Prošli put smo govorili o ljutnji, njezinoj destruktivnosti i tome koliko se ta emocija loše odražava na one koji se ljute i na one prema kojima je usmjerena. Pokušao sam ukazati kako kriza u kojoj se nalazimo potiče iznicanje negativnih emocija. U tom smo kontekstu govorili posebno o ljutnji zbog njene destruktivnosti. Nadam se da ste nakon tog predavanja osvijestili uvjete i okolnosti u kojima se kod vas javlja ljutnja i da ste je možda čak uspjeli i izbjeći. To je svakako vrijedna praksa koju preporučujem. Ukoliko niste bili na prošlom predavanju, a željeli biste znati o čemu smo točno govorili, transkribirano predavanje možete pronaći na našim internetskim stranicama.

Prije nego se okrenemo suosjećanju, našoj današnjoj temi, napomenuo bih da je kriza u kojoj se nalazimo i dalje s nama unatoč tome što nam stiže proljeće, što su stigli lijepi dani i što je odnedavno moguće sjediti i na terasama. Opasnost od zaraze je i dalje prisutna i vjerojatno će to stanje potrajati još dugo pa se nemojte previše ‘raspustiti’. Ne trebate ni biti napeti, u strahu i brizi, ali treba se držati mjera koje nas sve zajedno štite. One štite  i nas i  druge.

Prošli put smo govorili o tome kako vanjske nepovoljne okolnosti utječu na poticanje negativnih emocija. Večeras ćemo govoriti o pozitivnoj emociji. Govorit ćemo o tome kako isti ti nepovoljni uvjeti mogu poslužiti kao poticaj za iznicanje onoga što nazivamo pozitivnim emocijama. Danas ćemo se usredotočiti na jednu od tih pozitivnih emocija, na suosjećanje. 

Kakva je ljudska priroda?

Prije nego što počnem govoriti o suosjećanju samom, potreban je kratki uvod. Kada govorimo o pozitivnim emocijama postavlja se pitanje možemo li ih uopće razvijati i ako možemo, kako? Koliko je realno očekivati da možemo biti suosjećajni i širiti suosjećanje oko sebe? To se pitanje nameće pogotovo u svjetlu prevladavajućeg mišljenja o ljudskoj prirodi. 

Kada govorimo o ljudskoj prirodi susrećemo se s bezbroj različitih gledišta. Vjerojatno svaka religija i filozofija ima svoje naročito gledište o tome što je to i kakva je ljudska priroda. Meni se čini da unatoč svim gledištima prevladava općenito mišljenje da je ljudska priroda sebična, kompetitivna, a često i okrutna. Prisjetite li se samo onoga što učimo kada učimo o povijesti, vidjet ćete da je to najčešće povijest ljudskih sukoba i ratova. Nema baš svijetlih primjera o kojima se uči kada govorimo o povijesti. Osvrnemo li se s druge strane na ono što nam danas raznorazni mediji nude, također vidimo vijesti koje potvrđuju ovo. I tu vrlo rijetko nailazimo na svijetle primjere. Dobra djela nisu doista vijest jer ne zadovoljavaju kriterij senzacionalnosti tako da se uglavnom susrećemo s tmurnim, mračnim vijestima. 

Ako u situaciji krize u kojoj se trenutno nalazimo, koja je sama po sebi teška, stalno slušamo vijesti koje su također negativne i mračne onda to može dodatno učvrstiti negativnu sliku o našoj ljudskoj prirodi. U svjetlu svega toga možemo se pitati kako i odakle generirati suosjećanje? Kolike su uopće naše šanse da potaknemo takvu emociju u sebi? Sve su to čini mi se važna pitanja o kojima treba razmisliti: kako ono o ljudskoj prirodi, tako i ovo o tome što možemo učiniti da probudimo ili potaknemo u sebi pozitivne emocije  i ne budemo žrtve negativnih emocija. 

U zadnje vrijeme postoje mnoga istraživanja koja pružaju drugačiju sliku o ljudskoj prirodi. Puno istraživanja se provodi vezano uz biologiju, kognitivne znanosti i psihologiju gdje nalazimo potvrdu da je ljudska priroda prije empatična nego nalik opisu od maloprije. Neka od tih istraživanja su provedena na djeci najranijeg uzrasta. Otkrili su da već bebe imaju sposobnost povezivanja s emocijama drugih beba, na primjer kada čuju njihov plač onda reagiraju na isti takav način. S dvije, dvije i pol godine, kada se razvije osjećaj za sebe i druge, ako je drugo dijete nesretno i plače jer mu se nešto dogodilo, skloni su zaštitničkoj ulozi. Doći će, utješit će drugo dijete, dat će mu svoju igračku, napravit će nešto čime će pokazati da suosjećaju s patnjom drugog djeteta. 

Pretpostavimo li da je naša priroda izvorno empatična, hoće li će se ta priroda i empatija razvijati, ili će u susretu s životom i životnim okolnostima blijedjeti i nestajati, ovisit će o mnogo faktora. O roditeljima, o vrijednostima koje se u obitelji njeguju, o svjetonazoru, kulturi i okruženju u kojem će dijete odrastati.

Spomenimo zanimljivu priču koju je ispričao Charles Darwin, čovjek koji nam je podario teoriju evolucije. Postoji mišljenje da je u teoriji evolucije iznesen stav po kojem preživljavaju najjači. Međutim, malo ljudi zna da je Charles Darwin u svojoj posljednjoj knjizi iznio posve drugačiji stav. Tamo govori o tome kako i u životinjskom i ljudskom svijetu postoji želja da se pomogne kad je drugo biće u nesreći. U knjizi daje primjer koji je čuo od svojeg poznanika, čuvara u zoološkom vrtu. Poznanik mu je pokazao rane na svom vratu i ispričao kako ga je ozlijedio babun te kako ga je spasio mali majmun s kojim je bio u jako dobrim odnosima i koji mu je, iako se i sam bojao babuna priskočio u pomoć, izloživši sebe životnoj opasnosti kako bi mu spasio život. Darwin to navodi kao primjer kako su životinje kadre ne samo pomoći jedne drugima već i pomoći drugoj vrsti, pomoći i ljudima kad im je ta pomoć potrebna. 

Naša priroda nije fiksna

Čini mi se da je važno vjerovati u to da naša ljudska priroda nije fiksna, da je promjenjiva, da u njoj nema ničeg što je kruto i nepromjenjivo. Želimo li postati drugačiji i bolji to možemo učiniti ulažući u to određeni napor. Budizam vjeruje da je ljudska priroda takva da u njoj nema ničeg krutog, fiksnog i nepromjenjivog i da je srž ljudske prirode mudrost i suosjećanje. Važno je istaknuti da kada govorimo o mudrosti i suosjećanju kao temeljnoj ljudskoj prirodi, da su to kvalitete koje su onkraj grube dualističke podjele na dobro i zlo. Nije pitanje je li naša priroda dobra ili zla, jer odgovor na to pitanje otkriva ono što leži onkraj tog dualističkog modela. Budizam drži da je naša istinska priroda mudrost i suosjećanje samo. Postoji metafora koja kaže da kao što se mjesec odražava u svakoj vodi na površini Zemlje, koliko god ta površina vode bila mala, tako i suosjećanje i mudrost postoje u svakom čovjeku bez obzira na to koliko bio okrutan, žrtva vlastitog neznanja i bez obzira na to koliko naizgled može biti lišen pozitivnih kvaliteta. 

U svakom je čovjeku potencijal, koliko god on bio skriven zbog čitavog niza faktora. Potvrdu za takvo gledište možemo naći svuda oko sebe. Kad god radimo nešto što je dobro, lišeni sebičnosti, kada su drugi, a ne mi na prvom mjestu – činimo to iz naše prave, istinske prirode. Ona zrači iz nas i potiče nas da činimo dobro, da pomažemo drugima, da živimo načinom života koji je konstruktivan i kojim oko sebe gradimo sklad umjesto destrukcije i nesklada. 

Suosjećanje u budizmu je velika tema. Od samih početaka možemo govoriti o Buddhi koji je krenuo u potragu za istinom motiviran ne samo željom da spasi i pomogne sebi nego i svim drugim osjetilnim bićima. Nakon probuđenja je sve do kraja svog života pješačio Indijom i podučavao sve koji su željeli čuti njegovo učenje. 

Suosjećanje u budizmu

Suosjećanje je kao tema, kvaliteta ili praksa osobito prisutno u okviru mahayanskog budizma. Mahayana je jedna od struja u budizmu u okviru koje postoji ideal praktičara koji se naziva bodhisattva. Bodhisattva je doslovno prevedeno biće probuđenja, onaj praktičar koji teži probuđenju svih osjetilnih bića, koji odgađa vlastito probuđenje ne bi li pomogao svim osjetilnim bićima da se oslobode. To je krajnje altruistični ideal koji prije svega obilježava upravo veliko suosjećanje. Kad već govorimo o suosjećanju možda je sada prilika da definiramo kako budizam gleda na suosjećanje ili što suosjećanje u budizmu jest. Pored onoga što riječ sama po sebi kaže: su-osjećati s nekim, suosjećati s drugima, suosjećanje u budizmu uključuje želju za dokidanjem patnje i uzroka patnje kod drugih. Nije puko suosjećanje ili znanje o tome što drugi osjećaju; to je istovremeno želja da drugi budu slobodni od patnje i od njenih uzroka. Radi se o aktivnom odnosu pa se utoliko razlikuje od empatije. Empatija je sposobnost da suosjećamo s drugima, ali bez ovog elementa da ih oslobodimo od patnje koju osjećaju. 

Suosjećanje u budizmu utoliko ima posebno značenje. Znati osjećaje drugih s jedne strane i nastojati im pomoći da se oslobode patnje i uzroka patnje s druge strane podrazumijeva dvije stvari. S jedne strane podrazumijeva određenu količinu otvorenosti. Tu otvorenost bi mogli isto tako nazvati odmakom od usmjerenosti na sebe, odsustvom egocentričnosti. Što smo manje opsjednuti sobom to smo više u prilici osjećati druge, znati kako se drugi osjećaju. Da bismo uopće znali kako se drugi osjećaju, što je to što ih muči, koji su njihovi problemi u prvom redu trebamo prestati misliti o sebi i otvoriti se, imati interes za druge i za ono što nas okružuje. Tek kada je to dvoje prisutno možemo zaista znati što se s drugima događa.

S druge strane pomoći drugima da se oslobode patnje je nešto teži zadatak. Zapravo je teško reći koji je od ta dva zadatka teži. a koji lakši. Čak ih je pogrešno tako razmatrati jer su povezani, i to na sljedeći način – štogod je u nama manje egocentričnosti, manje je i jada, muke, patnje, napetosti. Da bismo došli do takvog stanja nužna je introspekcija, znanje o sebi, vještina u nadilaženju vlastitih unutarnjih sukoba i problema. Tako je otvorenost prema drugima posljedica povišene ili povećane sposobnosti da se nosimo sami sa sobom i vlastitim problemima i nadvladamo ih. U tom smislu smo sposobniji odgovoriti na potrebe drugih i pomoći im u nošenju s njihovim problemima. Te dvije stvari idu usporedno.

Kada govorimo o suosjećanju trebamo i znati razlikovati sažaljenje od suosjećanja. Sažaljenje, žaljenje i suosjećanje nam se možda čine bliskima, ali zapravo nisu. Žaljenje drugih i sažaljevanje je osjećaj koji je daleko od onoga što suosjećanje zapravo jest. Često je snažno povezan s usmjerenošću na sebe. Zgroženi smo nad tuđom nesrećom najčešće zato što sebe vidimo u toj situaciji. Ne želeći da se nama dogodi štogod takvoga, strašno nam je to što se događa drugima. Treba napraviti razliku između tog osjećaja od suosjećanja. Premda mu je blizak, po svojoj kvaliteti, po onome iz čega proizlazi i po konačnim učincima je bitno različit od suosjećanja. U suosjećanju smo u velikoj mjeri slobodni od sebe. U onoj mjeri u kojoj smo slobodni od sebe, u toj mjeri smo sposobni pomoći drugima u nevolji i u nošenju s poteškoćama koje imaju. 

Bodhicitta, misao o probuđenju

Egocentričnost i suosjećanje je možda je najbolje objasniti onime što se u mahayanskom budizmu naziva bodhicitta ili bodhi-um. 

Što je to boddhi-um ili bodhicitta? Bodhi-um ili bodhicitta jest, kako se to često definira, prva misao o probuđenju, misao da je probuđenje moguće. To je impuls, poticaj, nadahnuće, motivacija da krenemo na put oslobođenja. Pojam bodhicitte ili bodhi-uma nosi u sebi sva ta značenja. Kada se govori o idealu bodhisattve, idealu praktičara u mahayanskom budizmu, taj ideal je neodvojiv od njegovanja bodhicitte, od motivacije da se postigne probuđenje na korist svih osjetilnih bića. 

Pogledamo li od čega se sastoji, osim već navedenog nadahnuća i motivacije, upitamo li se koja su dva temeljna aspekta bdhicitte doći ćemo do sljedećeg odgovora – prvi je odricanje, a drugi suosjećanje. Odricanje baš i nije pojam koji kod ljudi potiče entuzijazam. Ionako nam se čini da smo u životu zakinuti za toliko toga pa kad nam netko kaže da se trebamo odreći ovog ili onog to nije baš popularno gledište ili praksa. Međutim, treba znati da se ovdje ne radi o odricanju od života kakav inače vodimo. Ne trebamo sve to napustiti, povući se u planine, skrasiti se u nekoj pećini i zaboraviti na svijet prakticirajući, odrekavši se svega. Odricanje se ne odnosi na to. Odričemo se patnje i njezinih uzroka. Kada odricanje objasnimo na takav način, odmah postaje prihvatljivije. Nitko ne želi patiti i svi bi se jako rado odrekli patnje. Međutim, kada govorimo o patnji i njezinim uzrocima nužno govorimo o prianjanju. Tako se odricanje u konkretnom smislu odnosi na odricanje od svega onoga za što inače prianjamo. Odricanje u cjelini se u stvari odnosi na put naše osobne prakse kroz koju otpuštamo vezanost uz egocentričnost, sebičnost, uz tu malu, usku, stiješnjenu perspektivu koja je istovremeno i bolna. Toga se odričemo. U tom procesu se susrećemo s egocentričnom perspektivom, sa sobom, upoznajemo se i razumijemo zašto u nama izniče patnja. Potom iznalazimo načine da patnju i otpustimo. Vremenom postajemo vještiji u tome. Kako postajemo sve vještiji tako postajemo i sve slobodniji. Kako postajemo slobodniji postajemo otvoreniji pa se naša sposobnost da osjećamo druge, da se stavimo u kožu drugih ljudi postaje sve veća i veća. Time se povećava i naša sposobnost da drugima pomognemo.

Dok je prvi aspekt bodhicitte odricanje, njen drugi aspekt je suosjećanje. Maločas sam objasnio u kakvoj su vezi to dvoje. No mogli bismo reći da je i osobna praksa koju smo nazvali odricanjem također suosjećanje. Kada je usmjerena prema nama samima možemo je nazvati mudrošću. Kada je usmjerena prema drugima možemo je nazvati suosjećanjem. 

Kako njegovati suosjećanje

Pored ovih načela povezanih sa suosjećanjem postavlja se pitanje kako konkretno njegovati i poticati suosjećanje? Kako ga njegovati, osim kroz upoznavanje učenja, osobnu praksu meditacije i nastojanje da ta načela unesemo u svoj svakodnevni život? Kako ga potaknuti, probuditi u sebi osjećaj za druge i želju da im pomognemo? 

Postoji drevna praksa u budizmu koja se u okviru mahayanske tradicije naziva praksom četiri nemjerljiva ili beskrajna stanja uma. Kada govorimo o četiri nemjerljiva stanja uma, govorimo o četiri pozitivne emocije ili stanja uma. Postoji vrlo konkretan postupak, način na koji se ta četiri nemjerljiva ili beskrajna stanja uma razvijaju. Ta četiri stanja su blagonaklonost ili prijateljstvo (na sanskrtu maitri), suosjećanje (karuna), radost (mudita) i nepristranost (upekša). Ova nemjerljiva stanja i način kako ih razvijati su posebna tema. Večeras govorimo o suosjećanju, karuni, drugom od ta četiri stanja. U meditacijskoj praksi postoji postupak kako ga probuditi i proširiti do te mjere da postane nemjerljivo.

Meditacija razvijanja suosjećanja

Kao i inače kada prakticirate meditaciju pronađite mjesto koje je mirno i na kojem vas nitko neće smetati. Sjednite na jastuk u odjeći koja je komotna i nigdje vas ne steže. Odredite na početku vrijeme koje ćete provesti u meditaciji, a zatim prvo u potpunosti umirite tijelo i potom ga opustite. Saberite um. Neko vrijeme možete provesti s dahom promatrajući ili brojeći dah. Na taj način opuštate tijelo, a um činite jasnim i prisutnim, slobodnim od svih uobičajenih, svakodnevnih preokupacija, razmišljanja o prošlosti i budućnosti, ovome ili onome. Naprosto napustite sve to i učinite um jasnim i prisutnim. Nakon toga praksu započinjete tako da prizovete u svoj um neku osobu, prijatelja, nekoga s kime ste dobri, a tko ima poteškoća u životu, kome je u životu teško. Kada prizovete i zamislite lik te osobe ispred sebe, ponavljate formulu koja može glasiti: “Neka ta osoba bude bez boli, bez patnje i u miru.” Dok gledate osobu pred sobom i vidite ono što joj život čini teškim, ponavljanje te kratke formule ima za posljedicu buđenje suosjećanja s tom osobom. Istovremeno se rađa i želja da joj pomognemo da bude slobodna od boli i uzroka patnje. 

Nakon nekog vremena mijenjate objekt meditacije. Prizovete u sjećanje drugu osobu prema kojoj ste neutralni, nekoga tko vam nije ni prijatelj ni neprijatelj, koga znate, ali samo površno. Ponovite isti postupak kao s prvom osobom. Zamislite sve teškoće s kojima se ta osoba susreće u životu. Ponavljajući u sebi formulu, pokušavate probuditi aktivan osjećaj želje da joj pomognete, da bude slobodna od boli, patnje i uzroka patnje.

Potom s neutralne osobe prelazite na osobe s kojima niste dobri, prema kojima osjećate antipatiju ili na osobe koje su prema vama neprijateljski raspoložene. Tada i te osobe pokušajte vidjeti s njihovim vlastitim životnim problemima i poteškoćama. Pokušajte ih vidjeti u nastojanjima da se nose s poteškoćama, ponavljajući opet formulu, “Neka budu bez boli, bez patnje i u miru.”

Na kraju prakse možemo osjećaj naprosto proširiti ‘u svim smjerovima’. To je zahtjevnije, no i tu postoji postupak koji to olakšava. Možemo nastojati probuditi osjećaj prema svima u zgradi u kojoj živimo, zatim u ulici, gradu, zemlji u kojoj živimo. Zatim ga proširiti dalje na kontinent na kojem živimo, na sve ostale kontinente, na cijelu zemaljsku kuglu i na kraju zamisliti da širimo osjećaj prema cijelom univerzumu. To je način na koji se provodi praksa kojom se razvija suosjećanje.

Nevidljiva mreža života

Nakon vježbanja u ovoj praksi, već sljedeći put kada se susretnete sa svojim ukućanima ili izađete na ulicu i susretnete se s drugim ljudima, odmah ćete primijetiti da ih ne gledate istim očima i da ih doživljavate drugačije. Doživljaj drugih je puno dublji nego ranije. Kada hodamo ulicom, ljudi koje susrećemo su uglavnom nepoznata lica, ne znamo što se iza tih lica krije, nemamo nikakav odnos s njima. Međutim, radeći ovu praksu počinjemo mijenjati način na koji se ophodimo s ljudima i mijenjati kvalitetu odnosa prema njima. Ljude nastojimo doživjeti što izravnije, neposrednije, što potpunije, i to kroz otvorenost, nastojanje da ih doista čujemo kada nešto govore. Ukratko, ova praksa vodi nevjerojatnoj bliskosti s ljudima. Ta bliskost nam pomaže da puno bolje razumijemo druge, a razumijevanje je preduvjet da im pomognemo. Ponekad je pomoć već i sama činjenica da se tako ponašamo u interakciji, da saslušamo nekoga. Osmijeh, blaga riječ, spremnost da podarimo svoje vrijeme i ponudimo svoju pomoć je već ogromna stvar. Ljudi to osjećaju. Obzirom da je povezanost između nas i drugih puno dublja nego što se na prvi pogled čini, naš utjecaj i mogućnost da djelujemo na druge je neusporedivo veća od onoga što nam se čini da je moguće. Svi smo povezani jedni sa drugima – živimo u nevidljivoj, ali posve prisutnoj mreži života u kojoj smo na bezbroj načina povezani. Kako se ophodimo prema drugima izravno se odražava kako na njih tako i na nas same. 

Njegujući pozitivan pristup suosjećanja i pomaganja zapravo pomažemo samima sebi i svima koji su uključeni u tu mrežu odnosa. Moralna načela koja su u budizmu jako važna imaju između ostalog za cilj stvoriti mrežu dobrih odnosa, mrežu koja je podržavajuća za sve koji su u nju uključeni. Tako svi u mreži postaju sretniji, opušteniji i s puno više povjerenja. Tako se razvija vjera u ljude i u nas same. Iz te perspektive više nije čudno da možemo razvijati sve korisne emocije koje smo spomenuli.

Nesebičnost i dana paramita

Postoji još jedna kategorija koja je izravno povezana sa suosjećanjem, a to je davanje ili na sanskrtu dana paramita. Davanje je prva od šest plemenitih praksi ili paramita. Nije slučajno da je na prvom mjestu, od iznimne je važnosti. Jedno je ono što radimo u praksi meditacije. Možemo sjediti u svoja četiri zida i razvijati osjećaj suosjećanja sa drugima, međutim suosjećanje se iskazuje u interakciji sa svijetom, s drugim bićima. Na koji se način iskazuje suosjećanje u toj interakciji? Odgovor na to pitanje je dana paramita, davanje. Davanje je ovdje izraz pomoći – dajemo pomoć, pomažemo. Davanje je istovremeno izraz nesebičnosti. Oni koji su sebični, koji misle samo na sebe, koji su usmjereni samo na sebe, ti nisu skloni davanju. Davati znači vidjeti druge, uvažavati druge, znati njihove potrebe, željeti im pomoći. Kada se govori o davanju kao izrazu nesebičnosti i brige za druge prvo se govori o materijalnim stvarima koje možemo dati. To su uobičajeni načini na koje ljudima možemo pomoći – dajući hranu, odjeću, štogod trebaju. To što ćemo dati ovisit će u prvom redu o tome što netko doista treba u određenom trenutku. Možemo dati i svoje dragocjeno vrijeme, sve je to davanje. 

Sljedeći korak je davanje Dharme, što zapravo znači dijeliti s ljudima vlastito razumijevanje Dharme. Ako vam je učenje pomoglo, ako znate kako ste uz pomoć učenja prebrodili ili promijenili neke situacije u životu koje su bile teške onda to iskustvo možete podijeliti s drugima, možda će i njima to biti od pomoći. Davanje Dharme se odnosi i na podučavanje, ne samo na dijeljenje koje sam maločas spomenuo već na aktivno podučavanje Dharme. Upoznavanje ljudi s načelima koja nam mogu pomoći da bolje i dublje razumijemo sebe i da živimo slobodniji od patnje, napetosti i jada – naprosto životima koji su sretniji i dostojniji čovjeka i njegovih potencijala. 

U konačnici se govori o neustrašivosti i davanju neustrašivosti. Osloboditi nekoga straha smatra se najvišim oblikom davanja. Strah je duboko prisutan u našim životima, sve muči. U tom smislu svi trebamo neustrašivost. Svima bi bilo dobro da se možemo osloboditi straha. Ako nam netko u tome može pomoći onda je to veliki poklon.

Tri razine davanja 

Prva razina je uobičajeno davanje, na primjer kada susjed pomaže susjedu, kada vidite nekoga u nesreći i priskočite u pomoć. To je prirodan impuls koji se javlja u ljudima. U tu prvu razinu spada i pomaganje koje se temelji na interesu. Nekome ćete pomoći očekujući nešto zauzvrat. I to je dobro. Bez obzira zašto, bez obzira na čistoću motivacije u činu davanja, svaki njegov oblik je prije svega dobar. Tek naknadno onaj koji daje može razmisliti o svojoj motivaciji i nastojati davanje učiniti čišćim, diskretnijim i utemeljenim na vrijednijim i dubljim stvarima od puke želje za koristi koja će iz njega proizaći. 

Druga razina je posljedica poznavanja Dharme, utemeljeno je na načelima Dharme. Popraćeno je s puno manje diskriminacije. Nastojimo davati bez ideje o uzvratu, o nečemu što ćemo dobiti zauzvrat, koliko je to u datim okolnostima moguće. Na toj razini motivacija bi trebala biti veća – radi se o činu koji je posljedica uma koji je odnjegovan ili u procesu njegovanja. To je situacija u kojoj je netko svjestan vlastite motivacije s kojom nešto čini i nastoji da bude u skladu s načelima što ih Dharma zagovara.

Treća razina davanja je u domeni buddha i bodhisattva, a to je neuvjetovano davanje. Bezuvjetno davanje kod kojeg nema ideje o onome tko daje, o onome što se daje ni o onome kome se daje. Mogli bismo reći da je to posve spontani čin davanja koji se događa u okolnostima u kojima postoji potreba za njime. Sama potreba određuje što će se dati, bez ikakve kalkulacije sa strane. To je ideal davanja i povezan je s dubokim razumijevanjem prirode onoga tko daje, što se daje i kome se daje. 

Naši odnosi

Kada je riječ o našim odnosima s drugim ljudima važno je dobro razmisliti o ovome o čemu smo  večeras govorili i u svjetlu toga nanovo razmotriti sve svoje odnose. U prvom redu odnos prema nama samima, a zatim i odnose s drugim ljudima. Kriza u kojoj se nalazimo u nama budi nekorisne sklonosti i emocije. Kada smo toga svjesni, možemo ovu situaciju preokrenuti na korist svih. U ovim uvjetima i nama i drugima treba drugačiji odnos. Ako se možemo odvojiti od zaokupljenosti sobom, vidjeti kako se drugi osjećaju i što bi mogli učiniti za njih, ovo je vrijeme pravo vrijeme za to. Ljudi se ne osjećaju dobro i treba im podrška, svima nam treba podrška. Doista je vrijedno razmisliti o čemu smo večeras govorili, a zatim nešto konkretno po tom pitanju i napraviti. Treba započeti s onim s čime možemo započeti, s onim što je u dosegu naših mogućnosti. Možda je to samo osmijeh, blaga riječ… štogod da možemo napraviti, na koji god način možemo pomoći drugima – vrijedno je učiniti.

Velika je to tema. Pokušao sam večeras napraviti presjek, dati strukturu i objasniti mjesto koje suosjećanje ima u kontekstu budističke staze. Objasniti kako razumjeti suosjećanje, što uopće jest, koja mu je svrha, na koji način ga možemo probuditi. Naglašavam još jednom da je unatoč važnosti njegovanja suosjećanja u okviru vlastite meditacijske prakse od još veće važnosti interakcija s drugima i pomaganje drugima, kada ono što razvijamo u svojoj praksi s drugima doista i dijelimo.

Pitanje: Na početku ste rekli da je temeljna ljudska priroda suosjećanje i mudrost. Čitao sam da postoje istraživanja koja kažu da se već kod vrlo male djece mogu uočiti negativne emocije i ponašanja, ukratko zloća, pa bi se dalo zaključiti da ljudska priroda baš i nije samo suosjećajna nego ima svoje mračne strane, ukratko da nije baš dobra.

Odgovor: Mi ne dolazimo na ovaj svijet kao tabula rasa. Postoje tendencije koje su prisutne od samog rođenja, ali još nisu ni artikulirane ni definirane na određeni način. Istina je da možemo biti jedno i drugo, dobri i zli, ovakvi i onakvi. Zato sam na samom početku u govoru o ljudskoj prirodi rekao da u njoj ništa nije kruto, stalno, vječno i nepromjenjivo. Bilo bi pogrešno zaključiti da je ta priroda zla zato što se tragovi zločestoće kod nekih ljudi mogu javiti vrlo rano. Radi se o tome da u umu postoje karmička sjemena koja su i ovakva i onakva. U zavisnosti od onoga što njegujemo i zalijevamo, to će i niknuti.  Zato sam govorio o uvjetima koji su važni kod odrastanja. Važni su roditelji i atmosfera koja postoji u obitelji, ali i vrijednosti koje se njeguju. Svjetonazor i kultura… sve su to faktori koji nas kao bića oblikuju. No postoji u nama i ono što je onkraj dobra i zla, onkraj dualnosti. U budizmu kad se govori o suosjećanju i mudrosti kao našoj izvornoj prirodi onda se misli upravo na te kvalitete koje se ipak nekako probijaju kroz ‘pukotine’ našeg ega. Ta otvaranja koja nam se u životu događaju su naznaka nečega što leži duboko u nama još neotkriveno. Naglašavam, to nije dobro nasuprot zla, ne odnosi se na dualizam već na našu istinsku prirodu koja je duboko skrivena. To što djeca mogu biti zločesta vrlo rano nije u suprotnosti s onim što sam iznio. To je s jedne strane pitanje nasljeđa koje netko donosi u novi život, a s druge strane okolnosti u kojima se te tendencije u ovom životu ili pojačavaju ili gube.

Pitanje: Ja nekako osjećam kao da je suosjećanje prema sebi u ovom izlaganju na neki način osuđeno, a čini mi se da ne možemo suosjećati ako osuđujemo sebe ili druge. Kad osuđujemo unaprijed nalijepimo određenu etiketu na sebe ili na druge i više ne možemo istraživati uzroke patnje. Ukratko, dobila sam dojam da suosjećanje prema drugima u ovom pristupu ima prioritet. Što je sa suosjećanjem prema sebi?  

Odgovor: U izglaganju nisam rekao da je suosjećanje isključivo usmjereno na druge. Sposobnost suosjećanja s drugima izravno ovisi o dubini našeg razumijevanja sebe i o suosjećanju prema nama samima. Meditacijsku praksu sam nazvao suosjećanjem prema sebi – kada god sebe oslobađamo patnje kakav je to odnos prema sebi nego odnos suosjećanja? Počnimo od samo naizgled banalne prakse opuštanja. Kada sjedimo u meditaciji i opuštamo svoje tijelo, što je to drugo nego izraz suosjećanja prema samima sebi? Otpuštajući akumulirane napetosti iz tijela u stvari izražavamo suosjećanje prema sebi samima. Prihvaćamo sebe, iscjeljujemo se i to jest čin suosjećanja. Razumijevanje i poznavanje sebe je preduvjet suosjećanja prema drugima. To nije odvojeno. Osim toga, suosjećanje u svojim uvjetno rečeno stupnjevima razvoja nadilazi podjelu na druge i na sebe. To je svojevrsna fikcija od koje bolujemo. Sve patnje i jadi ovoga svijeta su posljedica podjele na ja i drugi. Dokle god čvrsto vjerujemo da postojimo odvojeno i nezavisno, do tada su drugi ‘oni neki tamo’ prema kojima možemo biti grubi, agresivni, za čije osjećaje ne moramo mariti i koji nam često predstavljaju samo sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva. To je naravno vrlo kratkovidna i pogrešna perspektiva koja nas i te kako skupo košta. 
Praksa suosjećanja u tom smislu je praksa koja nas vodi oslobođenju od iluzije da postojimo odvojeno i neovisno. Suosjećanje je vrlo važna stepenica u nadilaženju te iluzije.

Javno predavanje održano online iz Chan centra Hartovski vrh 3. ožujka 2021.
Transkribirala i uredila Helga Juretić
Dodatno uredila Karmen Mihalinec
Korigirala Ljubica Andričević