U psihologiji se govori o tri faktora usamljenosti. Prvi je naša razina sposobnosti da se nosimo s osjećajem odsustva povezanosti. Neki ljudi imaju veću, a neki manju potrebu za povezanošću pa se i osjećaj usamljenosti razmatra u zavisnosti od sposobnosti da budu u kontaktu drugima ili bez njega. Nadalje se razmatra drugi faktor, razina sposobnosti da se nosimo sa samim osjećajem usamljenosti. Ljudi na različite načine doživljavaju usamljenost – neki su više, a neki manje sposobni nositi se s tim osjećajem. Treći faktor koji se u psihologiji često spominje odnosi se na to kako vidimo i koliko razumijemo druge ljude, kakav odnos prema njima uspostavljamo. Ako imamo puno očekivanja od drugih ljudi ili ako zaziremo od njih, to utječe na osjećaj usamljenosti. 

Koliko god bi razmatranja o osjećaju usamljenosti u psihologiji mogla biti duboka, čini mi se da se bave površnim uvjetima koji dovode do usamljenosti. Ne zadiru dovoljno duboko da bi se razmatrali stvarni, duboki razlozi poradi kojih se taj osjećaj u nama javlja. Govoreći o dubljem uzroku osjećaja usamljenosti treba istaknuti da se krije u našem uvjerenju o vlastitom zasebnom postojanju. Teško je reći da je to samo uvjerenje – to je zapravo duboko utkan osjećaj da postojimo odvojeno, zasebno, na drugačiji način od ostatka, da smo drugačiji od drugih ljudi. Što je taj osjećaj dublji to je i mogućnost da se osjećamo usamljeni veća. No ovime zapravo i nismo puno rekli. Činjenica je da je osjećaj odvojenosti i otuđenosti bolno iskustvo. Osjećaj usamljenosti je bolan osjećaj, nije tek jedan od relativno neugodnih osjećaja, može biti vrlo uznemirujuć i može doista u tolikoj mjeri utjecati na ljude da se potpuno izoliraju i zapadnu u stanje depresije. Treba pritom naglasiti da su depresija i osjećaj usamljenosti dvije različite stvari. Dok depresiju može uzrokovati čitav niz faktora, osjećaj usamljenosti je uvjetovan prvenstveno našom težnjom da se osjećamo povezani s drugima. U sebi pritom može kriti naročiti stav ili gledište. Možemo vjerovati da nas drugi ne razumiju, da nas ne vole i ne prihvaćaju. Pritom možemo kriviti druge za to kako se osjećamo, ali možemo kriviti i sebe. Možemo vjerovati kako smo puni nedostataka – kako smo nesavršeni, nepotpuni, nezanimljivi, nedovoljno zabavni, pametni ili mudri ili štogod si već pripisujemo. Takav način razmišljanja podriva nam samopouzdanje i čini da se još više zatvaramo u sebe. Udaljujemo se od mogućnosti da se oslobodimo tog osjećaja i da živimo ispunjenim i zadovoljnim životom. 

Teško je biti sam, a ne biti usamljen. Na početku sam rekao da smo društvena bića. Kada kažem da je teško biti sam, a ne biti usamljen, to je posljedica duboke potrebe da drugi ljudi svjedoče našem životu, da im ispričamo svoju priču, da im povjerimo što nam se događa, da naprosto podijelimo s njima ono za što držimo da nam je u životu doista važno. Izostaje li mogućnost da s drugima dijelimo svoja iskustva, može nam se činiti da ih niti nema. Može se činiti da nam je život besmislen, da nema svrhu ako u očima drugih izostaje njegova potvrda, potvrda naše egzistencije i iskustava. 

Zanimljivo je zapitati se u kojoj mjeri se to kod nas osobno događa i koliko smo ovisni o potvrdi koja dolazi od drugih. Ljudi koji pate od osjećaja usamljenosti jako puno drže do tuđeg mišljenja. Silno im je važno što drugi o njima misle. Što je tome više tako, teže će doživljavati i kritiku, ali i nemogućnost da provjere što drugi o njima misle. Sve to pojačava osjećaj usamljenosti. 

Cijeli je spektar načina na koje emocionalno odgovaramo na osjećaj usamljenosti – od samosažaljenja, samooptuživanja, odsustva samopouzdanja i njegovog podrivanja sve do druge krajnosti gdje krivce za usamljenost vidimo u drugima jer nas ne razumiju i prema nama su neprijateljski raspoloženi. Može izazvati ljutnju i averziju. Koliko god želimo biti povezani s drugima, istovremeno možemo ući u začarani krug gdje smo prema njima neprijateljski raspoloženi. Uz cijeli spektar odgovora, osjećaj usamljenosti je povezan i s našom općenitom otuđenošću, i to ne samo od drugih već prvenstveno od sebe. Da bismo s drugima mogli biti na dobar, smislen i harmoničan način jako je važno da nismo otuđeni od sebe. Važno je da smo sami sa sobom u skladnom odnosu, a ne u raskoraku. Kada razmišljamo kako se osloboditi osjećaja usamljenosti, važno je u prvom redu razmotriti pitanje kako možemo biti sami sa sobom. U odgovoru na to pitanje krije se i odgovor na pitanje kako biti povezan s drugima na skladan način. “Moći biti sam sa sobom” je predmet kojim se u budizmu i osobito chanu bavimo. Susret sa sobom je sastavni dio prakse, njime praksa započinje. Kroz praksu ne samo da otkrivamo sebe, već uspostavljamo naročiti odnos sa sobom. Za to je potrebna samoća i izoliranost. Potrebno je izvjesno vrijeme boraviti u osami, sami sa sobom. Bez susreta sa sobom u osami teško možemo razumjeti sebe ili uspostaviti bilo kakav dublji unutarnji mir i sklad. Tko god prakticira meditaciju pronalazi vrijeme i priliku da bude sam sa sobom. Međutim, pritom se ne prepušta uobičajenim razmišljanjima kojima smo prepušteni kada smo inače sami, a da to nismo namjeravali. Kada prakticiramo meditaciju, u susretu sa sobom slijedimo metodu što je u stvari poseban način boravka sa sobom. Pomaže nam da se na blag, postupan i kontinuiran način približimo sebi, puno dublje se upoznamo i uspostavimo stanje sklada. Kada smo sami sa sobom na dobar način, kada bez problema možemo biti sami bez neugode ili straha, tek tada smo u poziciji da se otvorimo onome što nas okružuje, da se otvorimo drugima i da imamo drugačiji pogled i razumijevanje odnosa koji s drugima uspostavljamo.

Ako smo stalno okruženi i u kontaktu s ljudima, nismo svjesni svih dimenzija koje odnosi u sebi kriju. Postoji tendencija da budemo površni i da ih uzimamo zdravo za gotovo, bez da nam je posve jasna naša uloga ili njihov potencijal. Kada znamo kako biti sami sa sobom i pritom biti dobro, u povratku odnosima s drugima neuporedivo smo osjetljiviji i svjesniji njihove prirode. Možemo im produbiti kvalitetu i unaprijediti, što vodi puno dubljem osjećaju povezanosti. Dakle, kao što se prvo trebamo povezati sami sa sobom kroz osobnu praksu i izolaciju, tako nam povezanost sa sobom omogućuje da se povežemo s drugim ljudima. Kroz produbljivanje vlastite prakse osjećaj usamljenosti sve više blijedi i konačno prestaje postojati. 

Osjećaj usamljenosti se hrani određenim načinom razmišljanja. Dok ne prepoznamo da ga načinom na koji razmišljamo sami hranimo, do tada će i postojati. Ne samo postojati, već i jačati! Nakon što shvatimo da nas vlastiti tijek misli drži zarobljenima u osjećaju usamljenosti, skučenosti, zatvorenosti i odvojenosti, i počnemo se drugačije odnositi prema takvim mislima ne uzimajući ih za ozbiljno, naša će mogućnost da se bolje osjećamo sami i da se otvorimo prema drugima biti puno veća. Iz perspektive budizma i chana otuđenost, pa onda i osjećaj usamljenosti, uvijek je posljedica zatvaranja u svoj osobni ili osoben način percipiranja vlastite situacije koji nam se čini kao cijeli svijet.

Kada subjektivnu sliku koju smo stvorili svojim umom poistovjetimo sa svijetom ili povjerujemo da je svijet takav kakvim ga iz te perspektive vidimo, položili smo temelje osjećaju usamljenosti. S druge strane, ako to prepoznamo i prestanemo takav način razmišljanja shvaćati toliko ozbiljno, počinje se otvarati prostor – kako za vlastitu slobodu od tog negativnog osjećaja, tako i za slobodu povezivanja sa svijetom i sa svim onim što nas okružuje. Naime, mi smo cijelo vrijeme povezani i jedni s drugima i sa svijetom u kojem živimo. Nije da povezanosti nema pa se pojavljuje tek kada osjećaj usamljenosti nestane. Osjećaj usamljenosti zapravo prikriva istinu o prirodi našeg života koja jest međupovezanost. Praksa meditacije, koja u počecima iziskuje samoću kao svoj preduvjet, razvija bliskost, kako sa samima sobom tako i sa svime onime što nas okružuje i s drugim ljudima. Ako nešto karakterizira praksu chana onda je to upravo bliskost, osjećaj za druge, svijest o dubokoj međupovezanosti. U budizmu se svijest o tome koliko smo zapravo povezani jedni s drugima i kako smo neodvojivi dio prirode naziva mudrošću. To predstavlja mudrost u budizmu. S druge strane, kada postoji svijest o međupovezanosti tada postoji i odgovornost, suosjećanje i sve pozitivne emocije koje takav odnos prate. Negativne emocije izniču iz gledišta da smo odvojeni, da je svijet prijetnja i da se urotio protiv nas. 

Kada se povežemo prvo sa samima sobom, a potom i sa svijetom koji nas okružuje, s drugima, to nosi pozitivne emocije blagonaklonosti, ljubavi, suosjećanja i svega što je posljedica novog načina na koji vidimo svijet. Ako sa svijetom osjećamo bliskost, da ne kažem jednost, ako se svijet odražava u nama i mi se odražavamo u njemu, nema mjesta osjećaju usamljenosti ni negativnim emocijama koje ga inače prate, bez obzira da li se usamljenost javlja vezana uz situaciju u kojoj se nalazimo, ili je posljedica krize u kojoj smo se zatekli, ili se i inače u životu osjećamo usamljeno. 

Dobro je preispitati osjećaj usamljenosti, preispitati stanje u kojem se zatičemo. Zapravo je silno vrijedan. Nije to zlo koje nas je pogodilo. Kada se zateknemo u takvom stanju, prirodno se javlja pitanje i potreba da ga nadvladamo. Time se može stvoriti prostor za dublje promišljanje i ostvarenje dubljega kontakta sa sobom, a zatim i preokret u odnosu koji uspostavljamo sa svijetom i s drugim ljudima. 

Puno se još može reći o samoći i usamljenosti, ali važno je znati da ne postoji znak jednakosti između to dvoje. Samoća može izazivati usamljenost, ali ne nužno. U svakom slučaju, osjećaj usamljenosti treba vidjeti kao priliku, kao nešto što je korisno, kao nešto što nas može nagnati da se suočimo s njime, da se suočimo i susretnemo sa sobom i da u tom susretu sebe puno dublje razumijemo. Uspostavljajući bolji odnos sa sobom uspostavljamo bolji odnos i sa drugima koji nas okružuju.

Javno predavanje održano preko platforme Zoom 2. prosinca 2020.
Transkribirala i uredila Helga Juretić
Dodatno uredila Karmen Mihalinec