Strah

Strah

Naša večerašnja tema je svojevrsni nastavak na teme kojima smo se bavili u prethodnim predavanjima. U zadnje vrijeme smo govorili o negativnim i pozitivnim emocijama. Govorili smo o usamljenosti, ljutnji i suosjećanju. Sve su to mentalna stanja koja je u krizno vrijeme u kojem se nalazimo važno razumjeti, što nam može biti od velike pomoći da se nosimo s krizom.

Na kraju predavanja o suosjećanju govorili smo o važnoj praksi u mahayanskom budizmu pod nazivom dana paramita, što znači praksa davanja, pomaganja drugima na razne račine. Tako se suosjećanje izražava u odnosu prema drugima. Jedna od stvari koje se daju je neustrašivost. Smatra se najvećim poklonom što ga netko uopće može dati. To je bio povod za večerašnje predavanje o strahu i slobodi od straha, neustrašivosti. Trudim se da javna predavanja imaju logičan slijed i da ne budu samo teorijska izlaganja o različitim kategorijama budističke staze, nego da imaju i praktičnu funkciju. 

Što reći o strahu? To je mentalno stanje koje je osobito aktualno. Puno je strahova vezano uz pandemiju. Najprisutniji je strah od zaraze, od bolesti, od ishoda koji bi bolest mogla imati, a u konačnici i strah od smrti. Nije to samo strah koji osjećamo za sebe nego i za svoje bližnje, prijatelje i općenito ljude koje znamo. Atmosfera straha je vrlo prisutna. To je razlog više da se posvetimo strahu i pokušamo ga osvijetliti prvenstveno iz budističke perspektive. Nije u pitanju samo strah od zaraze, bolesti ili smrti. U pitanju su i strahovi vezani uz cjepiva koja smo se odlučili ili se nismo odlučili uzeti. Puno je dilema i neizvjesnosti pa općenito prevladava stanje koje ne doprinosi mentalnoj jasnoći i unutarnjem miru. 

Strah se kao fenomen i emocija u psihologiji istražuje već dugo vremena. Postoje mnoga saznanja po tom pitanju. Ja naravno nisam psiholog i to nije moje područje, ali ovdje ću navesti samo nekoliko stvari. Strah je emocija koja se javlja kao odgovor na situaciju koju percipiramo kao opasnu ili na neki način prijeteću. Taj odgovor ili strah dovodi do fizioloških promjena i promjena u ponašanju. Kada govorimo o fiziološkim promjenama, svi bez ikakve sumnje imamo iskustvo straha. Kada iznikne strah ubrzavaju se disanje i rad srca. Krvne žile se sužavaju što pojačava krvni pritisak. Obično se znojimo. Čitav organizam nam je u stanju pripravnosti za situaciju opasnosti. 

Kako strah utječe na naše ponašanje? Obično na dva načina. Spremamo se na borbu, na aktivni odgovor, na ulazak u sukob s onim što predstavlja prijetnju ili smo, procijenimo li da ne možemo otkloniti opasnost i nema nam druge, spremni na bijeg. To je obrazac kod iznicanja straha. Istraživanjima je otkriveno da je strah uvjetovan procesom saznavanja i učenjem. Nije fiksan i nepromjenjiv. Nekih strahova se kroz život oslobađamo, neke nove strahove stječemo. To nam isto nešto govori o strahu. 

Važna je još jedna činjenica vezana uz strah – može biti racionalan ili iracionalan. Može korespondirati sa situacijom u kojoj se nalazimo, a može biti i iracionalan. Tada uopće ne korespodira sa situacijom u kojoj jesmo, nije pravi odgovor na nju. To je jako važno znati kada govorimo o strahu. Odgovor na opasne i prijeteće situacije je gotovo uvijek nesvjestan. Radi o duboko ukorijenjenom obrascu, o instinktu koji služi samoodržanju, preživljavanju. Ima važnu evolucijsku ulogu. Da nema straha ne bismo živjeli onoliko dugo koliko živimo i pitanje je kako bi uopće opstali. U tom smislu je strah izuzetno važna emocija. Djeluje poput čuvara, nečega što nas štiti i pomaže da se održimo na životu. Strah koji sada opisujem gotovo je biološki uvjetovan i nije toliki problem.

Puno je veći problem iracionalni strah koji je često prisutan u životu. Javlja se u raznim situacijama, kao odgovor na niz životnih okolnosti i potpuno je neprimjeren. Nastaje kao posljedica zamišljanja negativnog ishoda u budućnosti. Taj negativan ishod se vrlo rijetko događa. Možda se nikad neće ni dogoditi, a čitav život možemo proživjeti u strahu očekujući da se dogodi. Kada govorimo o neprimjerenom strahu, govorimo o situaciji kada zamišljamo buduće negativne događaje, zamišljamo prijetnju ili opasnost, a nje zapravo nema. U tom smislu strah je često povezan s anksioznošću, velikom unutarnjom napetošću, zabrinutošću i brigom. Djeluje kao silno ograničavajući faktor u našem životu. Biti pod utjecajem straha koji je neodgovarajući i iracionalan znači biti žrtvom takvog stanja. Tada je naš unutrašnji potencijal, koji svi kao ljudska bića imamo, na bezbroj načina opstruiran. Naprosto ne možemo živjeti slobodno. Ne možemo živjeti ostvarujući svoje unutarnje potencijale, jer smo strahom cijelo vrijeme blokirani, opstruirani i onemogućeni.

Strah i budizam
U budizmu je – a to je perspektiva iz koje večeras želim govoriti – zanimljivo da se strah ne spominje često. Ne postoje detaljne analize i razmatranja što strah jest. Budistički kanon, pored Buddhinih govora ili sutri i vinaye ili pravila vladanja, uključuje i treću košaru djela koja su posvećena detaljnoj analizi tijela, uma i okoline, nas i svijeta kakvog percipiramo. U njima su vrlo detaljno razrađena sva mentalna stanja, uključujući i ona koja vode oslobođenju od patnje. Doista, to je presjek svega što se u našem mentalnom životu događa i može dogoditi. Zanimljivo je da se u njima, a radi se o cijelom korpusu djela pod skupnim nazivom abidharma, nigdje ne spominje strah.

S druge strane, sam Buddha je govorio o strahu. Postoji govor pod nazivom Abhayagirisutra posvećen strahu. U njemu Buddha razgovara s brahmanom koji ga pita o tome koliko je zapravo teško redovnicima živjeti na pustim, osamljenim mjestima, izmaknuti od društva, od zajednice, u šumama i prakticirati dok još nisu usavršili usredotočenost u meditaciji. Buddha se u odgovoru prisjeća vremena prije vlastitog probuđenja, kada je i sam prakticirao na zatrašujućim mjestima. Takvima ih i opisuje. Trebate znati da su redovnici često birali najstrašnija moguća mjesta za praksu meditacije. Mjesta kao što su džungle u kojima je puno divljih životinja, gdje prijete svakojake opasnosti. Znali su prakticirati na grobljima i sličnim mjestima koja su običnim ljudima zastrašujuća. Buddha se prisjetio kako je sam prakticirao. Govorio je o tome kako je primijetio da je znao čekati da se strah pojavi. Kada sjedite negdje u šumi i kada oko vas prolaze divlje životinje, kada vjetar šumi u granama i raznosi lišće, svaki šum se čini prijetećim. Sve što čujete ili percipirate oko sebe može se protumačiti kao opasnost. Međutim zanimljivo je ono što kaže dalje: “Zašto bih čekao da u meni iznikne strah? Zašto jednostavno ne bih nastavio s praksom, pa ako se strah pojavi dok sjedim, nastavit ću sjediti i nadvladati strah. Neću ustati i pobjeći, neću se suprotstaviti, neću prijeći ni u jedan drugi položaj iz onog u kojem me strah zatekao.”

To isto ponavlja ako ga strah zatekne dok hoda. Neće leći, neće sjesti, neće potrčati, neće napraviti ništa drugo, nego će nastaviti raditi ono što je radio, sve dok ne nadvlada strah u sebi. To je zanimljivo – strah kao emocija nas uvijek potiče na djelovanje. Kao što smo rekli maloprije, suprotstavljamo se nečemu ili bježimo od nečega. To što Buddha kaže da u situaciji u kojoj iznikne strah neće mijenjati svoj položaj je zanimljivo zato što nam govori da se sa strahom treba suočiti, okrenuti mu se, a ne djelovati u skladu s onim što nam nalaže u nekom trenutku. 

Buddhino oslobođenje podrazumijeva i oslobođenje od svake vrste straha. Kada se govori o Buddhinim kvalitetama, neustrašivost je svakako jedna od značajnih i važnih kvaliteta koje krase postignuće buddhastva ili oslobođenja. Ovaj govor je jedno od mjesta na kojem Buddha izravno govori o strahu i kako se s njime nosio. Istina, sutra nam ne objašnjava detaljni postupak. U njoj možemo iščitati samo dvije stvari: da u susretu sa strahom ne bi mijenjao položaj i da se tako nastojao osloboditi straha u času kada bi se javljao. Međutim, zanimljivo je što kaže da ne treba čekati da se strah javi. Mi, s druge strane, često očekujemo strah. Kao da izazivamo strah od straha – projiciramo zamišljenu opasnost u budući trenutak i, premda trenutno nema razloga za strah, sebe dovodimo u stanje straha i tako se mučimo i iscrpljujemo.

Budizam govori o pet dominantnih vrsta straha
Prvi je strah od smrti koji je temelj svim ostalim strahovima. Najsnažniji je i provlači se kroz mnoga naša iskustva. Strah od smrti je zapravo strah od prestanka, strah od nepostojanja. Naš ego, naše sopstvo to naprosto ne može pojmiti. Strah je osnovno sredstvo i temeljni obrambeni mehanizam ega ili sopstva. Upravo zato što ego ili sopstvo mora sebe kontinurano održavati na životu iz trenutka u trenutak, strah od prestanka je duboko prisutan egzistencijalni strah. To je napetost koja je gotovo kontinuirano prisutna. Strah od smrti ili smrt je tema za sebe i nećemo se njome večeras posebno baviti. Treba samo naglasiti da je najstrašnije što se egu ili sopstvu može dogoditi upravo prestanak pa iz tog razloga izaziva i najveći strah.

Drugi strah koji se spominje je strah od bolesti. Mogli bismo reći da je i to strah od smrti, od prestanka. Premda bolest sa sobom ne nosi nužno prestanak, u svakom slučaju nosi smanjenu sposobnost uobičajenog funkcioniranja i djelovanja. No nekada je bolest često završavala smrću. Danas se prema mnogim bolestima koje su nekad bile smrtonosne odnosimo s velikom lakoćom, jer su znanost i medicina do te mjere uznapredovale da mnoge više nisu tako opasne. Više ne strepimo upale pluća, ali vi stariji sigurno ćete se sjetiti neprestanih upozorenja dok smo bili djeca da se ne izlažemo propuhu, osobito ako smo znojni. Bila je to posljedica strepnje i straha da se ne dogodi najgore, da ne obolimo od upale pluća koja je nekoć bila smrtonosna bolest. Postojale su i mnoge zarazne bolesti za koje nije bilo lijeka pa je u tom smislu bolest bila ozbiljna stvar koja je sa sobom nosila strah.

Treći strah koji se često spominje je strah od loše reputacije. Može se činiti puno manje važnim u odnosu na prva dva straha. Međutim, mi nismo vezani samo uz svoje fizičko tijelo i njegovo stanje već i uz sliku koju imamo o sebi, osobito uz sliku koju bismo željeli da drugi imaju o nama. Važno nam je da se drugima predstavimo u najboljem mogućem svjetlu. Kaže se da reputaciju dugo gradimo, a u času je možemo izgubiti. Strah od gubitka reputacije je zapravo strah od odbacivanja od strane drugih. Radi se o kompleksnim stanjima, situacija nije uvijek jednostavna. Znamo koliko energije ulažemo u održavanje određene slike o sebi. Svi se bojimo otvarati, bojimo se razotkriti. Bojimo se biti potpuno otvoreni i transparentni. To možemo učiniti tek kada smo u krugu jako bliskih osoba, a pitanje je u kojoj mjeri i tada to možemo učiniti. Ogromnu energiju ulažemo da se na određeni način predstavimo drugima i posve je razumljivo da postoji strah da na neki način budemo razotkriveni i da izgubimo reputaciju koju smo tako teško stekli.

Četvrti je strah od gubitka sredstava za život. To je možda ono što mnoge u ovoj krizi pogađa znatno više nego inače. Mnogo je ljudi ostalo bez posla, mnogi rade u smanjenom obujmu ili uopće ne mogu raditi, priljev uobičajenih sredstava za život je ugrožen. Sve nas to čini nesigurnima, zabrinutima za budućnost i kako će se stvari nadalje razvijati.

Peti je strah od javnog nastupa. Zanimljivo. Taj se čini najmanje ozbiljnim od svih ovih strahova. No svi koji su nastupali javno ili su se trebali obratiti mnoštvu na skupu, a nisu izrazito ekstrovertni i naviknuti na takvu komunikaciju, znaju koliko to znade biti teško i koliko napetosti, nervoze, straha i zabrinutosti može izazvati. Zanimljivo je vidjeti da je strah od javnog nastupa i prije više tisuća godina uvršten među strahove. Očito nas kao ljude prati oduvijek. I ja se mogu sjetiti tog straha i napetosti svojih prvih predavanja. S jedne strane niste sigurni da ćete biti na visini zadatka, a s druge vas veliko poštovanje prema učenju koje izlažete čini još zabrinutijim da ne pogriješite i kažete nešto krivo. Ovaj strah je povezan s manjkom samopouzdanja, nedostatkom iskustva i povjerenja u sebe. Uz praksu i suočavanje s takvom situacijom može se nadvladati, promijeniti i preobraziti u nešto drugo.

Nemojte misliti da strah možemo svesti samo na ovih pet vrsta. Možemo strahovati zbog bezbroj stvari. Sve za što smo vezani, sve uz što prianjamo na neki način u nama izaziva strah. Mislim da je prilično razumljivo zašto se to događa. Svako prianjanje je zapravo želja da nešto zadržimo onakvim kakvo jest ili kakvo bismo htjeli da jest. No živimo u svijetu u kojem se sve neprestano i kontinuirano mijenja. Utoliko je težnja da nešto zadržimo istim ili onakvim kakvim bismo htjeli prilično nerealna. Svaka promjena ili čak njen nagovještaj u nama izaziva strah.

Na početku sam govorio da strah nije isključivo negativna emocija, da ima važnih, nužnih i pozitivnih strana. No kada strah preraste okvire u kojima je koristan i postane iracionalan, kada postane navika, kada se učvrsti kao izvjesni obrazac u ponašanju, postaje zapreka – ono što nas sputava i ograničava. Postaje ono što se u budizmu naziva kleša, jad – negativna emocija koja opstruira naše prirodno stanje uma. Karakteristika je svih emocija, osobito negativnih, da skrivaju našu pravu, istinsku prirodu. No sve su to samo sadržaji našeg uma. Neprestano se izmjenjuju. Nitko nije kontinuirano, stalno pod snažnim doživljajem straha. Negativne i pozitivne emocije se izmjenjuju. Ono što predstavlja problem jest to što smo kontinuirano obuzeti tim sadržajima i ne znamo uopće što stoji iza njih i u čemu se sve to zajedno zbiva. Prostor u kojem se događaju sve emocije nije nam poznat zbog snažne identifikacije sa sadržajima uma.

Metafora o domaćinu i gostu
Šurangamasutri postoji metafora koja govori o domaćinu i gostu. Kaže da je u prirodi gosta da dolazi i odlazi. Goste nazivamo gostima zato jer dolaze i odlaze, a u prirodi domaćina je da bude stalno prisutan, stalno tu.

Kada to primijenimo na um i njegove sadržaje, prava priroda uma je domaćin, a mentalni sadržaji su gosti. To su razne emocije koje izniču i razni mentalni faktori koji postoje. Problem je kada se u nama pojavi strah, ljutnja, zavist ili neka druga emocija, koja u procesu iznicanja preuzima ulogu domaćina, i to zbog identifikacije koja se pritom događa. Ja sam moji osjećaji ili moji osjećaji su jaOni su mojito sam ja. Kada smo ljuti onda sam ja ljut, ne radi se o ljutnji koja je iznikla u određenom trenutku nego ja sam ljut, ja sam ta ljutnja. Tada ljutnja ili strah preuzimaju ulogu domaćina. Preuzeti ulogu domaćina znači staviti se u ulogu gospodara, onoga tko vlada, tko upravlja, tko donosi odluke, tko djeluje. To zapravo znači biti na milosti i nemilosti mentalnih sadržaja s kojima se identificiramo. Kada govorimo o strahu, identifikacija sa strahom ja sam taj strah nam zapravo oduzima bilo kakav prostor za sagledavanje što strah doista jest, za doživljaj u kojem bi strah bio samo strah, što zapravo i jest. Ne možemo vidjeti strah kao ono što doista jest, jer postoji ta snažna identifikacija. Tako je i sa svim drugim negativnim emocijama. Isto je i s pozitivnima, samo što identifikacija s pozitivnim emocijama otvara um i omogućuje nam barem neki prostor za promišljanje, sagledavanje i razumijevanje njihove prirode. Kada su negativne emocije u pitanju, funkcija im je sužavanja percepcije. Potiču na djelovanje koje je nekorisno, povređujuće i udaljavaju nas od mogućnosti da prepoznamo tko je tu domaćin i što je uopće prava priroda našeg uma. 

Sloboda od straha
Negativne emocije nas onemogućuju u ostvarenju slobode koja nam je prirođena, svojstvena kao bićima. Izvorno smo kao bića slobodni, neograničeni i nezapriječeni bilo čime. To je naša istinska priroda, koja se u budizmu naziva buddhinskom prirodom. To nije priroda koju ima samo Buddha već i svi mi. On se samo probudio za nju, a mi nismo. Cijelo njegovo učenje služi da nam pomogne da se i mi probudimo za tu prirodu koja je u svakome od nas.

Kada govorimo o slobodi od straha i drugih negativnih emocija, govorimo o praksi. Govorimo o onome što treba učiniti da bi ta sloboda bila moguća. Kada govorimo o praksi onda je važno prije svega suočiti se s emocijama kada nastaju. Suočavanje s njima je silno važno. Kada se pojavi neka emocija obično djelujemo na dva načina. Prvi je da energiju te emocije usmjerimo u djelovanje, da potaknuti njome djelujemo. Drugi je da ju pokušamo potisnuti. Ni u prvom ni u drugom slučaju zapravo nismo svjesni emocije izravno. Je li vam to jasno? Ostaje skrivena od nas, u pozadini, kao oblik nesvjesnog djelovanja kojem ne znamo izvor. Zbog toga što joj ne poznajemo izvor ta sila, energija ima toliki utjecaj i moć nad nama. Dok god se strah na neobjašnjiv način pojavljuje i dok god ne znamo što strah jest, ima moć nad nama. Zato je suočavanje sa strahom jako važno. U situaciji kad strah izniče valja mu se okrenuti i suočiti se s njime. Pogledati što jest, kako nastaje, na koji način se iskazuje u našem tijelu. Kako ga osjećamo, gdje ga osjećamo, što u stvari jest? To je jako važno. Na taj način prestaje biti misterij. Tako njemu i drugim negativnim emocijama oduzimamo moć i u stanju smo ih vidjeti kao ono što doista jesu. A sve dolaze i odlaze, sve su gosti. Nijedna od emocija nije domaćin. To da dolaze i odlaze znači da ne postoje doista. Doživljavamo ih, iz te perspektive postoje, ali ne postoje na način na koji vjerujemo da postoje. Kada su emocije prisutne imaju prividno obilježje solidnosti, trajnosti, nepromjenjivosti i moći. Zato nas uvijek nadvladaju i upravljaju s nama. Suočiti se s emocijama znači pogledati izravno u njih. Suočavanje stvara prostor za promatranje. Onog trenutka kada se suočimo s nekom emocijom prekidamo identifikaciju. 

Postoji drevna formula u budističkoj meditacijskoj praksi koja kaže: “Ja nisam to. To nisam ja. Ja ne posjedujem to. To ne posjeduje mene.” Tu formulu možete primijeniti kada god se zateknete u situaciji u kojoj vas je preplavila neka negativna emocija. Odnos koji proizlazi iz formule omogućuje vam da stvorite odmak koji s jedne strane oduzima snagu emociji, a s druge strane vam daje prostor za promatranje tog fenomena. Što to zapravo jest? Koja je priroda toga? Takvom praksom uspijevamo se približiti i u konačnici uvidjeti svoju izvornu prirodu koja je cijelo vrijeme prisutna, ali koju zbog snažne identifikacije s mentalnim sadržajima ne možemo vidjeti ni prepoznati.

Iracionalani strah
Prije smo govorili o strahu koji nastaje kao posljedica zamišljanja negativnog ishoda budućih događaja. U sadašnji trenutak, trenutak u kojem jesmo, projiciramo sadržaj koji je čista mentalna konstrukcija i tu ne spada, nije doista prisutna ni stvarna. To često činimo kad god smo u strahu od nečega. Zamišljamo buduće događaje koji imaju nepovoljan ishod što izaziva strah, unatoč činjenici da se u tom trenutku konkretno ništa ne događa, ništa takvo ne postoji. Postoji samo strah koji je posljedica zamišljene situacije koja se može i ne mora dogoditi. Prirodna funkcija koju strah ima se tu zapravo gubi. Strah ima funkciju da nas pripremi za stvarno opasnu situaciju, to je njegova pozitivna funkcija.

No što kada se strah javlja i priprema nas za situaciju koja uopće ne postoji? Kakav je to silan gubitak energije! Nije u pitanju samo gubitak energije nego i izrazito nekorisno djelovanje straha na tijelo. Ogromna količina adrenalina koja se luči u tijelo ima po njega razarajući učinak. Posljedica je i sužena svijest ili percepcija te nesposobnost jasnog razlučivanja i razumijevanja što se doista događa. To su funkcije iznicanja straha koji je, kada se tako javlja, potpuno neprimjeren, neodgovarajući i naprosto ne korespondira sa stvarnim stanjem i situacijom. 

Dobro je sjetiti se da kada razmišljamo o strahu, obično mislimo o tome kako određene vanjske situacije potiču iznicanje strah. Čini nam se kao da su te vanjske situacije odgovorne za strah koji u nama izniče. No kada bi to doista bilo istina, tih situacija kojih se bojimo mi bojali bi se i svi drugi. Izazivale bi strah u svakom čovjeku. Jasno je da to nije istina. Važno je vidjeti da strah ne dolazi doista od vanjskih situacija, objekata ili od čega god izvana, nego da je strah naš osobiti odnos prema situacijama ili objektima. Drugim riječima, da je strah stvoren našim umom i da ga sami održavamo na životu. Mi sami mu dajemo snagu. Postaje jasno da sami sebe opstruiramo, žrtve smo vlastitih opstrukcija, a čini nam se da to ima veze s nečim što je izvan nas.

Prihvaćanje straha i um početnika 
Prije sam rekao da je kod pojave straha važno suočavanje, jer stvara prostor i mogućnost da ga sagledamo i oduzmemo mu snagu. Istovremeno je važno da pri suočavanju postoji prihvaćanje. Da u suočavanju nema odbojnosti. Važno je da strah prihvatimo, prigrlimo i razmotrimo na izravan, neposredan način. Ne nužno kroz analizu, to ne mora uključivati analitički proces. Gledamo u njega direktno, umom koji je otvoren i s čuđenjem zagledan u taj fenomen. To je važno, jer često strahu i drugim emocijama pristupamo kao poznatim stvarima, stvarima prema kojima smo unaprijed do kraja određeni i duboko uronjeni u obrasce u kojima se ništa ne mijenja. Sve ih uzimamo zdravo za gotovo i tako se prema njima odnosimo. No onda ne možemo pronaći izlaz iz situacije. Otvoren, radoznao um koji ne zna, a želi znati je pristup koji je jako korisno primijeniti i u slučaju kada govorimo o strahu.

Sadašnji trenutak kao protuotrov za strah
Vratimo se opet na trenutak u kojem kreiramo strah projicirajući i zamišljajući neke prijeteće i opasne situacije. Najbolji lijek za to je življenje u sadašnjem trenutku, vraćanje u sadašnji trenutak. Zašto? Zato što zamišljati budućnost znači biti u vremenu koje još nije došlo i za koje ne znamo ima li u njemu osnove za strah ili nema. Vratiti se u sadašnji trenutak znači vratiti se onome što jest, onome što je ovdje, onome što vidimo, onome što znamo i možemo znati. Biti u sadašnjem trenutku znači biti bez zamišljanja i prisjećanja. Prisjećanje nas vraća u prošlost, a strahovi ne izniču nužno samo vezani uz zamišljanje budućnosti. Mogu biti vezani i uz naše razmišljanje o prošlosti. Kada evociramo situacije koje su bile ispunjene strahom to može opet potaknuti strah. Vratiti se u sadašnji trenutak, gdje nema zamišljanja i nema prisjećanja nego smo otvoreni stvarnosti onako kako se ona pred nama pojavljuje, znači biti slobodan od straha. U sadašnjem trenutku nema straha. No ‘biti sada i ovdje’ je već postala pomalo isprazna fraza. Nekako se čini važnim, i često ističemo važnost sadašnjeg trenutka, ali zašto je to tako? Što to doista znači? Ključno je razumjeti, jer ima puno krivih ideja što znači biti u sadašnjem trenutku. 

Sadašnji trenutak nije trenutak u kojem se ego osjeća dobro. U prirodi ega je da stalno traži potvrdu svojeg postojanja, kroz neprestani odlazak u prošlost i budućnost. Strah je jedan od njegovih osnovnih mehanizama. Zaustaviti se u sadašnjem trenutku zapravo znači otvoriti se stvarnosti koja je slobodna od iskrivljenja, funkcije ega. 

Bitna odlika ega je da uvijek preuveličava ili umanjuje. Postoji i izreka “u strahu su velike oči.” Kada smo pod utjecajem straha, vidimo i ono čega nema. Koliko puta bi ljudi sjedili u meditaciji u prirodi i na prvi šušanj bi pomislili da je u neposrednoj blizini velika i opasna divlja životinja od koje im prijeti opasnost. Ako bi podlegli strahu i otvorili oči, otkrili bi da je u pitanju zapravo neki miš. Bezbroj je takvih primjera, a siguran sam da ih možete pronaći i u vlastitom iskustvu. Kada smo u stanju straha, uvijek postoji tendencija da nešto preuveličavamo ili umanjujemo. 

U tom smislu biti u sadašnjem trenutku znači otvarati se stvarnosti kakva doista jest. Jedini način da razumijemo stvarnost, sebe i odnos koji među njima postoji jest biti u sadašnjem trenutku. Sve metode meditacije koje se u budizmu pa tako i u chanu koriste vode nas u sadašnji trenutak. Kontinuiranim boravkom u sadašnjem trenutku uspijevamo sve dublje i dublje razumjeti same sebe, i odnos uma, tijela i okoline. Sve nas to čini, bez krute i fiksne granice.

Ego postoji upravo kroz održavanje iluzije o našem zasebnom i izdvojenom postojanju. Istovremeno je to naš najveći problem, kako kolektivno tako i individualno. Svi ljudski jadi i svi ljudski problemi proizlaze upravo iz duboko ukorijenjenog osjećaja zasebnog, odvojenog postojanja. To je samo drugi naziv za ego. Ego je simbol odvojenog, zasebnog postojanja. Kada smo odvojeni, kada nismo dijelom cjeline, strah je snažno prisutan. Stalno gledamo oko sebe i razmatramo prijeti li nam odnekud opasnost, od čega se trebamo braniti, od čega se trebamo zaštititi.

U meditacijskoj praksi se granice između sebe i drugih, između onoga što je unutra i onoga što je vani naprosto tope i brišu. Uspijevamo se vidjeti kao dio cjeline i doživjeti slobodu od straha. Kada se vratimo cjelini u nama se pojavljuju posve druge emocije. Od cjeline nikada doista nismo bili odvojeni, osim u perspektivi koju nam nameće ego. Istina o našem postojanju je istina o međupovezanosti sa svime što nas okružuje. Dospjeti do doživljaja međupovezanosti s jedne strane znači osloboditi se straha, a s druge otkriti nevjerojatno pozitivne emocije koje posve prirodno izniču u takvom doživljaju sebe i svijeta.

Još se puno toga može reći o strahu i neustrašivosti. O neustrašivosti ili odsutnosti straha nismo puno pričali osim na samome kraju. Nadam se da sam vam s jedne strane uspio dočarati što uvjetuje iznicanje straha, što čini da strah u nama postoji, traje i razvija se, a s druge strane približiti drugačije iskustvo sebe i svijeta u kojem naprosto nema mjesta strahu. Ne zato što smo naročito vješti u tome da dokinemo strah kao takav, nego zato što u drugačijoj viziji i doživljaju sebe i okoline prirodno nema mjesta strahu. Kao što neke situacije u nekim ljudima izazivaju strah, a u drugima ne. Radi se o drugačijoj percepciji, o drugačijem poimanju i viđenju, drugačijoj viziji koju prate drugačije emocije sukladne takvom načinu gledanja i viđenja.

Važno je znati da nismo bespomoćni, da sami sebi možemo pomoći, da postoji put, da postoji način i praksa koja nam može pomoći da dublje razumijemo sebe, da osvijetlimo kutke vlastitog bića koji su ‘zamračeni’ i da se oslobodimo opstrukcija koje proizlaze iz puke činjenice da se nismo osvijetlili i razumjeli do kraja.

Javno predavanje održano online iz Chan centra Hartovski vrh 7. travnja 2021.
Transkribirala i uredila Helga Juretić
Dodatno uredila Karmen Mihalinec