
Putovanje Kinom i Tajvanom, I
Putovanje Kinom i Tajvanom, I
Putopis u 7 dijelova.
Autorica: Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić
9. travnja, subota
Kao svako putovanje i ovo počinje prvim korakom. Nakon njega, u mom slučaju, prva stanica Žminj, pa Pazin. Smijem se kako moj put u Kinu ide preko Žminja! Istra se bjelasa od procvjetalih grmova i divljih voćki, sve je poznato i prekrasno domaće. Mirna voda jezerca uz cestu jasno odražava nebo i stabla. Mogu se odmah umiriti i promatrati misli kako dolaze niotkud i odlaze nikamo.
Na zagrebačkom aerodromu sastaje se družina putnika iz Hrvatske: Žarko, Karmen, Ljubica, Mimi, naše dvije Maje, jedan jedini Mario, Tajana, Ana i ja. Radosni zbog susreta međusobno se propitujemo o razdraganosti i uzbuđenju, uspoređujemo stupanj spreme za putovanje. Zašto ja ono idem u tu Kinu? Još jučer rado bih sve otkazala da mi je netko ponudio povrat novca – završavanje raznih poslova pred polazak bilo je ubitačno stresno i užurbano. Ali sad smo tu! Sve je na mjestu – spremni smo za pokret! A zašto idem, razjasnit će se putem.
Velik let na istok protječe mirno i udobno. Najveći putnički avion A 380 od Frankfurta do Kine, uz nas desetero iz Hrvatske, prenio je 550 putnika. Ujutro promatram tlo ispod zrakoplova. Mongolija izgleda kao Mjesečev krajolik.
Upravo je znameniti mongolski Kublaj-kan postavio Beijing ili Peking za centralno mjesto svojeg velikog carstva – za središte svijeta.
10. travnja, nedjelja
Ovako na prvi pogled, Beijing se čini prostran, čist, zelen. Proljeće kao da je tek dotaklo grad, puše vjetar koji zovem burom, zrak je suh, električan. Na aerodromu su nas dočekali Bill Porter (Red Pine) i Andy Ferguson, organizatori našeg hodočašća, mama i tata našega puta, prevoditelji, znalci Kine i kineskog budizma. Slikoviti likovi. Nakon dolaska u hotel, još onako smotane od puta ubacili su nas u autobus i eto – vozimo se kineskim glavnim gradom. Eric, Kinez, domaćin ture, prepušta nas Wei, pekinškoj vodički koja nam govori dok putujemo do Carskog ili, kako ga najčešće zovu, Zabranjenog grada. U Beijingu živi 20 milijuna ljudi, priča Wei, i sve je veća trka oko kupovine i prodaje nekretnina, osobito stambenih prostora u boljim dijelovima grada gdje su cijene visoke kao i u mnogim svjetskim centrima ili još i više. Kaže kako je nekada bilo dovoljno imati ručni sat, šivaći stroj i bicikl i svaki je mlad momak s tim imetkom bio spreman za brak i obitelj. Onda je osamdesetih godina za sreću bilo važno posjedovati TV, perilicu i hladnjak. Danas su djevojke mnogo zahtjevnije. Traže kandidata koji ima stan, auto i novac, a po mogućnosti i to da je sladak. Priču o modernome gradu i načinu života potkrepljuju prizori ogromnih nebodera i razmetljivih arhitektonskih čudesa dok se poslovnim središtem vozimo do Zabranjenog grada.
Na Tienenmen, Trg nebeskoga mira stupimo nakon što su nas prije pregledali u kućici na ulazu, kao da ulazimo u avion ili neki strogo čuvani objekt. Trg, prostranstvo ispred nas popločeno je pravokutnim kamenim blokovima. Na svaki pravokutnik može stati dvoje, što znači da trg može zauzeti pola milijuna ljudi. Danas ih je, na sreću, ovdje mnogo manje. Nedjelja je dan za izlete i turizam i kantonška Kina došla je u veliki grad. Lica ovih kineskih turista težačka su, gruba, tamna, spljošenih noseva i visoko podignutih jagodičnih kostiju, pokazuje mi Eric. Na Trgu nebeskoga mira je Mao Ce Tungov memorijalni centar. Na tom velikom zdanju istaknut je njegov lik i parole o jedinstvu i ujedinjenju. Bill Porter, koji je tu bio u vrijeme velikih demonstracija, čudi se kako nitko na Trgu ne pušta zmajeve u nebo, što je inače običaj koji stvara slikovit prizor. Možda je danas za to vjetar prejak .
Zabranjeni grad okružen je crvenim zidinama, desetak metara visokim. Wei nam je rekla kako Kinu oslikavaju dvije vrste crvene boje. Jedna je ova, carska crvena, topla, raskošna i prekrasna. Ona druga poznata nam je – revolucionarno crvena! U Carski grad ulazimo kroz južna vrata i hodamo prema sjevernim. Ispod nebeskoga plavetnila crveno, žuto, zeleno i zlatno – kupa se na suncu nepregledno mnoštvo paviljona. Obnovljeni su oni veći na potezu sjever- jug, oni koji se po prostornim zakonima feng-shuija spuštaju sa sjevernog brežuljka. Sjever pruža sigurno zaleđe, a onda se Carski grad spušta prema sunčanijim, južnim dijelovima gdje ih čeka voda – shui. Nakon prolaska kroz još jedna paviljonska vrata pitam se ima li kraja. Horde turista, mahom Kineza žurno i bučno odrađuju svoj turistički obilazak. Mi pomalo teturamo i zastajkujemo, umorni nakon putovanja. Poslije dugog hodanja otkrivamo bočne, intimnije i zapuštenije dijelove grada. Malene ulice i odjeljke u kojima su obitavali dvorjani, dvorjanke, konkubine, eunusi… Ti su dijelovi životni, intimniji. U njima se živjelo i nisu služili za impresioniranje svjetine i zastrašivanje neprijatelja. Tu su paviljoni koji se zovu recimo The Hall of Eternal Spring. Desetak minuta razgledavamo vječnost i virimo kroz mutna stakla – zamišljamo prizore koji su se odvijali u ovim zapuštenim odajama. Jednostavni, svakodnevni, obični predmeti: krletka, vrč, lepeza. Postolje za odmor i dokolicu, prostor gdje se raspirivala žerava – tragovi stvarnog života koji se stoljećima spletao i raspletao oko aktualnog velikog cara, njegove majke i obitelji. Sve do posljednjeg – Pu Yija. Napokon stižemo do tajnovitog carskog vrta – stoljetni čempresi, druga stabla i izdubljeni kameni blokovi izvađeni iz rijeke. Iz njih kao da su ispali divovski prstaci. Izlazimo kroz sjeverna vrata i hodamo prema autobusu, napokon.
Nakon dugog puta, koji je započeo prvim korakom, nakon velikog leta, dugog dana, hodanja revolucionarnim trgom i carskim paviljonima, iscrpljena sam. „Tko vuče taj leš unaokolo?“ pitam se.