Putovanje Kinom i Tajvanom, III
Putovanje Kinom i Tajvanom, III
Putopis u 7 dijelova. Drugi dio putopisa pročitajte ovdje.
Autorica: Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić
13. travnja, srijeda
U zoru, prije svitanja, odlazimo prakticirati u Samanthabadrinu dvoranu. Ispred nje redovnik, nadzornik dvorane, zadužen za našu meditaciju, radi prekrasan taichi chuan. Danas, malo treznija od prvih dojmova, primjećujem da iznutra dvorana više sliči kongresnoj, s naslaganim stolcima u sredini. Među njima je, na uzdignutom postolju, malena Buddhina statua. Kružimo hodajući oko nje, zapravo oko gomile stolaca. „Stavi um u središte“, dajem si upute, „ stavi um na Buddhu“, ponavljam u sebi dok hodamo. Uza zid, poredana su uzdignuta postolja na kojima sjedimo u meditaciji, okrenuti prema centru. Muškarci s lijeve, žene s desne strane Buddhi. Uspijevam sjediti bez kljucanja. Potom doručak – riža i sva ona fina kuhana hrana. Prije nego što su stigli posjetitelji, Ljubica i ja šećemo tim prekrasnim mjestom… Ah, Kina iz priča, doista! Prašnjava izmaglica u zoru, redovnici koji zalijevaju dvorište i park, krovovi zdanja pokriveni naizgled keramičkim kupama i stara stupa, čempresi – pravi mali samostanski grad iz dinastije Tang.
Poslijepodne smo se autobusom odvezli do obližnjeg drevnog kamenog mosta Zhaozhu. Na tržnici starina prodaje se svašta, jednako se nude stare Maove crvene knjižice kao i kipovi Buddha. Mnoštvo je ljudi, lokalnog stanovništva. Pije se, jede, vruće je i prljavo.
Predvečer se vraćamo u našu oazu u Bailin Si. Ming Yen nas je ponovno okupio i ispričao nam o povijesti mjesta za koje kaže da je staro 1800 godina. Kad su dvojica redovnika, Magada i Dharmaratna, prenijeli Tripitaku iz Indije, jedan je od njih tri mjeseca proveo u Bailinu. Učitelj Zhaozhou (9.st.) Bailin je pronašao slijedeći svoj san. Sanjao je o blistavom mjestu u sjevernom dijelu Kine na kojem bi mogao prakticirati. Došao je kad je bio osamnaestogodišnji mladić, a prvi mu je učitelj bio Nanchuan. Zhaozhou ga je pitao kako, na koji način prakticirati. „Običan um je Put“, rekao mu je učitelj, ne znanje, ne metoda, niti iskustvo. To u čemu nema gore, nema dolje, gdje se nebo spojilo sa zemljom, sve je jedno – veliko, blistavo . To je bilo iskustvo u kojem se probudio. Um mu je bio poput punog mjeseca. U dvadeset i prvoj godini u Shaolinu primio je puno zaređenje. A onda su 844. godine nastupila teška vremena za samostan, bilo je svega 30-40 redovnika. Jedan njegov učenik, Iron Mouth pitao ga je o budinskoj prirodi psa, a Zhaozhuov odgovor “wu“ daleko se pročuo.
14. travnja, četvrtak
Prije odlaska iz Bailina u pratnji opata Ming Yena obilazimo veliki Buddhin hram u samostanskom krugu. Oltar s pet velikih pozlaćenih Buddha: Vairocana, Amitabha, Amoghasiddhi, Aksobhya, Ratnasambhava i10000 malenih zlaćanih kipova u nišama kojima je unutrašnjost hrama obložena od poda do krova. Zaista velik hram, veći od onog najvećeg u Japanu, šalimo se!
Iz Bailina putujemo u Kuangjiao i hram Yuanfu. To su mjesta gdje je nekad obitavao i podučavao Huike, 2. partijarh. Huike, Bodhidharmin prvi nasljednik. Putem u autobusu od Andyja doznajemo o mnogim nesretnim okolnostima Huikeova života. Došao je u Shaolin pred Bodhidharmu tražeći da ga primi za učenika. Iako nije dobivao odgovor, ostao je vrlo uporan. Osjetivši njegovu taštinu, patrijarh nije izgovorio ni riječi poduke ili ohrabrenja. Konačno, na Huikeovu usrdnu molbu, Bodhidharma je upitao nešto kao: “Zašto bi ti bio dostojan učenja?“ Na to je Huike izvukao mač, odrezao si lijevu rukui položio je pred učitelja. Bodhidharma je popustio i pristao ga podučavati. Kad ga je upitao što želi od njega, ovaj je tražio da mu umiri um. „Gdje ti je um? Iznesi ga pred mene i umirit ću ga!“ rekao je Bodhidharma. „Kad tragam za njim ne mogu ga naći…“ „Eto ti!“ presječe ga učitelj, „umirio sam ti ga!“ Tog je trena Huike doživio oslobođenje. Nakon što je šest godina proveo u intenzivnim meditacijskim vježbama kod 1. patrijarha, ovaj ga je imenovao svojim nasljednikom. Huike je imao svega nekolicinu učenika, a zbog svoje je neortodoksnosti bio progonjen od „carskih“ budista te na kraju ubijen i bačen u rijeku. Međutim, priča kaže da je njegovo tijelo krenulo uzvodno i doplutalo tamo gdje je Huike pripadao i gdje su ga oni koji su ga poznavali pokupili i spalili. Njegova urna, mali kameni sarkofag, izložena je u Yuanfu gdje pokušavaju obnoviti hram i tradiciju. Znameniti Shaolin pomaže obnovi toga mjesta. Andy i Bill pričaju kako su ovdje prije dosta godina, istražujući misteriozne okolnosti života i smrti patrijarha tu kamenu urnu doslovce pronašli na smeću pored plastičnih boca i usred otpada. Poskočili su od iznenađenja kada su im mještani rekli o čemu je zapravo riječ!
Evo tu, na tom siromašnom, prljavom, otužnom mjestu domaćini i nekolicina redovnika među njima dočekuju nas i pozivaju da im se pridružimo u hramu koji nalikuje divljoj gradnji usred ničega. U ciglenimenim nišama na otvorenom tri su velika kipa Buddhe ogrnuta crvenim plaštevima. Kite nas lentama, radimo prostracije, a zatim združeni pred oltarom sklopljenih dlanova pojamo „onu našu“, koja govori zajedničkim jezikom – A-mi-to-fo… Srdačno ispraćeni mahanjem odraslih i musave, gologuze dječice odlazimo dalje cesticom (morali smo se razdvojiti u dva manja autobusa jer je cesta uska) uz rižina polja do sljedećeg mjesta.
Nedaleko, u mjestu Kuang jiao,gdje je2. patrijarh Huike podučavao, priređen nam je skroman, srdačan i spektakularan doček. Tu žive redovnice, to je ženski samostan. Imaju svoje vrtove i to je, zapravo, prava oaza reda usred pustopoljine. Pred ulazom u samostanski krug stari je hram koji će srušiti, a odmah do njega gradilište gdje se gradi novi. Dočekala nas je nadstojnica, redovnica Hui Kong, odlučna i čvrsta žena koja je izložila svoj ambiciozan plan o obnovi mjesta i podizanju hrama kakav Huike zaslužuje. Njezina je ambicija vidljiva po tomu kako je svoje mještanke, lokalne podržavateljice, potakla da se urede i obuku jednaka odijela kako bi nas dočekale u savršenu redu. Zna za shifua Sheg Yena, njegova je štovateljica. Izravna je, jasna, obraća se bez ustručavanja, želi znati tko je od prisutnih Shifuov nasljednik, traži odgovore na pitanja. Posve smo sigurni da će ostvariti sve što je naumila. Pokazala nam je stablo koje je, premda već godinama zamrlo, ponovo procvalo one godine kad je ona otišla od kuće, kad se zaredila. Fotografiramo se ispod stabla i jedemo u samostanskoj blagovaonici obilno, prekrasno, mirisno i svježe povrće odnjegovano u samostanskom vrtu.
Putujemo dalje kroz provinciju Henan i prvi put putom vidimo nešto bolji standard i zelenije krajolike. Smjestili smo se u Denfengu (mali grad, svega – 120 tisuća ljudi). Nedaleko od hotela na obližnjem trgu ljudi svake dobi, žene, djeca, plešu jedinstvenim, unificiranim korakom. Uživamo među Denfengđanima na ulici gdje se kuha, jede, pije, druži, zabavlja, živi.