Putovanje Kinom i Tajvanom, IV

Putopis u 7 dijelova. Treći dio putopisa pročitajte ovdje.

Autorica: Ela Vukelja
Foto: Ana Zubić

15.travnja, petak

Prespavali smo u Dengfengu. Petak je bio velik dan za izlet u trinaest kilometara udaljen Shaolin Si. Potpuno mi je jasno da je to turističko mjesto, ali ipak sam iznenađena mnoštvom ljudi. Putem doznajemo važne informacije o kampusu – shaolinskoj školi borilačkih vještina, gdje 28000 mladih ljudi i dječaka (neki su tu već od svoje treće godine) vrijedno vježba kung-fu. U Kini je kandidata mnogo više, ali odabir je sužen na potencijalno najbolje. Nakon prolaska kroz kamenu kapiju poput trijumfalne, vozimo se vlakićem pored zemljanih terena oko samostanskoga kruga. Svi su ispunjeni četama, bataljunima mladića raznih uzrasta koji složno uvježbavaju svoju kung-fu-koreografiju. 

Kad smo sišli s vlakića, probili se kroz gužvu pazeći da se ne izgubimo, zaobišli smo veliki moćni Shaolin i došli do malenog ženskog samostana kojemu smo onjušili samo dvorište. Glavna samostanska vrata čvrsto su zatvorena za posjetitelje, što potpuno razumijem. U dvorištu je stari cedar kojeg je posadio Hui Neng u slavu Bodhidharme osnivača škole chana. Cedar u dvorištu. Nadomak shaolinske vreve mi smo jedina hodočasnička grupa, potpuno smo sami, nema drugih turista! Zaobišli smo samostanske zidine i krenuli puteljkom uzbrdo prema vrhu Wuru. Slijedeći putokaze koji usmjeravaju prema Bodhidharminoj pećini, s noge na nogu preko tisućinjak stuba (netko ih je  pokušao brojati. „Samo je jedna!“ dobacio je naš učitelj Žarko) popesmo smo se do Bodhidharmine pećinice. Mali otvor čađave pećine nadomak vrha planine, prostracije pred ulazom. Tiho sjedimo uokolo. Mislim na Bodhidharmu (kineski Damo ili Tamo) i kako je lijepo mjesto pronašao. Znači tu je Tamo sjedio devet godina i, kao ja sada, gledao odozgo na brežuljkast krajolik s pokojom divljom voćkom u cvatu. Tu si je Huike odrezao ruku, a krv se prolila po snijegu. Zamišljam krajolik pod snijegom, a zatim kako bi noću u Bodhidharmino vrijeme sjajne oči divljih životinja, ponekad krijesnice, zvjezdano nebo ili mjesec bili jedina svjetla u potpunoj tmini.

Spustili smo se. U dvorištu onog ženskog samostana mi, naša hrvatska četa, a u ime shaolinskog nasljeđa i zajedničke borilačke prošlosti, združenim smo umovima i tijelima izveli katu Sanchin. Karmen i Žarko još i Seyenchin. Njihova je prošlost slavnija.

Vraćamo se u shaolinski krug i uz vodiča obilazimo mnoštvo paviljona, hramova (Hram deset tisuća Buddha, Manjusrijev, Samantabhadrin, Ksitigarbhin…), dvorišta s kamenim stelama na kornjačinim leđima, čempresima i cedrovima. Građeni su, obnavljani i proširivani od 5.stoljeća do novije povijesti kasnog razdoblja dinastije Qing. Nakon što je gotovo potpuno spaljen i ostavljen u ruševinama početkom 20.stoljeća, Shaolin je ponovno obnovljen u novoj Kini. Nedavno je, 2005., doživio još jednu obnovu i oživio punim sjajem. Kineska ga vlada prepoznaje kao nacionalnu marku i stavlja na popis važnijih budističkih hramova. A tu je i znameniti, svjetski poznat shaolinski kung-fu. Uglavnom sva zdanja koja vidimo novijeg su datuma, ali nailazimo na pokoji detalj iz davnina. Pred starim kamenim podom s jamama utisnutim redovničkim stopalima od vježbanja kung-fua, ostajemo bez riječi.

Obilazak završavamo posjetom Šumi pagoda, groblju predaka Dharme, učitelja chana. Prostrano područje od oko 20 000 četvornih metra, čempresi i pagode. Što je pokojnik bio veći majstor, pagoda je veća. Jednom nogom već na izlazu, u posljednjem trenutku doznajemo da će nas glavni opat Shaolina, Yong Xin ipak primiti, pa hitamo do njegovih poslovnih odaja. Posjedamo u krug, ponude nas čajem i, uz pomoć prevoditelja, upoznajemo tog redovnika – poslovnog čovjeka i rukovoditelja toga svjetski poznatog mjesta. Opat pokušava čvrsto držati dvije uzde – onu koja mjesto veže uz tradiciju i duhovnu praksu i onu kojom je vezan za vlast i državu. Shaolin ostvaruje velik prihod od turističkih posjeta, a hramu ostaje tek desetina, čime, između ostalog, pomaže obnovu drugih hramova. Jako mu je drago, kaže, što mi iz raznih zapadnih zemalja ozbiljno prakticiramo budističku meditaciju, potpuno svjestan okolnosti uslijed kojih njima u Shaolinu dublja praksa sve više izmiče. Zahvaljujemo što je našao vremena, on nas daruje knjižicama o Shaolinu i srdačno ispraća želeći dobro hodočašćenje.

Odlazimo iz Shaolina, probijamo se kroz mnoštvo do autobusa, pa krećemo dalje prema sljedećem uzbudljivom mjestu.  Longmenske Zmajeve dveri, kamene stijene duž rijeke. Oko 500. godine s početkom u dinastiji Wei, pa narednih 400 godina, uklesani su deseci tisuća skulptura Buddha u nišama i pećinama duž kilometarskih kamenih obronaka rijeke Luo. Mnoge su od njih velike, znatno veće od one Bodhidharmine, a neke sasvim malene. Impresionirani smo, hodamo uz obronak i penjemo se ili silazimo stubama kako bismo izbliza pogledali kamene likove. Razlikuju se po veličini i razdoblju u kojem su nastajale. One iz dinastije Tang oblije su, govore o boljim vremenima. Mnogi su kipovi s vremenom obezglavljeni, oštećeni, pećine pokradene. U najvećoj, centralnoj niši ogromne su statue Buddhe Sakyamunija i dijela ansambla – Ananda, Mahakasyapa, Mahavira, zatim Guanyin s licem moćne kineske carice, Dharma-protektori pored. Zajednička fotografija u podnožju njihovih stopala. Preko rijeke, na šumovitom obronku druge obale mjesto je, samostan, u kojem je nekad boravio (naš!) znameniti Hongzhi Zhengjue, pjesnik i majstor tihog osvjetljavanja. O, kako mi je drago vidjeti to mjesto! Prelazimo most i s druge strane rijeke niše, pećine, pećinice izgledaju još dojmljivije. Istina – kao veliki švicarski sir!

Vrlo uzbudljiv, intenzivan, raznolik dan. Dolazimo umorni u Luoyang, milijunski grad gdje rijeku Luo gledamo sa sjeverne, yang strane. Prespavat ćemo u Luoyangu za vrijeme festivala božura u hotelu Peony (engl. božur, op. ur.) .     

16. travnja, subota

Kao što se pamte prizori iz neobična sna, tako ću dugo pamtiti to mjesto – hram Kong Xiang ili Empty Form gdje je, po svemu sudeći, pokopan Bodhidharma. Oko njegova života i smrti ispleću se razne legende koje kažu da je živio 160 godina, da je u njegovu grobu, kad je otkopan, pronađena samo jedna sandala, da je viđen na putu natrag u Indiju… uglavnom, mnoge govore o misterioznu životu i neobičnim okolnostima nakon smrti. U hramu Kong Xianu oltar u podnožju kojeg je reljefni prikaz Bodhidharminog dolaska pred cara, susret s Huikeom i njegovo rezanje ruke pred učiteljem… A u samostanu, još jednom usred ničega, žive mladi redovnici, dječaci. Hodnici oguljenih zidova, zatvoreni atriji s malim dvorištima, otvoreni dvorišni hodnici kojima prolazimo i prostorije iza čijih zavjesa proviruju ljudi koji su nam pripremili hranu. Prizori koje kao da sam vidjela u nekom filmu. Pozvali su nas na ručak i tad me obuzeo neki neobjašnjiv potres i ganuće. Dok sjedamo čekajući obrok, mladi redovnik započinje pjevati zahvalu za hranu prekrasnim kristalnim glasom. Do mene drugi redovnik, još dječak, pokušava pustiti glas, ali nakon par tonova odustaje jer mu glas mutira, tek sazrijeva. Debeljuškasti dječak u zamrljanoj narančastoj redovničkoj halji zadužen za obred kojim se prinose darovi u hrani gladnim duhovima čini to važno i dostojanstveno. U objed mi kaplju suze, ne mogu ih zaustaviti. Hrana je prekrasna, ukusna…

Nakon razgovora s opatom i nakon što sam, prebirući među našim darovima, izmamila mnogo čokolade za darivanje hrama i dječaka-redovnika, odlazimo. Ostavljamo Andyja u njegovoj istraživačkoj misiji za otkrivanjem misterioznih detalja Bodhidharmina života i smrti. Opat, mladići, dječaci, puk i Andy mašu nam. Idemo dalje.

Vraćamo se u Luoyang pogledati Hram bijeloga konja, na čijim su leđima budistički redovnici Magada i Dharmaratna prenijeli skripte i sutre iz Indije u 1. ili 2. stoljeću.  

Na prostoru toga hrama njihova su dva okrugla, kupolasta zagrobna  mjesta obrasla suhom travom oko kojih hodamo. Nekako osjećam nestrpljenje i potrebu da odemo što prije. Gužva je, ne mogu se uklopiti među turiste, iako smo i sami turisti! 

Žurimo na noćni vlak. Pred željezničku stanicu u Zhengzhou (dvomilijunski glavni grad provincije Henan) srećom stižemo dovoljno rano da nas kineski službenici prije ulaska mogu temeljito pregledati. U čekaonici veličine nogometnog igrališta mnoštvo svijeta – kao da je pola Kine odlučilo putovati baš večeras! Nas trideset putnika hodočasnika probija se kroz gužvu i ukrcava s velikim veseljem u vlak. Dječje razdragani, sebe i prtljagu pentramo na spavaća mjesta s potpuno čistom posteljinom u kupee po četvero. U 21 sat vlak kreće prema jugu, mjesec se puni, a ja kao da sve bolje razumijem Kinu.