O važnosti pitanja

Jeste li došli s pitanjima na ovo predavanje? Možda imate konkretna pitanja ili općeniti interes za budizam? Umjesto konačnih odgovora, ja bih u ovom predavanju htio istaknuti važnost samih pitanja. Srž budizma je u njegovanju neprestanog ispitivanja. Pri tome ne mislim na uobičajena, svakodnevna pitanja kao na primjer: „Što ćemo imati za ručak?” ili „Kamo ćemo izaći?”. Mislim na fundamentalna, egzistencijalna, životna pitanja: to su pitanja koja svi imamo u nekom periodu života. Ta se pitanja obično javljaju rano u životu, ali ih uglavnom potisnemo na stranu slijedeći uobičajen životni put. Tada se prestajemo pitati i to nije dobro jer, prestajući se pitati, prestajemo živjeti na dublji način.

Ako odemo više od 2500 godina unatrag i prisjetimo se Buddhinog života, onda zapažamo da je upravo pitanje ono što je dovelo do nastanka njegovog učenja. Živio je životom kraljevića i bio je okružen svim udobnostima koje su tada bile dostupne. Imao je naizgled vrlo privilegiran život, no u jednom se trenutku susreo sa stvarnim životom. Pobjegavši iz ograđenog dvorskog luksuza, susreo se s bolesti, sa starosti i smrti i taj ga je susret nagnao da život počne promišljati drugačije, puno dublje. Počeo se pitati je li moguće dokinuti svu tu patnju koju kao ljudi proživljavamo. Takvo intenzivno, goruće pitanje potaknulo ga je na put i na istraživanje koje je naposljetku rezultiralo iskustvom oslobođenja od patnje. Čitav budizam, dakle, počiva na pitanju: „Kako se osloboditi od patnje i što je patnja?”

U trenucima kada smo sretni ili nam je ugodno, patnja nam se može činiti kao nešto daleko i ne razmišljamo mnogo o njoj. Međutim, patnja u svim svojim oblicima jedna je od temeljnih karakteristika ljudskog postojanja. Mi ljudi, kao i sva osjetilna bića, težimo miru i sigurnosti. Ipak, svijet je pun suvišne i nepotrebne patnje. Koliko je samo sukoba, koliko ubijanja, a pritom je to sve potpuno nepotrebno i suvišno…

Uvidjevši svo to razaranje, normalno je upitati se: „Zašto to ljudi čine? Mora li baš tako? Zašto moramo biti na oprezu hoće li nas netko prevariti ili učiniti nam nešto nažao? Zašto naš život ne bi mogao biti prožet skladom? Zašto ne bismo mogli živjeti u miru? Zašto su ljudi takvi jedni prema drugima? Zašto su, u konačnici, takvi prema sebi?” Gledajući iz šire perspektive, svi smo na neki način uključeni u društvena zbivanja. Naše društvo nije ništa drugo nego rezultat i odraz našeg uma. Društvo je odraz načina na koji doživljavamo sebe i svijet. Ako želimo promijeniti društvo ili ovaj svijet, onda je važno zapitati se o prirodi našeg uma i načina na koji stvara patnju. Budizam upravo uči što je patnja, kako nastaje i kako može prestati. Već je iz ove definicije jasno da budizam patnju ne doživljava kao datost ili nešto nepromjenjivo. Upravo suprotno, patnja je zapravo suvišna i nepotrebna. Ona je plod načina na koji razumijemo sebe i svijet, i rezultat načina na koji djelujemo u svijetu. Ako ne razumijemo dobro sebe i svijet te ako djelujemo u skladu s krivim razumijevanjem, onda je jasno da posljedice takvog djelovanja neće biti dobre, niti na opću korist.

Dakle, pitanja su jako važna i potrebno je postavljati ih. Treba tragati za odgovorom na ta pitanja. Ako se čini da nam je sve poznato i ako nemamo naročitih pitanja, onda bismo se trebali zabrinuti jer to znači da smo ušli u zonu udobnosti (comfort zone) u kojoj ne želimo dizati prašinu. Mislimo da su trenutno stvari ok i bolje je da ostanu takve. Mislimo da ako počnemo ispitivati, tada se možda naša situacija promijeni i možda nam ne bude dobro kako nam je u ovom času. Nije dobro tako razmišljati. Meni se čini da je postavljanje važnih pitanja jedno kontinuirano traganje za smislom, traganje za pravim, istinskim značenjima. Kada se prestanemo pitati, kada prestanemo tragati, tada kao da smo prestali živjeti na neki način.

Budizam je drugačiji od ostalih religija. Ne temelji se na vjeri i vjerovanjima, nego baš na njegovanju duha slobodnog i neprestanog istraživanja. Sve se podvrgava ispitivanju. Tome duhu istraživanja govori u prilog i čuveni Buddhin govor koji se naziva Kalama sutra. Kalame su bili mali narod koji je Buddha posjetio. Upitali su ga: „Mnogi učitelji dolaze kod nas i svi tvrde da su baš njihova učenja istinita i prava. Ne mogu sva učenja biti istinita ako su međusobno različita u odgovorima. Kako da se snađemo i znamo što je doista istinito, a što ne?” Buddha im je savjetovao da se ne oslanjaju na tradiciju, na svete knjige, spise i raznorazne eksperte. Mogli bismo reći da ih je pozvao da čak i njegove riječi propitkuju. Uputio ih je da pokušaju vidjeti u svom vlastitom iskustvu vodi li nešto dobrome i mijenja li njihov život na bolje ili ne. Kada na takav način pristupe, onda neće imati dilema i put će se jasno ocrtavati ispred njih.

U našem Centru slijedimo chan-tradiciju. Chan je nastao u Kini negdje u 5. ili 6. stoljeću, a tek je u 12. ili 13. stoljeću kineski chan-budizam prešao u Japan gdje je dobio naziv zen. Danas je na zapadu poznatiji pod tim nazivom iz kulturnih i političkih razloga. Radi se o istoj tradiciji, a postoje neke manje razlike u vanjskim obilježjima prvenstveno zbog različitosti kultura. Chan, kao škola, njeguje povratak izvornom Buddhinom nauku, povratak izvornom iskustvu onoga što je Buddha doživio sjedeći pod bodhi-drvetom kada je doživio probuđenje. Već sam spomenuo kako je Buddha intenzivno tragao i istraživao. Tako i chan njeguje mentalno stanje upita. U toj tradiciji naglašava se važnost uma koji se pita, koji je otvoren i radoznao, uma koji pristupa svemu na izravan, neposredan i svjež način. Suprotnost takvom umu je tzv. um eksperta koji misli da sve zna. Koji uopće ne pristupa stvarima izravno i pristupa im kroz koncepte, kroz unaprijed određena značenja i pod određenim svjetlom. Dakle, njegujući znatiželjan um, mi snažimo otvoren um koji ostavlja sve teorije po strani. Ostvarujući izravan kontakt s bilo čim što čini sadašnji trenutak, vidimo stvari kakve jesu u tom trenutku. Tako dozvoljavamo tome s čime dolazimo u susret da se predstavi umjesto da odmah krenemo s kategorizacijom, smještanjem u ladice i pripisivanjem značenja i vrijednosti. U chanu nastojimo razmaknuti i odložiti svo staro, nakupljeno znanje. Um koji se pita je um koji prirodno dolazi i obitava u takvom otvorenom, nesputanom stanju koje ne robuje starim objašnjenjima, teorijama i konceptima. Vi ste ovdje već došli u pravom stanju ako ste došli pitajući se.

Chan-škola i tradicija daju određenu metodologiju, provjereni način putem kojeg možemo njegovati um otvarajući se onome što je ovdje i sada. Kada već govorimo o metodama kojima se chan koristi, postoji metoda koja se baš temelji na pitanju. Ta metoda poznata je kao kungan na kineskom ili koan na japanskom. Kungan ili koan znače isto: u prijevodu znače „javni slučaj” i opisuju interakcije između učitelja i učenika koje su urodile probuđenjem učenika. Zbog toga su to važni opisi iz povijesti chana, jer je iz njih moguće dokučiti što to omogućuje da se netko probudi, da vidi stvari kakve jesu. Postoji velik broj i niz zbirki priča koje se i danas koriste kao metoda meditacije. Kontemplirajući ili meditirajući na neku od tih priča, možemo proniknuti u ono što se doista dogodilo, možemo i sami doživjeti probuđenje. Ključni je dio svih tih priča pitanje na koje treba iznaći odgovor. Primjer takvog pitanja je: „Koje je moje izvorno lice prije nego su me moji roditelji donijeli na ovaj svijet?” Jedan od najčuvenijih kungana je o poznatom učitelju chana Chao-chou kojega je učenik pitao imaju li psi buddhinsku prirodu. Prvo ću objasniti što znači pojam „buddhinska priroda”. U tradiciji chana postoji učenje prema kojemu smo svi izvorno probuđeni i slobodni, a naš je um izvorno neograničen, mudar i suosjećajan. Sve prakse koje u chanu postoje, sve različite metode meditacije koje se koriste, ne služe ničem drugom nego da se vratimo u to izvorno, prirodno stanje u kojemu je sve baš kako treba biti. To je um koji je slobodan od patnje, sam je slobodan od nje i ne stvara patnju drugima. S obzirom da je to naše izvorno i prirodno stanje, praksa služi tome da otkloni prepreke, da makne ono što nas dijeli od izvornog stanja. Praksom ne stvaramo nešto što ne postoji, nego se kroz praksu vraćamo onome što je cijelo vrijeme prisutno. Takvo neograničeno i izvorno stanje je ono što se u chanu naziva buddhinskom prirodom. Kada je učenik pitao ima li pas buddhinsku prirodu, zapravo pita je li ta priroda nešto što i ostala bića imaju, a ne samo ljudi. Učitelj na to odgovara kineskom riječju „wu” što zapravo znači „ne”, oblik je negacije. Taj odgovor učenika dovodi u stanje velike dileme, ne zna što da misli i kako da pomiri taj odgovor s njegovim dotadašnjim znanjem o budizmu prema kojem sva osjetilna bića imaju buddhinsku prirodu. Pita se zašto je to učitelj rekao i počinje kontemplirati. Pitanje služi da um ispraznimo od svih drugih sadržaja. Kroz proces intenzivnog pitanja i nepristajanje uz bilo koji od odgovora koji se javljaju dolazimo do izvorne prirode koja je onkraj svih naših uloga; onkraj intelekta i razmišljanja. Kroz snagu tog pitanja, metoda nas vodi onkraj uobičajenih načina na koji poimamo sebe ili svijet. Vodi nas ka dokidanju patnje. 

Osim same metode, u chanu se općenito njeguje pristup otvorenosti i radoznalosti. Takav pristup naziva se umom početnika, početnički um. Dok smo početnici sve nam je novo i zanimljivo, sa svime se susrećemo prvi puta. Koliko to praktičnu vrijednost ima? Dovoljno je sagledati međuljudske odnose. Neizmjerno je važno doživjeti ljude koje susrećemo kao da ih vidimo prvi put u tom trenutku, slobodno od pozitivnih i negativnih prosudbi i prijašnjih iskustava koja su se nakupila u druženju. Sagledavajući se tako dajemo šansu jedni drugima, dajemo si priliku za rast i promjenu. Kada drugog doživljavamo na fiksan ili krut način koji počiva na prošlim iskustvima, toj osobi ne dajemo šansu da bude drugačija nego što je bila prije. Također, ono što se otkriva pri njegovanju svježeg uma jest da jedni druge oblikujemo kroz interakcije i stoga nismo zauvijek isti. Koliko god smo sami odgovorni za to kakvi jesmo, toliko smo odgovorni za to kakvi drugi jesu i drugi su odgovorni za to kakvi mi jesmo. Iz tog razloga je silno važno pristupati međuljudskim odnosima i životu općenito na otvoren način. Onda dajemo priliku onom najboljem u nama da se razvije. Svi zaslužujemo tu priliku. Zato, kada god donesemo neki zaključak o nekoj osobi, prisjetimo se da joj tim fiksnim zaključkom možda oduzimamo šansu da bude drugačija. Ta osoba možda jest takva u tom trenutku, ali treba znati da smo bića koja se neprestano formiraju, mijenjaju i oblikuju. Treba znati da se ta promjena događa – onda se možemo oblikovati i razvijati na dobar i suosjećajan način.

Javno predavanje održano u Budističkom centru 7. prosinca 2017.
Transkribirao i uredio Filip Flauder