Putovanje Kinom i Tajvanom, VII

Putopis u 7 dijelova. Šesti dio putopisa pročitajte ovdje.

Autorica Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić

23. travnja, subota

Već smo dva tjedna na putu. Ujutro pješice idemo u posjet hramu Guoqing. Preko staroga mosta, pa u samostanski krug.Kako je lijepo,sjenovito pod velikim krošnjama stoljetnih stabala kamfora. U dvorištima obilje biljaka u zdjelama, malih stabala u cvatu. Dražesne, oku ugodne slike u bojama oker zidova i mladog zelenila – mjesto kao da odiše svježinom i spokojem. Opat mi je neobično drag, jako nam je lijepo govorio uz čaj. Govorio je o dobrobiti loših uvjeta za praksu. Za vrijeme svoga posjeta Kini u doba kulturne revolucije japanski premijer, koji je bio praktičar tiantaija (jap. tendai), posjetio je Guoqing. Za tu su priliku iz Beijinga dovezli sve budističke predmete, statue, skripte… koji su tu tako ostali zbrinuti i očuvani. Nitko ih više nije dirao. Opat govori o „velikom umu koji prihvaća“, biti učenja o mirnoći, koja ne čini ništa loše. A ono što se radi neka bude samo dobro. Za razliku od chana, tiantai se oslanja na pisanu riječ i sutre, ali podjednako govori o njegovanju meditacije i mudrosti. „Kao kod kuće!“ dometnuo je Hugh Caroll. „Kada cijelo vrijeme obraćaš pozornost na ono što radiš, svugdje je kao kod kuće“, kaže opat.

Tri zlaćane stojeće statue obilježavaju to područje tiantaija: pjesnik Hanshan (Hladna planina), njegov prijatelj Suda s metlom i redovnik Fang Gian, sa štapom u ruci, između njih dvojice. Kad stoje sami, Suda i Hanshan kao dvojac-simbol predstavljaju bračnu ravnotežu, pa im štovatelji prinose darove i klanjaju se za sreću u braku.

Poslijepodne otputujemo kroz krajolik mimo glavne ceste i odpješačimo koji kilometar uz polja na kojima ljudi oru plugom na volove. To nisam nikada vidjela! Kroz polja i bambusove šumarke do prostrane Hanshanove pećine u brdu. U pećini, koju je valjda Bill otkrio na nekom od svojih istraživanja pustinjaka, kipovi trojice već znanih likova – Hanshan, Suda i Fang Gian, sjede ogrnuti crvenim plaštevima iza zavjese – kao u nekom lutkarskom kazalištu.

24. travnja, nedjelja

Putujemo u ogroman grad – Ningbo. U autobusu nam Eric nekoliko puta uzastopce pušta pjesmu s kojom je pjevač-amater pobijedio na spektakularnom televizijskom natjecanju novih kineskih pjevačkih nada. Pjesma je tradicionalna, iz mongolskoga kraja, pjevana uz pratnju gusli. Prekrasna pjesma!

Posjetili smo hramove Ayuwang i Tiantong.  Ayuwang mi je posve izblijedio u sjećanju, osim nježnog reljefa Guanyin Puse ugraviranog na crnom mramoru sa stražnje strane hrama.

U Tiantongu je majstor Dogen živio i studirao kod učitelja chana Tiantong Rujinga. Od njega je Dogen u 13. stoljeću primio naslijeđe škole caodong (jap. soto) koju je ponio nazad u Japan. U Japan je tako došao chan i postao zen. Tiantong je velik samostanski kompleks sa slikovitom tržnicom na ulici koja uzbrdo vodi do ulaza. Svako kroćenje goveda završi na tržnici, pada mi na um dok jedem sladoled.

Unutra smo već krajnje nepristojni i drski. Maja i ja zavukle smo se duboko u privatno dvorište gdje se sušila odjeća iz kojega su upravo izbauljali Mario i Helge. Žarko poslije prepričava kako se nekolicina njih tiho ušuljala u dvoranu za meditaciju i kako su tamo neko vrijeme neopaženo sjedili. Virimo u intimne, privatne dijelove, pronalazimo fotogenične detalje – voće i povrće, napušten ručak, busenje starih, odloženih metli (obavezno prijaviti Marion, ona obožava fotografirati kineske metle!). Ili neobične simbole na vratima toaleta (njih prijaviti Nicku), za neobične natpise i simbole putem zadužen je Simon, a odložene i konopom omotane zdjele pred ulazom u hram svi su rado fotografirali. Ja se ne mogu dovoljno nagledati orhideja koje sam našla u Tiantongu ispred kipova arahata i patrijarha u nizu, nemam fotoaparat pa ih upijam u sadašnjem trenutku. I sami smo foto atrakcija, posebno vitke plavuše i visoki plavušani među nama, ali apsolutni šampion je Helge, koji je poput nekog tinejđerskog idola u Kini. Svaka se djevojčica u turističkom obilasku hramova htjela s ekskurzije vratiti kući slikana s Helgeom ili bar sa Simonom. Must have. Mi malene okruglih očiju nismo za bacit, slikaju nas s dječicom koja nas se pomalo straše, ali samo ako u blizini nisu Tajana, Mimi ili Karmen s kojima se pak vole slikati i dečki. Kineska lica, pak, stara, mlada i dječja za nas su pravo obilje raznolikosti i ljepote zemlje. I radosti našim brojnim fotografima.

Prenoćit ćemo u velikom gradu, sutra je zadnji dan putovanja. U hotelu, Bill Porter, još uvijek pod dojmom svoga nedavno dovršenog prijevoda Lankavatarasutre, izlaže svoje viđenje Bodhidharmina djela o dva ulaza.

25. travnja, ponedjeljak

Dugačkim, kilometrima dugim mostom (36 km, mislim) preko vode putujemo od Ningboa do Shangahaija. Dolazimo u vrijeme ručka, a zatim hodamo njihovim Bondom,  rekli bismo rivom,uz Pacifik. Tragovi kolonijalne Kine na zgradama i nove Kine na ogromnim zdanjima, kao u Hong Kongu, ali ne toliko gusto. Jako mi je lijep taj Shanghai, prošetali smo muzejskom trgovinom – posljednji kineski shoping i šetnja kroz gužvu pješačkom zonom s neizbježnim zaustavljanjem u sladoledarni Häagen-Dazs i Starbucksu.

Kineska večera u restoranu i mali domjenak i druženje za rastanak u hotelu. Možda nam se opet nekad putevi spletu, na nekom drugom putovanju, povlačenju…

26. travnja, utorak

Eric je naše hrvatsko društvo s usvojenim Norvežaninom Helgeom otpratio na aerodrom. Letimo u Taipei u posjet Dharma Drum Mountainu (Fagu Shan), Shifuovom mjestu u Jinshanu nedaleko Taipeia. Dočekao nas je vozač s kombijem i naše društvo putuje prema DDM-u. Žarko, Karmen, Mario, Maja i ja tu smo već bili, Žarko i Karmen posljednji put na Shifuovom ispraćaju. U usporedbi s Kinom, u tajvanskom ozračju osjećam neku lakšu, opušteniju energiju, ali pristajem da je to samo moj umišljaj… i takav postaje istinit. U svakom slučaju, čišće je.

U Dharma Drumu, u gorju, na mjestu Dharme, realizacija je veličanstvene Shifuove ideje humanističkog budizma gdje žive i rade redovnice, redovnici i laici – muškarci i žene, podučavaju, uče, imaju utočište i hram, prakticiraju. Toga u Kini nema i zbog toga je Shifu velik. Umjesto pred materijalnim ljepotama i čudima, tu se prostracije mogu napraviti pred budinskim ljudskim potencijalom – pomnosti, posvećenosti, predanosti, volonterstvu, srdačnosti, otvorenosti, davanju, promišljanju okoliša…

Radosni smo zbog susreta s Guo Yuanom fashijem, redovnikom koji nas prima kao prijatelje u okrilje dvorane za chan. GuoYuan fashi utjelovljenje je chana – sladak kao plodovi prakse, kao svo tajvansko voće:).

Prije počinka, a nakon meditacije, idem u veliki Buddha Hall na večernju službu. Prespavat ćemo u spavaonicama uz dvoranu za chan. Smjestila sam se na istom mjestu kao prije tri godine. Osjećam neizmjernu zahvalnost pred okolnostima uslijed kojih sam ponovo tu.

27. travnja, srijeda

Nakon dugačkog i iscrpljujućeg putovanja Kinom jednodnevno povlačenje u dvorani za chan od zore do kasne večeri imalo je iscjeljujuće, ljekovito djelovanje. Odmah otpuštam sve putem nakupljene slike, prizore, umor i, baš kao što smo mnogo puta ponovili – kod kuće sam! Dvorana za chan odiše praksom.

28. travnja, četvrtak

Dan smo proveli u obilasku Dharma Druma, instituta Chung Hwa, knjižnice, Memorijalnog parka u kojem je na pet mjesta odložen Shifuov pepeo.

Navečer Žarko pred redovničkom sanghom predstavlja našu grupu, temeljito, koncizno obrazlaže izazove budističke zajednice i prakticiranja budizma u Hrvatskoj. Premda zamišljeno kao razmjena iskustava, njegovo je izlaganje okupilo svu pozornost i zanimanje prisutnih redovnika i redovnica koji su nizali pitanje za pitanjem.

Nakon izlaganja, u ženskom dijelu uz dvoranu za chan, mi djevojke s dvije redovnice vodimo male ženske razgovore uz čaj i kekse.

Dan prolazi neprimjetno, bez uzbuđenja, jednostavno i ležerno. Obavija me neka ugodna tišina, misli nemaju odjeka, ne prave buku. Kao da sam stigla gdje sam trebala, u „ovdje i sada“, i nekako, nemam više potrebu za dnevničkim zapisima.

29.travnja, petak

Doručak s glavnim opatom Guo Dongom poseban je događaj. Kotač Dharme ne može se pokrenuti ako se ne pokrene kotač hrane, kaže on tapšući svoj trbuščić obilja. Nudi nam da uzmemo baš od svega što je na stolu. S nama su Guo Yuan fashi i Jossie, naša mlada tajpejska domaćica. Razgovor opata sa Žarkom koji je prethodio doručku posebno je važan za našu zajednicu.

Nakon doručka uzimamo stvari i malim autobusom putujemo prema samostanu Tien Nan u oblasti Sanxia. S nama je GuoYuan, tamo susrećemo René, prijateljicu Karmen i Žarka, koja se posebno zauzela oko nas. U meditacijskoj dvorani u tijeku je povlačenje pa smo tihi. U tišini obilazimo prekrasan park hodajući pomno. Svaka gradnja i intervencija u okoliš poduzeta je nenasilno, vrlo brižljivo, vodeći računa o stablima, raslinju, staništima.

Proveli smo prekrasan dan u obližnjem malenom gradu. Poslijepodne i večer u Taipeiju. A onda smo se tiho, polako i na prstima, jer je tamo povlačenje, vratili u Tien Nan gdje smo prenoćili.

30. travnja, subota

Ranojutarnja meditacija. Nakon doručka pozdravljamo se s Tien Nanom, tamošnjim redovnicima, kuharom i nadzornikom na povlačenju i u pratnji Guo Yuana i René putujemo u samostan Nung Chan i centar gdje nas dočekuje nadstojnica, kojoj sam, nažalost, zaboravila ime. Ljubazni volonteri vode nas kroz cijelo područje – stari dio hrama i zdanja, impresivni botanički park, pokazuju nam nove objekte, prostrani, veliki Buddha Hall. Još jedan primjer eko-gradnje, gdje je na djelu ideja neodvojivosti osjetilnih bića s bićem prirode, modernih i čistih oblika u bojama redovnički sive, zelene od raslinja i smeđe kao zemlja. Uživamo u razgovoru s razigranom i energičnom nadstojnicom, hodamo bosi mekim travnjakom, odmaramo na podu u hramu Guayin nakon finog ručka.

Fotografiramo se za rastanak, a onda im dugo mašemo na pozdrav.

Let je bio dug, čekanje na aerodromu na još jedan let beskrajno. U autobusu, vozeći se prema moru promatram krajolik, sada domaći, kao što sam to činila prethodna tri tjedna. Već sam vješta u toj djelatnosti. U povratku sretnija nego u odlasku? A riječi? Kao da sam ih sve potrošila. Chan and poetry, chan and tea. Nakon takvog putovanja, koje se poduzima jednom u životu, još ću se malo sladiti njegovim tragovima, izvlačiti slike i iznositi ideje. Posjet tajvanskom Dharma Drumu nakon hodočašća Kinom zaokružio je sliku i zaključilo priču o prijenosu, uzlazu, trajanju, silasku, obnovi i dometu misli i djela chana.

Zbog tog doživljaja cjeline – bilo je važno otići i vratiti se.