
Putovanje Kinom i Tajvanom, VI
Putovanje Kinom i Tajvanom, VI
Putopis u 7 dijelova. Peti dio putopisa pročitajte ovdje
Autorica: Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić
19. travnja, utorak
Ranojutarnja meditacija. Poljakinja Anna i ja bauljamo mračnim hodnicima i lutamo po mraku do dvorane za sjedenje. Kad smo završili s meditacijom, upijamo još malo prizora i detalja samostana, još poneka prostracija pred statuom Guanyin ili glavnim oltarom. Nakon doručka i fotografiranja s opatom, putujemo dalje.
Idemo prema mjestu 3. patrijarha Seng Tsana, autora znanog djela Vjera u um kojeg nam je učitelj tumačio na povlačenjima. Sengcan je doista bio poseban – vodio je život religioznog putujućeg prosjaka. Bio je vrlo susretljiv i plemenit, bio je pjesnik. U doba progona budista s tisućama pripadnika chana pobjegao je u planine gdje mu je preživljavanje uspijevalo zahvaljujući skromnosti, disciplini i prilagodljivosti. Imao je jako malo učenika. Proveo je šest godina služeći kod svog prethodnika prije nego što je primio pečat Dharme. Uz nebrojene stube dosižemo do pravog, ovaj put zaista starog, autentičnog mjesta – samostana i hrama na stoljetnim drvenim gredama i stupovima, s reljefnim prizorima u bojanom drvu. Obilazimo, a zatim ručamo s lokalnim stanovništvom u prastaroj blagovaonici. Ljudi su srdačni, gledaju nas s poštovanjem i u čudu, klanjaju se. Jedna baka poklanja nam vrećice s čajem iz tog kraja (visokogorski čaj). Susret s opatom dojmljiv je zbog njegove srdačnosti, mladosti i odlučne spremnosti na promjene. Poznaje Shifua, kaže nam da je uputio neke svoje redovnike u Dharma Drum na Tajvan da potraže savjete i razvide ideje i mogućnosti obnove njihova mjesta i poduzmu gradnju u duhu očuvanja okoliša i poštovanja starine. Fotografiramo se s njim i pukom u atriju okruženi pitarima s cvijećem. Ispratio nas je do autobusa i dugo mahao za nama.
Autobusom se uspinjemo na Jihuashan – svetu planinu Dizang Puse (bodhisattve Ksitigharbe). U kineskoj gori, idiličnom malom, planinskom i turističkom mjestu dočekuje nas vodič – izgleda gotovo kao Indijanac, gorštak. Smjestimo se u hotelu, a zatim krenemo u noćni obilazak kamenih uličica, mostića, dvorišta, malih trgova. Pronalazimo kinesku konobu:), mjesto gdje možemo popiti pivo.
20. travnja, srijeda
Taj mi je dan nekako promaknuo – sjećam se uspinjanja stubama po planini koju zovu svetom s brojnim hramovima posvećenim bodhisattvi Ksitigharbi, mnoštva ljudi, turista. Svugdje je lik malog bodhisattve-redovnika kako stoji sa štapom, skitarom u ruci kojim lupa na vrata nižih svjetova. On je jedini redovnik među bodhisattvama, njihov zaštitnik, zaštitnik djece, životinja, spasitelj lopova, ubojica, svih izgubljenih osjetilnih bića iz nižih sfera. Kakva li je to velika potreba u toj planini za takvim koji pomaže one koji su dotakli dno paklenih svjetova da je cijela planina u toj devociji, pitam se. I sama kao da sam pala u niže mentalne sfere. Tupo zurim, tumaram, penjem se i spuštam, zasićena i zamorena utiscima, prizorima i, moram priznati, gomilom ljudi. Osim turista, na tim obroncima obitavaju majmuni koje ljudi neobazrivo draže i hrane dovodeći ih u sebi opasnu blizinu. Majmuni su na tren imali svu našu pozornost. Pentram se stubama (Kinezi su svaku uzvisinu, brdo, planinu postubičali!) i tražim usamljena mjesta, skrovite kutke ili samo tišinu na koju bih odložila čula. Ulazim u jedan hram s bočne strane, zalazim u pokrajnju prostoriju i prilazim s leđa redovniku koji stoji uz prozor. Promatra mnoštvo, ljude i majmune na susjednom brdu i spokojno pjevuši.
Vraćamo se u naš „kineski alpski“ gradić u podnožju planine gdje spavamo. Sretni smo da smo dvije noći za redom u istom hotelu, jer ne moramo iznova pakirati kovčege i možemo oprati odjeću. Ljubica je već ozbiljno prehlađena, Karmen je načeta, Bill je već progutao dozu antibiotika – tijela jednostavno u uvjetima tako intenzivnog putovanja nemaju priliku predahnuti, otpustiti sve ono što primaju i okrijepiti se odmorom. Obavljamo još lagani šoping u kamenim uličicama s antikvarijatima i trgovinama Dharma-potrepštinama i suvenirima: zvonima, drvenim ribama, odorama, kapicama, kipovima, drvenim patkama u svim veličinama…
21.travnja, četvrtak
Opremljeni samo ručnom prtljagom, opremom i priborom za jednu noć, nakon kraćeg putovanja, ostavljamo autobus i žičarom se penjemo na Huangshan – Žutu planinu, prvo na 1100 m, a kasnije još više. To su stare, granitne, vulkanske stijene iz kojih ponosno izbijaju cedrovi, prirodna bonsai stabla kišobranastih krošnji. Žuta planina ubraja se među svjetska prirodna čuda. Tu su, na tom čarobnom mjestu, snimani dijelovi filma Tigar i zmaj. Posve razumljivo. Vedro je i svježe, vjetar šiba kroz uske stjenovite usjeke. Stube, mali mostovi i uski prolazi. Podjednako je fascinantno i uzbudljivo kad se pogled sjuri u stjenovitu dubinu ili vine u visine – sfere koje riječi ne dodiruju, a fotografije su tek jednostrane kopije. Čujem kako netko kaže da mu je to najljepši dan u životu. Svakako, među najljepšim prizorima koje smo vidjeli. Žičarom odlazimo još više na planinu, na 1900 m gdje nam je hotel. Odložimo svoje pinklece i izjurimo van još malo prošetati i osmotriti prije nestanka svjetla. Gledamo bez daha kako oblak tiho, polako sjeda na planinu i mekanom izmaglicom obavija i ispunjava obrise i praznine. Svuda oko nas more – južno i sjeverno more oblaka.
Mokri od oblačne prašine vraćamo se u hotel. Za sutra postoji ambiciozan plan promatranja izlaska sunca što je, kažu u hotelu, svjetski spektakularan prizor.
22. travnja, petak
U zoru lije kiša (prva kiša za našega boravka u Kini!), ostajemo spavati. Sunce izlazi mimo našeg očevida, iza oblaka. Kažu nam kasnije da je zapravo vrlo rijedak slučaj da se ovdje visoko na planini Huang zadesi vedro nebo baš u svitanje kako bi se vidio izlazak sunca, što im, međutim, ne smeta da to nude kao hotelsku atrakciju.
Omatamo se kabanicama i spuštamo se prema žičari koja će nas vratiti u niže, ovozemaljske razine. U podnožju nas čeka autobus i naši kovčezi, s kojima smo se jako zbližili (moj prekrasssni!:)), dok u veletrgovini čajem kušamo ponudu. U izdašnoj kineskoj čajnoj ceremoniji, obilatoj natakanjima i pretakanjima tople vode, vješte prodavačice nalijevaju čaj u male šalice brzim vijugavim pokretima zmajeva repa ili ga toče u neprekinutom mlazu iz visine. Čajevi – mirisni, blagi ili aromatični, ovogodišnja berba, lanjska, svi podjednako krepki… mmmm. I naravno, chan i čaj – jedan okus. Malo tko se od nas domaćih na tom mjestu nije sjetio našega Đorđa.
Vozimo se dalje, istočnije, prema planini Tiantai. Cijeli dan bez stuba, hramova, prostracija, susreta s opatima, samostana i turističke gužve. Naše se hodočasničko putovanje bliži kraju. I neka! Putem promatramo mekane krajolike, ljupke i pitome brežuljke s nasadima biljke čaja – camellia sinensis. I kao s razglednice – nad grmolikim biljkama pognute glave sa slamnatim šeširima. Orezuju vrhove čaja. U autobusu, Žarko nam govori o učenju tiantai, praksi i školi, jednoj od najstarijih od osam kineskih budističkih škola. Približavamo se samostanu Tiantai i hramu Guoqing u kojem je učitelj Chih I obitavao i podučavao govoreći o metodama iscjeljivanja koje uključuju podjednako smirivanje uma i razvijanje uvida.Prolazimo drvoredom starih razlistalih stabala kamfora. U neposrednoj je blizini hrama hotel u kojem ćemo prenoćiti.