Putovanje Kinom i Tajvanom, V
Putovanje Kinom i Tajvanom, V
Putopis u 7 dijelova. Četvrti dio putopisa pročitajte ovdje
Autorica: Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić
17. travnja, nedjelja
Vlak srećom kasni na odredište u Jiujiang (samo milijun stanovnika!), pa smo ujutro kroz prozore mogli vidjeti zelena polja i predjele kakve na sjeveru iz autobusa uz cestu nismo viđali. I rijeku Jangce, veliku kao more! Jug je zeleniji i, baš kako su nam rekli, bogatiji, izdašniji prirodnim ljepotama. Vlažniji je, više je vode uz polja riže i uljane repice u žutom cvatu. Zbog kašnjenja preskačemo sve dogovoreno u hotelu – doručak i tuširanje – i idemo na rani ručak. Ugrabismo malo vremena za kavu u obližnjem caffe shopu. U kafeu zapadnjačkog ambijenta imamo situaciju „izgubljeni u prijevodu“, a na kavu čekamo cijelu vječnost. Kafeterija je ljupka, svi su jako ljubazni i slatki, ali iznova prebrojavaju i nas i narudžbu kave i kapućina. Matematičarka Maja tvrdi kako Kinezi imaju problem s bijekcijom i, kako god – kava im definitivno nije esspresso.
Nakon ručka putujemo dalje do sjedišta 4. patrijarha Daoxina u Huangmeiju. To je samostan u kojem ćemo dvije noći spavati i prakticirati. Prekrasno mjesto s mnogo samostanskih zgrada, paviljona, hramova, dvorana… Daoxin je imao stotine učenika, za razliku od svojih prethodnika. U njegovo su vrijeme samostani bili važna mjesta. To popodne, nakon što smo se smjestili u prostrane spavaonice, penjemo se stubama do stare stupe, pa zatim još više do Daoxinova posljednjeg obitavališta. Priroda je zanosno lijepa, promatramo s brežuljka kako se unedogled duž horizonta pružaju brežuljci i uzvisine u prvom, drugom, trećem planu… i još dalje. Odozgo obilježimo našu sutrašnju rutu do obližnjeg ženskog samostana.
Vraćamo se „doma“ u Huangmei na razgovor i čaj s opatom. I on je jedan od onih koji poznaje i cijeni Shifua, dosta je u kontaktu sa zapadnjacima, izjavljuje kako je jedan od njegovih zapadnih prijatelja katolički svećenik koji prakticira zen(!). Vrlo čudno, mislim da je nasjeo na neki zapadnjački trik!
Ženski paviljon s našim spavaonicama na najvišoj je poziciji u hramu, a ispred spavaonica je lijepa, duga veranda. S nje, s tog visokog mjesta, promatramo mjesec koji se nagnuo nad nas.
18. travnja, ponedjeljak
Nakon ranojutarnje meditacije i doručka nas nekolicina, uglavnom mi domaći, krećemo na dulju šetnju do mjesta koje smo jučer poentirali – obližnjeg ženskog samostana. Prvo stubama do stare pagode, a onda okolo, kroz prirodu i
stazicama uzbrdo. Možda negdje u tim brdima žive pustinjaci, taoistički ili budistički, o kojima je Bill pisao u svojoj knjizi Road to Heaven. Potpuno zaštićeno brežuljcima i planinama samostan je mjesto kakvo sam zamišljala da bismo mogli zateći u kineskim provincijama kao utočište budističkih redovnika i redovnica. Čarobno, točno po svim zakonima gradnje – planina sa sjevera, voda na jugu… „Bih li mogla živjeti ovdje?“, ponekad se volim igrati tim pitanjem. Zamišljam zimske scene pod snijegom, moglo bi biti ledeno hladno.
Poslijepodne odlazimo u posjet hramu 5. patrijarha Hungrena –Wutsu Si. Još jedno doista lijepo mjesto, s hramovima gdje su, uz Buddhe i bodhisattve, arahati i likovi patrijarha. Uz Wutsu Si veže se priča o Huinengu, budućem nasljedniku, koji je ovdje mljeo rižu – vidjeli smo taj kameni žrvanj. Tu se održavalo natjecanje u pjesništvu, događaj koji je opisan u Platformskoj sutri – kada je 5. patrijarh po ishodu toga natjecanja morao podijeliti pobjedu na dvojicu nasljednika. Onaj među njima koji je razumio kako „um nije sjajno ogledalo i prašina nema na što pasti…“ bio je Huineng, neuki redovnik koji je mljeo rižu i cijepao drva. Kao 6. patrijarh utemeljio je sjevernu školu chana, školu iznenadnog probuđenja.
Wutsu Si je lijepo, obnovljeno mjesto. Umjesto glavnog opata koji nije kod kuće, dočekuje nas njegov zamjenik – simpatični, mali okrugli redovnik, upravitelj, zadužen za odnose s javnošću. Pijemo čaj s njime, razgovor baš ne teče, on kao da ne zna što bi s nama. Na kraju susreta daruje nam šalice, jer – čaj i chanjednog su okusa…
Vraćamo se u Huangmei, gdje nakon Billova predavanja o Sutri srca još malo meditiramo u dvorani koja baš i ne odiše praksom. Vraćamo se u tišini do našeg ženskog paviljona, tiho, po srebrnom tragu punoga mjeseca.