Krenimo od početka. Prije svega, zašto ovaj naziv ciklusa? Mislim da je pitanje: Tko sam ja? nevjerojatno važno pitanje koje se u životu često postavlja. Siguran sam da se svatko od vas više puta zapitao: Tko sam ja? Na to je pitanje vrlo teško pronaći odgovor, jer obično nemamo metodologiju ili način kojima bismo to mogli učiniti, pa ga često ostavljamo iza sebe. Zaboravimo ga, okrenemo se i nastavljamo živjeti svojim životom, onako kako se odvija. No, s obzirom na to da život nije uvijek jednostavan i da se u njemu ne odvija sve baš onako kako bismo htjeli, s vremena na vrijeme pitanje se ponovno pojavljuje.

I sada, zašto je ono tako važno? Važno je prije svega zato što nas okreće od onoga čemu smo obično neprestano okrenuti. Okreće nas prema unutra, nama samima, pomaže nam da na trenutak ostavimo svoje preokupacije, sve stvari koje nas okružuju i kojima se neprestano bavimo, te da pogledamo duboko u sebe same. Zbog toga je ovo pitanje neobično važno. Nadalje, ako pitanje: Tko sam ja? i ne dade konačan odgovora u smislu: Da, znam tko sam, taj sam i taj, ja sam ta neka stvar, to nešto ili što god netko imao ideju da jest, ono što ćete u procesu postavljanja pitanja o sebi saznati jest nevjerojatno važno. Saznat ćete kako se stvari u našem životu događaju. Stječući određeni uvid u to kako se stvari događaju, možete se približiti tome zašto se događaju onako kako se događaju. Idući tim slijedom dalje, ono što prirodno proizlazi iz ova dva uvida jest – što je moguće učiniti da se ne događaju onako kako se događaju, odnosno što je moguće učiniti da se događaju drugačije? Od kolike je to važnosti za živote svih nas, najbolje je da sami prosudite. To su tri temeljna pitanja ili tri pitanja o kojima ovisi kvaliteta našega života. I zato su tako važna. Do svih njih možemo doći i otkriti ih u procesu odgovaranja na jedno važno pitanje: Tko sam ja doista?

U najavi za ovaj ciklus predavanja, ako se sjećate, piše da će ciklus na neki način biti komentar čuvene izreke još čuvenijeg učitelja zena, Dogena. Radi se o izreci koja glasi: Poznavati budizam znači poznavati sebe. Poznavati sebe znači zaboraviti sebe. Zaboraviti sebe znači biti prosvijetljen svim stvarima. Poslužio sam se tom izrekom da dam strukturu ciklusu, da ga ustrojim oko nje i u odnosu na nju. Toliko je sveobuhvatna da mi daje veliku slobodu pristupa. S druge strane, koliko god je sveobuhvatna, nevjerojatno je konkretna i ukazuje na samu bit puta na koji se odnosi. S obzirom na to da se neki od vas prvi puta susreću s budizmom, to je još jedan razlog zbog kojega je pogodna za ovaj ciklus.

Zato ću, za početak, reći nekoliko riječi o prvom dijelu izreke – poznavati budizam znači poznavati sebe. Prije svega, što znači poznavati budizam? Postavimo li to pitanje, moramo zapravo odgovoriti na pitanje što je budizam, a to je naziv koji pokriva mnogo toga. Budizam je učenje staro više od dvije i pol tisuće godina. No nije samo učenje već i kultura, mnoštvo kulturā, zato što se razvijao ne samo u Indiji, nego i u Tibetu, Kini i na Dalekom istoku. Kada danas kažemo budizam, onda pod taj naziv smještamo sve različite budističke tradicije: i sjevernu, i južnu, i dalekoistočnu, kao i ogroman broj škola koje unutar svih tih tradicija nalazimo. Dakle, mogli bismo reći da je dobro poznavati budizam gotovo nemoguće. Nemoguće je s obzirom na njegov obujam, s obzirom na sve od čega se to što smo nazvali budizmom sastoji. Budizam, govoreći samo o učenju, ne posjeduje jednu knjigu kao što je to slučaj s kršćanstvom i drugim monoteističkim religijama. Ne postoji jedna knjiga koja kaže što je budizam, što je život, kako ga treba živjeti ili koja daje upute u tome smislu. U budizmu postoji, slobodno možemo reći, bezbroj takvih knjiga. Buddha je poučavao gotovo pedeset godina i u tih pedeset godina iznio je doista mnoga učenja koja se odnose na gotovo sve aspekte života. U takvoj dugačkoj učiteljskoj karijeri nastao je veliki korpus djela koja su sabrana u raznim budističkim kanonima. Postoji južni kanon – kanon škole theravada koja danas postoji u Tajlandu, Laosu i Burmi, a zatim postoje i tibetski budistički kanon, kineski, japanski… I svi sadrže ogroman broj djela koja predstavljaju Buddhine govore. Ali ne samo Buddhine govore, nego i komentare njegovih govora i komentare komentara, što čini korpus koji je za života nemoguće pročitati. Teško je pretpostaviti da netko može dobro poznavati budizam, ako pod budizmom uzmemo sve ono što smo rekli da se budizmom naziva.

Međutim, situacija ipak nije tako beznadna kako sam je opisao. Sve različite tradicije i sve različite budističke škole imaju nešto što im je zajedničko, a to je Buddhino učenje ili barem ono što predstavlja samu srž učenja. Sve se međusobno na neki način više slažu nego što se razlikuju. Moguće je proučavajući budizam izdvojiti iz tog ogromnog korpusa ono što predstavlja samu srž budizma i Buddhinog nauka. U tom smislu možemo reći da je budizam, ako ga na takav način shvatimo, moguće dobro poznavati.

Različite škole u budizmu postoje upravo zato što postoje ljudi s različitim sklonostima, koji zbog svojih osobina trebaju pristupe koji će baš njima odgovarati. Postoje kako bi ljudi koji se razlikuju po svojim predispozicijama, sklonostima i interesima mogli pristupiti učenju i imati koristi od njega. Činjenica da u budizmu postoje različite škole nije posljedica unutarnjeg razdora i neslaganja, nego shvaćanja da se ljudi međusobno razlikuju, da su njihove potrebe, sposobnosti i mogućnosti različite. Stoga se učenje i nudi na sve te različite načine. Ono što hoću reći jest da u susretu s budizmom nismo nužno osuđeni da se susrećemo sa čitavom cjelinom koju smo nazvali budizam, nego naprosto možemo pristupiti nekoj školi ovisno o svojim sklonostima i interesima. Svaka od škola na osobit način pruža put u Buddhin nauk, put u Buddhino učenje i omogućuje ljudima koji slijede određenu školu da je upražnjavaju i primjenjuju u svom životu, da od nje imaju koristi.

Ono što je također važno reći kada govorimo o Buddhinom učenju jest da je njegova priroda univerzalna. Buddhin je nauk univerzalno učenje. Što to znači? Znači da nije određeno svojim geografskim porijeklom i da nije određeno vremenom u kojem je nastalo. Dakle – ni vremenom, ni prostorom. Univerzalno je zato što se odnosi na iskustvo koje je svim ljudima zajedničko bez obzira na to gdje žive, u kojem vremenu, u kojoj kulturi, ili koje su boje kože. Sam Buddha je odredio svoje učenje. To je najkraće moguće određenje budizma i lako ćete ga zapamtiti. Odredio ga je kao učenje koje se odnosi samo na dvije stvari. Prva je patnja i njezin nastanak, a druga je patnja i njezin prestanak. Buddha je rekao da on podučava samo dvije stvari, o patnji i o prestanku patnje. Kako je patnja iskustvo svih ljudi u svim vremenima, možemo slobodno reći da je to učenje univerzalno. To je važno znati, jer vrlo često postoje predrasude o tome da, zato što neko učenje dolazi iz druge kulture, nama možda strane, i zato što je nastalo u nekom vremenu koje izvana nije nalik na ovo u kojem živimo, da to učenje ni na koji način ne može biti relevantno za naš život, za vrijeme u kojem živimo, da nam ni na koji način ne može biti od pomoći. Stoga je dobro razmotriti univerzalnost učenja s kojim se susrećete i vidjeti možemo li danas, živeći na način na koji živimo, imati koristi od njega.

Ovo je vrlo kratak pregled ili uvod u budizam i u ono čime se budizam prvenstveno bavi. Rekli smo da je to patnja i njezin prestanak. To nas vodi drugom dijelu prvog dijela izreke – poznavati budizam znači poznavati sebe. Ako poznavati budizam znači poznavati patnju i njezin prestanak, znači razumjeti patnju, zašto nastaje, kako nastaje, kako je možemo izbjeći, kako možemo učiniti da prestane, onda je posve jasno da to znanje nije neko apstraktno znanje. To je znanje o nama samima, znanje o našem iskustvu, o tome kako naše iskustvo izniče, zašto je onakvo kakvo jest i kako može biti drugačije. Dakle, to su tri pitanja koja smo spomenuli na početku.

Iz ovog kratkog određenja budizma vidljivo je da budizam patnju smatra suvišnom i nepotrebnom. Drugim riječima, patnja nije imanentna ljudskom životu. Nije nešto što je nužno sastavni dio našega života i čega se ni na koji način ne možemo riješiti. Ne samo da budizam patnju smatra nepotrebnom, već smatra da je pitanje: Patiti ili ne patiti? u potpunosti u našim rukama. U tom smislu budizam uzroke patnje nalazi u nama samima, u našem vlastitom iskustvu ili bolje rečeno u našem razumijevanju ili nerazumijevanju.

Poznavati sebe znači imati duboki uvid u vlastito iskustvo. Duboki uvid u vlastito iskustvo moguće je imati jedino kada smo okrenuti unutra, to jest ako se često okrećemo unutra, ako često motrimo svoj um, ako uopće postavljamo pitanje: Tko sam ja? Rekli smo na početku da je to pitanje ono koje nas upućuje na motrenje, okreće nas gledanju vlastitog uma ne bismo li prepoznali njegovu prirodu. Prepoznati njegovu prirodu zapravo znači odgovoriti na pitanje: Tko sam ja? No gdje put započinje? Gdje je početak upoznavanja sebe?

Prije nego što nastavimo o tome, postoji još jedna stvar koju treba napomenuti, a vezana je uz: Poznavati budizam znači poznavati sebe. Možda je vidljiva sama po sebi, ali ću je svejedno spomenuti. Dakle, taj dio izreke ima dodatno značenje, da slijediti budizam ne znači slijediti nešto izvanjsko – to je unutarnji put, što je važno znati, jer smisao prvog dijela Dogenove izreke krije se baš u takvom saznanju. Dakle, radi se o unutarnjem, a ne o vanjskom putu.

Je li iz ove perspektive uopće moguće biti budistom? Kada kažete: Ja sam budist, znači li da poznajete budizam, pa onda zato što poznajete budizam poznajete sebe? Nije li to zapravo na neki način u kontradikciji? Kada kažete: Ja sam budist, jeste li odgovorili na pitanje tko ste vi? Zasniva li se taj odgovor na dubokom poznavanju sebe ili samo na pukoj činjenici da ste pristupili nekoj grupi koja je budistička, jer ste uzeli utočište u Buddhi, Dharmi i Sanghi? Poznavati budizam znači poznavati sebe sugerira nam nešto sasvim drugo – da je to put istraživanja, put na kojem nećete jednostavno preuzeti gotova rješenja u obliku pitanja i odgovora na svoje životne probleme, nego je to put na koji krećete da biste saznali, jer znate da ne znate. To je put otvorenosti, put istraživanja, put u kojem ne pristajete na gotova rješenja koja vam je netko drugi ponudio.

Čitava meditacijska praksa u chan-budizmu ili u kineskom zen-budizmu naziva se jednom kineskom riječju tsan koja ima vrlo specifično značenje – istraživanje, istražiti, ispitati. Kakvo je nešto doista? U ovom slučaju: Tko sam ja doista? To ne znači da ćete, slijedite li taj put, imati problema da kažete da ste budist i da slijedite Buddhin nauk. Naravno da ćete to moći reći, ali pritom nećete upasti u zabludu da usvojite novi identitet i na vrlo jednostavan način riješite krizu identiteta u kojoj ste možda prethodno bili. Sada ste postali nešto drugo, sada imate druga pravila vladanja, svjetonazor… I to ste novi vi. I nemate više problema, postali ste dio grupe i zato se osjećate sigurni. Tsan u chanu podsjeća nas na to da biti budistom znači duboko se pitati tko sam ja doista, a ne pristati uz jednostavno rješenje – ja sam ovo ili ja sam ono.

Možda baš iz toga proizlazi velika tolerancija u budizmu. Jedno od obilježja budizma koje nisam prije spomenuo jest duboko uvažavanje svih drugih učenja i religija. Budizam nije ni na koji način natjecateljski nastrojen. Naravno da će vam svatko tko slijedi neku od budističkih škola reći da je ta škola za njega najbolja, i pritom uvijek naglasiti – ja se barem nadam – da je to slučaj za njega, a ne u apsolutnom smislu. Kao što u budizmu postoje različite škole zbog toga što postoje različiti ljudi, tako i u svijetu postoje različite religije zato što postoje različiti ljudi. Nekim ljudima više odgovara slijeđenje ovog puta, nekima više odgovara slijeđenje nekog drugog puta. To je savršeno u redu i nikakav konflikt ne bi trebao proizlaziti iz te činjenice. Nažalost, danas u svijetu baš i nije tako, ali vi to svi jako dobro znate pa se nećemo zadržavati na tome. U tome je još jedno značenje unutarnjeg puta – to je individualan put, u smislu da ako vi idete njime, ne moraju drugi ići njime, ne moraju svi ići njime. Svatko bira svoj put.

No nemojte zbog ovog pomisliti da je budizam sasvim neorganizirana cjelina ili da uopće nije cjelina i da ljudi koji slijede Buddhin nauk nemaju nikakve veze jedni s drugima, pa, eto, svatko prakticira za sebe ne znajući što se s drugima događa. Naravno da nije tako. Postoji u budizmu ono što se naziva sangha, a to je grupa praktičara, ljudi koji prakticiraju Dharmu, koji slijede put i međusobno se potpomažu u svojim nastojanjima. Međutim, bivajući grupa, nisu suprotstavljeni drugim grupama. Čest je slučaj kada se svrstate u jednu formaciju onda sve druge formacije postanu prijetnja. Sve što je drugačije i različito od nas postaje prijetnja. Ne mora nužno biti tako. Budizam zapravo čitavom svojom poviješću svjedoči da ne mora nužno biti tako.

Gdje unutarnji put upoznavanja sebe počinje? Budizam daje vrlo jednostavan odgovor: počinje upravo ondje gdje jeste, upravo u onom stanju u kojem jeste. Ne postoji neko posebno mjesto ili stanje koje bi trebalo postići da biste krenuli stazom, da biste krenuli upoznavati sebe. Budizam govori da put kreće iz uobičajenog ljudskog stanja zbunjenosti, nezadovoljstva i patnje. To je u stvari nešto što početak čini posebnim. Budizam ne obećava ljudima koji se zanimaju za praksu bliss, peace and happiness. Budizam je vrlo realistično učenje.

Iz određenja koje smo ranije spomenuli vidljiva je praktičnost učenja. Potpuno je podređeno praktičnoj svrsi. Služi tome da svoju situaciju razumijemo i da je promijenimo. Najbolji način da je promijenimo jest da je razumijemo, a razumjeti svoju situaciju znači suočiti se s njom, susresti se s njom ovdje i sada, tu gdje jesmo. U tom smislu put kreće iz zbunjenosti, nezadovoljstva, patnje, iz života koji imamo i kakav jest. Proces duhovne prakse ima za cilj razumjeti i otkloniti zbunjenost, doprijeti do budnog stanja u nama, doprijeti do onoga što se često naziva buddhinskom prirodom uma ili prosvijetljenim stanjem uma.

Iz perspektive budizma stanje budnosti, probuđenosti ili prosvjetljenja nije nešto što kroz praksu stvaramo, nešto što je posljedica stvaranja. Upravo suprotno, rastvaranje prepreka, zbunjenosti i neznanja dovodi nas do izvornog stanja uma koje nije stvoreno praksom već je cijelo vrijeme tu. To je naša priroda kojoj ništa ne nedostaje, koja je upravo takva kakva treba biti, potpuna i cjelovita.

Kada kažem budizam to se, naravno, odnosi i na chan. Chan je jedna od škola budizma. U mnogim budističkim školama općenito, a u chanu posebno, postoji gledište da svatko od nas ima buddhinsku prirodu, prirodu probuđenog uma, uma koji je potpun, savršen, kojem ništa ne nedostaje, koji nema viška ili manjka. Put do otkrića vlastite prirode, prave prirode, jest put koji slijedimo tako što, razumijevajući svoju situaciju, otklanjamo ili mijenjamo ono što zaprečuje uvid u vlastitu prirodu. Zbunjenost, pomućenost i neznanje nam poput vela zastiru vlastitu prirodu. To je jedna od osnovnih postavki chan-budizma. Iz perspektive chana naš um jest Buddha, što možemo prepoznati motreći ga. Iz te perspektive nismo neka osoba koja će, prakticirajući, slijedeći moralna pravila života i proučavajući sutre, radeći meditaciju, postati nešto što nije. Ne radi se o tome da stvaramo nešto čega u ovome času nema, nego se vraćamo onome što smo oduvijek bili, što je cijelo vrijeme tu, ali nismo znali da je tu.

Zbunjenost, pomućenost, neznanje imaju svoju srž. Ta srž iz koje nastaju svi ljudski jadi jest sopstvo, ego, ja. Središte zbunjenosti, pomućenosti čini ego – ja, meni, moje. Postavlja se pitanje što je onda ego, što je ja? Da preoblikujemo pitanje: Tko sam ja? ili: Što je ja? u: Što je to ego? Ego je zapravo slojevit i složen, o njemu možemo govoriti na različite načine. Govoreći o njegovoj slojevitosti i složenosti, treba imati na umu da se osjećaj sebe – jer to je ono što ego zapravo jest, osjećaj o ja – gradi i nastaje, oblikuje se odgojem, iskustvima, obrazovanjem, kao i okolinom u kojoj odrastamo i kulturom u kojoj živimo. Dakle, sopstvo ili ego na neki je način složena i uvjetovana tvorevina sa svim čimbenicima koje sam nabrojao. Kada god se javi misao ili osjećaj, kada ugledate ili čujete nešto, kad se javi bilo koji mentalni ili fizički događaj, unutar ili izvan nas, svijest o nekome tko je nešto čuo, vidio, osjetio, doživio jest osjet sebe. Kada se javi osjećaj ili misao, činjenica da ste svjesni da se osjećaj, misao, emocija javila vama, osjećaj da je netko unutra svjestan tog događaja koji se javio, jest osjet sebe.

Međutim osjet sebe nije trajan, nije postojan i nema trajnu, nepromjenjivu kvalitetu koju bismo mu mogli pripisati. On je, upravo suprotno, vrlo, vrlo promjenjiv. Ipak, kako neprestano izniče i pojavljuje se, pripisujemo mu nastavljanje, trajanje i dajemo mu solidnost; potičemo osjećaj sebe u svim našim iskustvima. Osjećaj sebe postaje uporište našeg cjelokupnog iskustva. Postaje os oko koje se događa sve što se događa. Kada do tog dođe, oko nje se javlja nešto drugo – obrambeni mehanizam kojemu je cilj osjetu sebe uvijek s jedne strane priskrbiti zadovoljstvo, a s druge zaštitu od neugode.

Mogli bismo to i drugačije reći. Svatko od nas – siguran sam da ste u svom iskustvu mogli ovo prepoznati – svjedoči na isti način svojem postojanju, pa možemo reći da znamo što smo radili jučer, prije mjesec dana, prije godinu, ili pet, ili deset godina. S obzirom da postoji sjećanje na čitav niz događaja u našem iskustvu, dolazi do ideje o nastavljanju. Dakle, ja postojim. Ako svjedočim, onda postojim, a moje postojanje potvrđuje činjenica da se sjećam čitavog niza prošlih događaja. Tada dolazi do nečeg drugog, a to je da na osnovi ideje nastavljanja osjetu sebe pripisujemo identitet i počinjemo stvarati određenu sliku o sebi: Ja sam ovo. Ili: Ja sam ono, ovakav ili onakav. I nadalje ulažemo ogromnu količinu energije u održavanje te slike, ne samo pred sobom, nego osobito pred drugima. Zatim taj novonastali sklop ili središte vremenom postaje sve teže i teže. Postaje toliko teško da ponekad, u neimanju drugog izlaza, ljudi ne znaju kako riješiti svoju situaciju drugačije nego samoubojstvom. Teret može postati toliko težak da više ne ostavlja baš nikakav izlaz iz situacije u kojoj se netko nalazi. Problem postane mnogo veći od onoga tko doživljava problem pa se jedinim rješenjem čini dokinuti samoga sebe. To nije prava perspektiva i nije doista rješenje, ali hoću pokazati do koje mjere i do koje krajnosti može dovesti.

Vratimo se obrambenom mehanizmu ega. Njegov je cilj, kao što smo rekli, priskrbiti svako moguće zadovoljstvo i spriječiti bilo kakvu bol. Međutim, ego često nije uspješan u zaštiti samoga sebe i priskrbljivanja samo ugodnih trenutaka. Zašto nije uvijek uspješan? Zato što se radi o obrascu koji je uvijek isti, a susreće se s promjenjivim i nepredvidljivim svijetom u kojem živimo. Stvari se mijenjaju, nemoguće je zauvijek zadržati isto stanje, niti je moguće spriječiti da se javljaju druga stanja. Bezbroj je primjera koji to pokazuju. Ima ona pjesma koja kaže: Idem tamo gdje je sve po mom. Nema takvog mjesta. Nema mjesta na kojem je sve po mom. Možemo ga pronaći, privremeno može biti takvo, ali se sve mijenja… I to mjesto će se početi mijenjati, kao što se i mi mijenjamo. Koliko god nešto u jednom trenutku izgledalo dobro, povoljno, ugodno, u idućem trenutku možda neće biti takvo, promijenit će se.

Nećemo reći da je ego potpuno bezuspješan u iznalaženju stabilnosti i relativne sreće, ali ne možemo se potpuno pouzdati u taj mehanizam zaštite. To je perspektiva nekoga tko je svjestan tog obrasca, nekoga tko motri što se događa, zna kako i zašto se događa i prepoznaje u čemu je problem. Ako ste, međutim, nesvjesni tog obrasca, nesvjesni tog procesa unutar sebe, ako vam u životu stvari ne idu onako kako biste htjeli, onda ćete prije pronaći krivce oko sebe nego u tom obrascu u nama. Kada ste pronašli krivce izvan sebe, onda ste se sasvim udaljili od mogućnosti da doista razriješite problem. Ušli ste u sukob koji neće dovesti do rješenja, već će samo proizvesti još više napetosti, još više sukoba i nesagledivih posljedica.

Da vidimo na koji način ego i obrazac koji smo spomenuli zapravo funkcioniraju. Prije svega, osnovni je zadatak ega izboriti se ili ostvariti uvjete koji će vam pružiti udobnost, sigurnost i zadovoljstvo. To je jedna razina ega, načina na koji se iskazuje. Pogledajte samo koliko u životu energije trošite na to da postignete te tri stvari – udobnost, sigurnost i zadovoljstvo. Tako ego sebi želi dati solidnost, želi se učiniti stvarno postojećim i potvrditi svoje postojanje. Na početku smo rekli da ego, osjet sebe, nije doista trajan, stalan i nepromjenjiv. Privid da jest hrani se kroz neprestano održavanje takvim kakvim smo ga zamislili, kakvim vjerujemo da jest, u što je potrebno ulagati nevjerojatnu količinu energije.

Druga razina na kojoj se ego iskazuje i na kojoj djeluje obrazac zaštite jest intelektualna razina. Na njoj ego stječe sigurnost, radi na svojoj udobnosti i zadovoljstvu kroz koncepte, kroz stvaranje slike o svijetu u kojem živimo. Kad kažem slike, onda mislim na teorije o tom svijetu. Ovdje mislim na određivanje svih stvari koje nas okružuju, na davanje imena, značenja i svrhe stvarima, na određivanje odnosa među njima. Ego svijet u kojem se nalazi nastoji učiniti prepoznatljivim i poznatim da bi se u njemu mogao osjećati sigurnim. Sigurnost se zasniva na sposobnosti da razlučimo što je za nas prijetnja, što predstavlja opasnost, a što ne. S te je strane važno poznavati svijet i razumjeti ga. Međutim, taj proces ima drugu stranu kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Na ovu razinu spadaju razne ideologije uz koje pristajemo i koje usvajamo. Koje su to? Nacionalizam, budizam, kršćanstvo i tako redom. Skupovi ponuđenih odgovora koji nam daju određeni identitet, kažu nam tko smo, zašto smo tu, što nam je činiti i onda ne moramo više misliti svojom glavom, a zauzvrat osjećamo sigurnost pripadanja nečemu ili nekome, što je puno veće od nas samih.

Postoji još jedna razina na kojoj se ego iskazuje, koja više nije ideološka već duhovna. Možda je najzanimljivija od svih, jer je kroz nju najteže proniknuti. To je razina na kojoj je ego najdomišljatiji i teško ga je prepoznati, razina na kojoj se poistovjećuje s iskustvima koja bi zapravo trebala voditi njegovom dokinuću. Kad sjedite u meditaciji, kad vam se čini da ta meditacija vodi nečem značajnom, i dođete do stanja u kojem niste nikad prije bili i za koje znate da je važno, pa si kažete: Wow! Sad sam uspio, sad sam uspio!Opet se uključio osjećaj onoga koji je nešto doživio, koji sebi pripisuje sve zasluge, koji na osnovu toga razlikuje sebe od drugih i koji druge onda vidi manje uspješnima ili manje važnima. Tada obično govorimo o ponosu koji bismo mogli nazvati duhovnim ponosom. Problem se javlja u svim religijama, ne samo u budizmu. S njime se treba znati nositi, treba ga prepoznati i na vrijeme otkloniti.

Zašto je obrambeni mehanizam, obrazac po kojem ego funkcionira, neuspješan? Ni u jednome od ovih područja ego ne može do kraja ostvariti svoju postojanost, ne može se izboriti za uvjete koji bi ga konačno i trajno potvrdili onakvim kakvim mislimo da jest. Jedan od vrlo važnih razloga jest promjenjivost svijeta u kojem živimo, prolaznost koja je najveća prijetnja egu. Svijest o prolaznosti egu je stravična: Ja koji neću trajati, ja koji ću proći, ja koji ću jednom prestati… To je nešto najgore s čime se ego susreće. Ali s tim se susreće stalno, susreće se na svim ovim razinama zato što je prolaznost sveobuhvatna; netrajnost je osnovno obilježje svih stvari. Koliko god mi bili svjesni osjećaja sebe i koliko god ga željeli učiniti čvrstim, konkretnim, nepromjenjivim, u nama cijelo vrijeme postoji svijest da to zapravo nije moguće. Postoji svijest da je u osnovi netrajan, da je prolazan, da nije ono za što se predstavlja. Što napor čini još bolnijim, još težim, još kompliciranijim. Ulažemo silnu energiju, a negdje duboko u sebi znamo da je to sve uzalud i da nema puno smisla. Postojanje ega, postojanje sopstva kakvo smo opisali u budizmu predstavlja osnovni uzrok patnje i svih ljudskih jada. Sopstvo, ego, zasniva se zapravo na ideji zasebnog postojanja, postojanja koje je odvojeno od svega što nas okužuje. Bivajući na taj način odvojeni od svega, stalno smo suprotstavljeni svemu što nas okružuje.

Govoreći o egu i sopstvu, možemo govoriti o tri stvari koje ga čine: o umu, tijelu i okolini. Ego ili sopstvo jest ono što se poistovjećuje i s jednim i s drugim i s trećim – Ja sam ovo tijelo; ja sam ovaj um i ovo je moja okolina, ovo je moje, to pripada meni. Na sve tri razine postoji nevjerojatno snažan sukob, unutar uma samog, između uma i tijela, između uma i okoline. Održavanje ega na životu na način koji smo opisali znači neprestano pothranjivanje tog sukoba na svim ovim razinama. Zato ljudski život jest težak i bolan, zato postoji toliko jada i nesreće. Možda zvučim vrlo sumorno neprestano govoreći o patnji, jadu, zbunjenosti, pomućenosti, o tom aspektu našeg života. Naravno da to nije sve. Ego, to smo rekli, nije uvijek bezuspješan u svojim pokušajima. Postoje trenuci sreće, trenuci radosti, postoji nekakva ravnoteža u našem životu. Kada je ne bi bilo, teško bismo mogli uopće živjeti. Dakle neka ravnoteža postoji, ali nit nesigurnosti provlači se kroz sva iskustva, i sretna, i nesretna. U sretnima je skrivena, ali u nesretnima je očigledna. Zato ljudi kreću na istraživanje, na ispitivanje, postavljaju sebi pitanje: Tko sam ja; zašto sam ovdje; zašto se stvari događaju onako kako se događaju; koja je moja prava priroda; koja je bit; ima li tu neke biti; koji je smisao života uopće? To su sve vrlo važna pitanja, pitanja koja nas potiču na otkrivanje, a otkriće nam može promijeniti život.

Da se na kraju vratimo iskustvu samoga Buddhe. Buddha je, vjerojatno mnogi od vas znaju priču o njegovom životu, u ranom razdoblju svojeg života živio kao kraljević, okružen svim bogatstvom koje je čovjek mogao u ono vrijeme zamisliti. Međutim, susreo se s bolnim aspektima života što ga je nagnalo na razmišljanje. Shvatio je da se uljuljkao u lažnu sigurnost, da se stvari ipak mijenjaju – Hoće li bogatstvo potrajati; hoće li mladost potrajati; hoće li sreća potrajati? Shvatio je da sve što postoji ovisi o velikom broju čimbenika koji su promjenjivi te da ništa neće potrajati.

S takvom spoznajom više nije mogao živjeti zatvorenih očiju nego se otisnuo na put. Krenuo se ozbiljno pitati o tim stvarima. Došao je do zaključka da je uporna i neprestana potreba ljudi da sebe učine postojanima, čvrstima i trajnima osnovni uzrok svih jada. Počeo je podučavati nešto što se na sanskrtu naziva anātman ili anatta na palijskom, a to je učenje o besopstvenosti, učenje po kojem ne postoji ništa trajno, vječno i nepromjenjivo. Potreba da postoji nešto trajno i vječno, što se ne mijenja, na što se uvijek možemo osloniti, prirodna je ljudska potreba. Nastala je kao obrambeni mehanizam, način da se u ovom svijetu što bolje snađemo, ali je posljedica neznanja o prirodi života pa stoga ne može ispuniti naša očekivanja.

Buddha je krenuo potpuno suprotnim načinom. Tražio je stalnost, no kada je vidio da je nema, okrenuo se promatranju prolaznosti te je upravo promatrajući prolaznost i nestalnost došao do oslobođenja. Nalik situaciji kada negdje izbije požar, pa svi bježe od vatre i nastradaju. Oni koji se sjete da tamo gdje je vatra postoji otvor pa onda i zrak, okrenu se vatri, prođu kroz nju i spase se. Možda je primjer drastičan, nemojte vatru uvijek na taj način pokušavati riješiti. No, znam za slučaj čovjeka koji se spasio iz aviona u plamenu upravo tako što nije bježao od vatre, nego je krenuo u nju i uspio iskočiti iz aviona koji je nekoliko trenutaka nakon toga eksplodirao. U takvoj situaciji treba biti dovoljno priseban i prisutan, neponesen uobičajenim impulsima koji nas obično u životu nose. Tada možemo pronaći pravo rješenje i vidjeti stvari kakve doista jesu. Biti prisutan, biti neponesen jest nešto što se može razvijati, nešto što, prije svega kroz praksu meditacije, možemo postići. To je osnovna metoda i sredstvo koje je Buddha podučavao i uz pomoć kojeg je drugima pokazivao kako da dođu do istog onog otkrića do kojeg je sam došao.

Ovdje bih završio, a na idućem predavanju bavit ćemo se anatomijom sopstva ili ega. Sada smo dosta pričali općenito, ali govorit ćemo još preciznije o egu u budizmu – što je, od čega se sastoji i zašto njegova priroda nije kakva se obično čini. Sljedeće predavanje bit će posvećeno dijelu izreke – poznavati budizam znači poznavati sebe. Treće predavanje bit će – poznavati sebe znači zaboraviti sebe. Četvrto će biti – zaboraviti sebe znači biti prosvijetljen sa svim stvarima. U prva dva predavanja, pa i u trećem, govorit ćemo dosta o egu i sopstvu iz perspektive budizma općenito, a zadnje predavanje bit će posvećeno chan-metodama oslobađanja od privida sopstva i još nekim metodama prakse u chanu.

Prvo od četverodjelnog ciklusa predavanja Tko sam ja? učitelja Žarka Andričevića, održanog u Budističkom centru u Zagrebu 17. veljače 2007.