Putovanje Kinom i Tajvanom, II

Putovanje Kinom i Tajvanom, II

Putopis u 7 dijelova. Prvi dio putopisa pročitajte ovdje,

Autorica: Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić

11. travnja, ponedjeljak

Noć je za mene bila kratka –  jet leg je na djelu. Usred noći kao da je jutro – budna sam, čitam, pišem, nudim Ljubici svježe pripremljen čaj. Odličan čaj. Kažu da u Kini možeš pojesti i popiti sve osim lošeg čaja. Ljubicu nekom zaslugom jet leg ne dodiruje; naravno da ne želi čaj, želi još spavati.

Stajemo u hramu Youju. Mjesto je lijepo, njegovano, red usred kineske provincije. Tu su sačuvani isklesani kameni blokovi s budističkim tekstovima. Naime, negdje u 7. stoljeću kineski su se budisti pobojali smjene procvata Dharme s razdobljem njezina propadanja, pa su za vječnost dali isklesati Tripitaku i važne budističke sutre na 15000 kamenih blokova. Cijeli je pothvat trajao 800 godina, dovršen je oko 1400. godine. Blokovi su spremljeni u pećine duž planine, mnogi su od njih bili skriveni. Uz ovaj hram vežu se zanimljive priče o obnavljanju pagoda. Od njih četiri, sačuvane su dvije. Kada je jedna trebala biti obnovljena, praktični su mještani željeli na licu mjesta proizvesti opeku. Kopajući obližnji brežuljak kako bi se snabdjeli ilovačom za pečenje, naišli su na zalihu za tu prigodu pripremljenih cigli i pečene keramike uz poruku: „Kad budete obnavljali pagodu, uporabite ove cigle“. U dno renovirane pagode stavili su upravo njih, s reljefnim prikazima i tekstovima. Obnavljanje druge stupe bilo je još spektakularnije. Kad su počeli s radovima naišli su na detaljnu uputu gdje točno treba kopati i slijedeći upute našli riznicu od 15000 kamenih blokova s isklesanim važnim sutrama i Tripitakom.

Osim riznice, tu su dva hrama – jedan s kipom Buddhe Vairocane i Manjusrijem ispred njega. Drugi je Sakyamunijev hram s 18 arahata (kin. lohana) i bodhisattvama uokolo. Na ulazu u hram – bubanj lijevo, zvono desno, Haa i Hmm, strašni Dharma zaštitnici lijevo i desno, sa stražnje strane obično uspravna statua bodhisattve Guanyin (Avalokitesvara) – prizori su koje ćemo narednih dana često viđati.

Cesta nas vodi krajolikom bez prirode, suhim i prašnjavim ravnicama s nizovima topola do drugog odredišta – malog Linjijevog (učitelja koji je utemeljio linji ili jap. rinzai školu) sjedišta u musavom, prašnjavom Zhengdingu. Još jedan Sakyamunijev hram s lohanima i bodhisattvama, Samanthabadra na slonu, Manjusri na lavu i mali bodhisattva Ksitigarba ispod velikoga zvona. Kamene stele u dvorištu.

Putujemo dalje do Bailin Sija – replike negdašnjeg velikog hrama i samostana, obnovljenog ne tako davno. Mjesto je poznato je po učitelju i čempresima (bai = čempres). Mnoge priče o njemu vežu se uz boravak  znamenitog učitelja chana Zhaozhua. „Čempres u dvorištu!“, bio je njegov odgovor, koan kojim je uzvratio na pitanje: „Koja je priroda Buddhadharme?“. Nijedan od ovih mladih čempresa, rekla bih. Samostan obilazimo u sumrak, nakon večere u samostanskoj blagovaonici. Naš prvi susret s jednim od aktivnih samostana u Kini – u raspuklini između dana i noći krovovi zgrada, krov velika Buddhinog hrama i onih manjih pored njega izgledaju drevno, autentično, iako su tek nedavno obnovljena replika. S upaljenim insensom u ruci obilazimo staru stupu, zatim odlazimo pogledati dvoranu u kojoj ćemo već sutra ujutro u 4,30 raditi meditaciju u hodu i sjedenju. Smjestili smo se u skromne sobe, nas po četiri ili pet. U našoj sobi – Ljubica, Karmen, mama i kćer Norvežanke i ja. Imamo tvrde postelje i ne baš čistu posteljinu. 

12. travnja, utorak

Ming Yen (Dharma Shadow ili Dharma Reflection) opat je u Bailinu. Zapravo, zamjenik starog opata koji se povukao u planine. Zaprepastili smo se koliko sliči našem Shifuu iz mlađih dana. Predstavio nam se ljubazno i skromno u kraćem razgovoru uz čaj. Sa šalicom u ruci kružimo oko pagode, a zatim čaj popijemo. 

Navečer nam je Andy Ferguson obrazložio svoje viđenje značenja čaja u chanu, zapravo metaforičke sprege chana (primjećujem da češće govori zen) i čaja. Učitelj Zhaozhuo je pridošlicama, kad bi ih pitao: „Jeste li već bili ovdje?“,  bez obzira na odgovor, uzvraćao: „Idite popiti čaj!“. Čaj i chan, definitivno – jedan okus!

Noć je čarobna. Nakon Andyjeva izlaganja odlazimo u obližnji samostanski dvokatni toranj u kojem se odvija spektakularni ritual povečerja. Bubnjar-redovnik neumorno i ritmično udara u ogroman bubanj pričvršćen na zidu, koža na bubnju vibrira na poseban način. Cijela konstrukcija podrhtava zajedno s nekolicinom posjetitelja, treperi nam svaka tjelesna opna. Mladi se Kinezi prostiru ispred oltara, nude da im se pridružimo. Nakon nekog vremena prestaje s udaranjem i redovnik-zvonar na katu ispod preuzima nas u okrilje svoje zvonjave. Uz njegovo pojanje i zvonjenje u veliko zvono radimo prostracije, čas uobičajenom brzinom, čas ubrzano. Dojmljiva ceremonija traje oko pola sata. Potaknuti čajem, bubnjevima, prostracijama, zvonom, otpravljeni smo na počinak.