Iluzija odvojenosti

Naša nemogućnost da živimo u skladu sa sobom, s drugima i s prirodom posljedica je dubokog neznanja o nama samima i o prirodi postojanja uopće. Sva ljudska patnja, jad i nazadovoljstvo, kako osobno tako i kolektivno, dolazi iz temeljnog oblika neznanja koji se u budizmu naziva avidya. Avidya nije obično neznanje ili ono što uobičajeno nazivamo ili smatramo neznanjem. Visoko obrazovani pojedinac, baš poput onog sasvim neukog, može biti ili već jest žrtva neznanja. Stupanj ljudske (ne)usklađenosti s prirodom postojanja varirao je kroz povijest, a njezine su posljedice bile uglavnom kratkotrajne i lokalne prirode. Šteta koju je netko sebi, zajednici ili prirodnom okruženju mogao nanijeti svojim djelovanjem bila je vrlo ograničena. Od početaka industrijske revolucije pa do danas, uz pomoć nevjerojatnog znanstvenog i tehnološkog razvitka koji se dogodio u svega nešto više od dva stoljeća, posljedice ljudskog djelovanja nažalost su postale dugoročne i globalne. Svijet je danas manji nego ikada, pa je i utjecaj čovjeka na svijet postao veći nego što je ikada do sada bio. Danas smo stoga svjedoci globalne ekološke krize s kakvom se čovječanstvo još nije srelo, krize koja dovodi u pitanje naš opstanak, opstanak  drugih oblika života i prirode kakvu znamo.

Susret s globalnom ekološkom krizom zbog toga i nije ništa drugo doli susreta s uzvratima naše vlastite kolektivne karme. Suočiti se s ovom krizom znači suočiti se sa sobom.  Mora nam postati potpuno jasno da situacija od nas zahtijeva daleko više od površnih promjena. Dosegnuli smo točku iz koje je oporavak moguć samo ukoliko smo spremni na temeljiti i stvarni preobražaj, prije svega u samom pogledu na svijet, a zatim i u radikalno drugačijem ophođenju sa svijetom. Da bi preobražaj bio potpun i učinkovit mora se odraziti na sve aspekte našega života – individualni, društveni, ekonomski, politički i religijski. Dobro je sjetiti se da svaka kriza, pa tako i ova, u sebi sadrži i opasnost i mogućnost. Istina je da smo sebe doveli do same ivice ponora, no to nam istovremeno daje priliku da svjesnost, pobuđenu i izoštrenu uz pomoć opasnosti, iskoristimo za novi početak, početak drugačijeg življenja koji se temelji na načelu općeg dobra i kooperativnosti, a ne na sebičnim interesima i kompetitivnosti.

Proces industrijalizacije, korištenje fosilnih goriva, porast potrošnje, porast populacije, zagađenost zemlje i vode, porast stakleničkih plinova, globalno zatopljenje, otapanje leda, porast razine mora, nestašica pitke vode i hrane, odumiranje biljnih i životinjskih vrsta i u konačnici samoga čovjeka – to je uzročno-posljedični niz koji je nekorumpirani i mudriji dio znanstvene zajednice argumentirano i nesumnjivo dokazao. To su samo simptomi, baš poput mnogih drugih nimalo pozitivnih obilježja ljudskog djelovanja kao što su ekonomska eksploatacija, ratovi, vjerska i nacionalna mržnja, da spomenemo samo neka. Boriti se protiv ovih pojava pojedinačno i lokalno, onako kako se javljaju, znači baviti se simptomima, a ne uzrocima. Koliko je god takvo djelovanje pozitivno i nužno, nikada na žalost nije dovoljno sveobuhvatno, učinkovito i trajno.

Presudno je pitanje gdje leže pravi uzroci krize: koja je njihova priroda i kako ih otkloniti? Stanemo li i pogledamo dovoljno pažljivo i duboko u ovu krizu, nužno ćemo u njoj vidjeti sebe. Što se dublje zagledamo, dublje ćemo dopirati do sebe samih. Što je to u nama, što je to u čovjeku odgovorno za stanje u koje smo se doveli? U kojim od čovjekovih obilježja leže uzroci naše krize? Jesu li to svjetonazor i gledišta kojih se držimo, emocije koje u nama prevladavaju? Što je to što nas čini tako destruktivnima po sebe i okolinu? Ovo je u stvari pitanje o tome tko smo mi uopće. Ukoliko smo potpuno iskreni i otvoreni u istraživanju, i ne priklonimo li se nekoj od teorija, morat ćemo zaključiti da u stvari ne znamo odgovor na to pitanje. Dođemo li do ove točke, shvatit ćemo da velik dio naših problema dolazi upravo iz uvjerenja da mi naizgled baš sve – itekako znamo. Svi imamo svoje nacionalnosti, svoje religije, imena, svoje osobnosti, svoje posebne životne priče, svoje dobre i loše strane, svoje profesije, talente, hobije, svo to mnoštvo uloga. U održavanje uvjerenja o čvrstoći vlastitoga identiteta, izvjesne slike o sebi u koju želimo uvjeriti i druge i sebe, ulažemo neizmjernu energiju. Ali tko smo mi doista?

Već samo postavljanje ovoga pitanja može nam pomoći iz izgubljenosti u oblacima mentalnih konstrukcija prizemljiti nas u ovdje i sada, u stvarnost sadašnjeg trenutka. Možemo otkriti da u našoj zaokupljenosti samima sobom zapravo ima vrlo malo mjesta za druge, za prirodu, za stvarnost u kojoj živimo. Svojevrsni je paradoks zaokupljenosti sobom činjenica da što više toga želimo za sebe, to se siromašnije i nesigurnije osjećamo. Osjećaj otuđenosti, odvojenosti i suprostavljenosti svijetu jest ono što nazivamo iluzijom o zasebnom postojanju. Zbog nje na druge i na svijet gledamo kroz prizmu vlastitih uskih interesa koji su neprestani izvor sukoba na svim razinama. Vođeni iluzijom o dualnosti sebe i svijeta, često praćenom uvjerenjem o posebnom i nadređenom položaju koji nam pripada, uz pomoć moderne tehnologije stvorili smo krizu u kojoj se danas nalazimo.

Vjera u tu iluziju čini nas nesvjesnima vlastite prirode i prirode života uopće. Ponašamo se kao da ćemo živjeti zauvijek, otimamo se oko stvari kao da su vječne i kao da ih doista možemo posjedovati. Svijet je za nas tu da bismo ga podredili sebi, druga bića su tu da bi nam služila. Ova antrpocentrična i egocentrična perspektiva uska je, gruba, bolna i opasna, i u pravilu joj izmiče širi kontekst i istančana priroda samih pojava. Nismo svjesni netrajnosti i krhkosti života. Nismo svjesni prilike koju nam život pruža. Nismo svjesni ni da pogodnost našeg planeta za život nije apsolutna, već da se temelji na vrlo krhkoj ravnoteži čitavoga niza uzroka i uvjeta koji su i sami vrlo promjenljivi i nestalni. Mi smo poput slona u staklarnici, nezgrapni i neprilagođeni, pa još i odveć bahati, arogantni i agresivni da bismo svrnuli pogled na sebe same i upitali se – tko smo mi doista?

Svega ovoga nismo svjesni zbog toga što je naša svjesnost zarobljena zaokupljenošću sobom. Kada smo puni sebe, jasno je da u nama nema mjesta ni za što drugo. Naša je nesreća upravo u tome što biti pun sebe znači htjeti posjedovati sve drugo, htjeti ovladati svim drugim. To je ono što našu prirodu čini konfliktnom i naše iskustvo bolnim.

Od presudne je važnosti osloboditi se krivoga gledišta o zasebnom postojanju, arogantnoga gledišta o vlastitoj nadređenosti drugim oblicima života i samoj prirodi. Svoju svjesnost moramo osloboditi od zaokupljenosti sobom, jer jedino tako možemo doista postati svjesni sebe, drugih i prirode kao pojava koje se međusobno isprepliću i prožimaju,i koje su duboko međupovezane i međuovisne. To je poput šalice čaja: kada je puna u njoj naprosto nema mjesta za novi, svježi čaj. Tako je i s nama, -želimo li da nam se svijet otkrije u svojoj cjelini i u svom punom sjaju, onakav kakav doista jest, moramo napustiti egocentričnu perspektivu.

U svojoj obmanutosti vjerujemo da koža predstavlja granicu s vanjskim svijetom. Sve što se događa u našem tijelu smatramo unutarnjim, a ono što se zbiva izvan nas smatramo vanjskim. To je slučaj najužega shvaćanja sebe naspram svijeta. Šireći se, sopstvo lako prisvaja i sve ono što smatra da mu pripada, ili s čime se poistovjećuje i izvan nas. Međutim, koliko god usko ili široko da se rasprostre, sopstvo ostaje odijeljeno od cjeline, suprotstavljeno ostatku koji nije obuhvatilo pa je zato u sukobu. Oslobodimo li svoj um predumišljaja o sebi i počnemo li pažljivo promatrati sebe iz trenutka u trenutak, mit o onome što mislimo da jesmo počet će se rasplinjavati. Prije svega, tijelo koje držimo sobom, onim unutarnjim i odijeljenim od vanjskog, opstaje na životu isključivo zahvaljujući okolini – zraku, vodi, hrani, toplini, svjetlu, gravitaciji, drugim bićima, ljudima… Bez zraka ne bismo preživjeli ni nekoliko minuta, a slično je i s drugim elementima od kojih se sastojimo. Naše tijelo sazdano je od istih elemenata od kojih je sazdana i ova planeta na kojoj živimo, kao i čitav univerzum. Tako gledano, naše tijelo i nije doista naše već je nerazdruživi dio prirode koja nas okružuje, ono pripada prirodi i jest priroda, kojoj ga smrću „vraćamo“. Uspijemo li osloboditi um egocentrične perspektive i krutih kategorija kojima robuje, otkrit ćemo posve novu dimenziju našega bića koja će nužno promijeniti naše razumijevanje sebe, tijela, drugih i okoline.  Otkriće jedinstva sa svijetom koji nas okružuje vodi dubokom unutarnjem preobražaju. Kada bi svi ljudi svoj okoliš smatrali svojim tijelom nedvojbeno bi se prema njemu odnosili drugačije pa danas ne bismo imali krizu u kojoj se nalazimo.

Sva osjetilna bića ne dijele samo iskustvo imanja tijela, već i istu prirodu svoje tjelesnosti. To je vrlo duboka povezanost koje najčešće nismo svjesni. Obmanuti smo površnošću, plitkim i raspršenim umom koji seže samo do razlika – po vrsti, obliku, spolu, boji…

Pogledamo li još dublje, zavirimo li u nutrinu svojega  bića, otkrit ćemo da osim tijela dijelimo i iskustvo. Zajednički nazivnik ljudskog iskustva i iskustva svih osjetilnih bića jest patnja. Rođenje, bolest, starost i smrt duboko nas povezuju, to su iskustva kroz koja svi prolazimo i koja svi dijelimo. Izreka iz Dhammapade kaže – „Oni koji znaju da su ovdje osuđeni na smrt međusobno se ne svađaju“. Koliko smo daleko od te istine, koliko smo daleko od uvida da nas ono što nam je zajedničko mnogo više i dublje povezuje nego što nas razlike, kakve god one bile, razdvajaju.

Još dublje od samoga iskustva dijelimo i njegovu prirodu, koja nam je također zajednička. Dijelimo istu prirodu uma, njegov potencijal koji je prisutan u svima nama, a to je potencijal spoznavanja te iste prirode. Kada gledajući duboko u svoj um prepoznamo relativnost svih stajališta, spoznamo da gledišta i uvjerenja, koliko god se činila istinitima i apsolutnima, predstavljaju tek još jednu perspektivu ili još jedan opis stvarnosti koju doživljavamo različito samo zbog različitih perspektiva, a unatoč tome ona je jedna i cjelovita, onkraj svih podjela i suprotnosti svojstvenih umu obmane – tada možemo reći da znamo da nije preostala niti jedna jedina stvar koja nas dijeli i suprostavlja. U toj spoznaji krije se odgovor na pitanje – tko smo mi doista.

Čovječansto se možda nalazi pred najvećim izazovom do sada. Izazov je velik jer se moramo otvoriti novom i bitno drugačijem načinu bivanja u svijetu i novom načinu ophođenja sa svijetom. Ne uspostavi li  se suglasnost oko temeljnih načela novog načina bivanja koje prije svega mora počivati na dubokom osjećaju jedinstva ljudi, životinja i prirode, propustit ćemo veliku priliku koju nam ova kriza pruža. Kriza je tek ogledalo. Budućnost života na zemlji ovisi o tome hoćemo li pogledati dovoljno duboko, prepoznati svoje pravo lice i početi živjeti drugačije. Možda nećemo imati drugu priliku.

shifu Žarko Andričević

Tekst napisan za “Addressing Climate Change By Awakening to Oneness”, konferenciju svjetskih religijskih vođa koja je održana u Kopenhagenu od 7. do 13. prosinca 2009. kao podrška COP15, UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama. Žarko Andričević je sudjelovao kao predavač i moderator.