Tko je bio Siddharta Gautama?

Prije nego je Buddha postao Buddha, zvao se Siddharta Gautama i bio je kraljević u malom plemenu Šakya u podnožju Himalaja. Evo najvažnijih točaka njegova života.

Siddhartin otac bio je kralj plemena Šakya. Roditeljima je pri rođenju djeteta predskazano da će postati veliki svetac ili veliki kralj. Otac je učinio sve da postane ovo drugo i da ga naslijedi na prijestolju. Okružio ga je svim mogućim udobnostima. Mladi Siddharta Gautama živio je krajnje zaštićenim načinom života.

Međutim, u jednom trenutku postao je svjestan da život nije samo ugoda. Postao je svjestan činjenica koje prate život, a to su bolest, starost i smrt. To ga je potreslo do te mjere da više nije mogao živjeti kao da tog saznanja nema. Nije se mogao praviti da je sve ‘okej’ kada je znao da će mu mladost brzo proći, da će se susresti s bolestima i da će naposljetku umrijeti. S obzirom na snažan doživljaj koji je u to saznanje izazvalo, odlučio je napustiti svoje malo kraljevstvo, zaputiti se u prašume Indije i pridružiti se šramanama, ili isposnicima i beskućnicima, koji su tragali za istinom o prirodi života i oslobođenjem od kruga rađanja i umiranja.

U susretu s činjenicama života koje predstavljaju patnju, Buddha je donio odluku da će pronaći oslobođenje od patnje, kako za sebe tako i za druge. Njemu se to činilo kao najvredniji, najvažniji cilj koji si netko uopće u životu može postaviti. Cilj mu je bio osloboditi se vlastite patnje i osloboditi patnje sve druge.

Godine traganja

Tako nadahnut i motiviran krenuo je u potragu za oslobođenjem. Priča nam kaže da jeSiddharta Gautama šest godina prakticirao u prašumama Indije i učio od najčuvenijih učitelja toga doba. Bio je nevjerojatno predan učenik i brzo je dosegnuo stupanj svojih učitelja. Prepoznajući to, ponudili su mu da nastavi podučavati s njima. Iako se radilo o doista dubokim stupnjevima postignuća u meditaciji, nije bio zadovoljan. Nije to bilo ono čemu je težio, postignuće potpune slobode od patnje, pa je krenuo tragati dalje. Praksa mu je bila ona meditacija koja je u to vrijeme postojala u Indiji, uz asketizam i trapljenje tijela na načine koji su nam danas teško zamislivi.

Kako ni s meditacijom ni s asketizmom kojem se podvrgavao nije uspio postići oslobođenje, u jednom času je odlučio da mora potražiti svoj put. Napustio je učitelje i grupu s kojom je prakticirao. Bolje rečeno, oni su napustili njega nakon što su vidjeli da se odrekao asketizma. U šumi je, naime, susreo djevojku koja je nosila vrč s mlijekom. Kada ga je ponudila okrepom, prihvatio je. Pristao je uzeti hranu. U asketizmu koji je slijedio, jedina hrana bila je zrno riže dnevno. Postoje prikazi Buddhe u meditaciji iz te asketske faze. Izgleda poput živog kostura, kada ga promatrate s prednje strane vidljiva mu je kralježnica. Toliko je predano umrtvljivao tijelo.

Nakon što je od djevojke uzeo hranu, odlučio je sjesti pod drvo bodhi, kako se danas naziva, ili drvo probuđenja, zbog toga što je Buddha sjedeći pod njime postigao probuđenje. Sjevši, zavjetovao se da neće ustati dok ne postigne slobodu od patnje i kruga rađanja i umiranja. Nakon što je dane i dane proveo u meditaciji, vratio se davnom iskustvu iz djetinjstva kada je potpuno spontano i prirodno ušao u stanje zadubljenosti. Učinio je to spontano, bez nastojanja i usmjerenog napora. Prakticirao je kontemplirajući svoje iskustvo izravno, dok izniče, de facto kontemplirajući prolaznost.

Probuđenje i godine podučavanja

Priča nam kaže da je nakon tjedan dana provedenih u meditaciji pod drvetom bodhi, pred svitanje sedmoga dana, u trenutku kada je na nebu ugledao zvijezdu Danicu dosegnuo probuđenje. Koliko je to iskustvo bilo duboko, svjedoči činjenica da je nastavio sjediti pod drvetom, nastojeći sebi artikulirati i pojmiti iskustvo koje je doživio. Priča nam dalje kaže da je nakon probuđenja u jednom trenutku uzdahnuo i rekao: “Ali sva osjetilna bića imaju istu prirodu koju sam ja probuđenjem otkrio.”

Zbog toga je Buddha sljedećih četrdeset i pet godina proveo neumorno hodajući Indijom, podučavajući sve ljude s kojima se sretao. Bili su to ljudi iz svih slojeva tadašnjeg društva u Indiji. Društva koje je, kao što već znate, bilo kastinski ustrojeno. Podučavao je sve, bez razlike – od nedodirljivih do kraljeva. Mnogi kraljevi bili su mu učenici – s velikom pomnošću i poštovanjem slušali su i primjenjivali njegove savjete.

U trenutku probuđenja, Buddha je u meditaciji otkrio ono što je nazvao srednjim putem. U prvom govoru, koji je održao pri susretu s nekolicinom ranijih sudruga na putu asketizma, izložio je srednji put i svoje temeljno učenje o četiri plemenite istine.

Buddhino učenje o srednjem putu

Kada čuju za Buddhino učenje o srednjem putu, ljudi često pomisle da je to ono što nazivamo “zlatnom sredinom” ili sredinom između krajnosti. Međutim, srednji put se ne odnosi na puku sredinu između krajnosti. Srednji put je onkraj krajnosti i onkraj puke sredine.

Sva učenja koja su u Indiji postojala u to vrijeme temeljila na krajnjim gledištima, eternalizma s jedne i nihilizma s druge strane. Eternalizam kaže da je naša duša trajna, vječna i neuništiva. Nihilizam pak smatra da sa smrću sve prestaje. Po jednom gledištu sve jest, po drugom gledištu ništa nije. Buddhin srednji put pomiruje te krajnosti, u smislu da se ne može reći da nešto jest ili da nešto nije.

Stvari i jesu i nisu. U neprestanoj su promjeni, u neprestanom kretanju. Zato ne možemo reći da nešto jest i fiksirati se u tom gledištu. Isto tako ne možemo tvrditi ni da ništa nije i fiksirati se u tom gledištu. Stvari nastaju, traju i nestaju. I jesu i nisu. Jesu kada nastaju, a nisu kada prestaju. Radi se o kontinuiranom procesu nastanka i nestanka. Svako fiksno gledište po tom pitanju – a eternalizam i nihilizam su fiksna gledišta – ne korespondira sa stvarnošću ako ju promatramo pomno, izravno i neposredno.

Buddha je u izlaganju srednjeg puta bio dosljedan do kraja. Nije zauzimao niti jednu poziciju čime je njegova pozicija u odnosu na sva druga učenja bila nepozicija. Ne zauzeti neku poziciju znači ne prianjati ni za kakvu poziciju. Ne prianjati ni uz kakvu poziciju znači biti slobodan od svih pozicija. Kada god prionemo uz neku poziciju, gledište, stav i vežemo se uz njega, fiksirali smo svoje gledište, a to je u suprotnosti s prirodom stvarnosti koja teče i mijenja se. Promjena je glavno obilježje stvarnosti.

U praktičnom smislu – a budizam je silno praktično i pragmatično učenje – srednji put se očituje u nizu konkretnih poteza koje je Buddha za svog života napravio.

Osnivanjem Sanghe ili budističke zajednice, ponajprije redovničke, Buddha se nije zalagao za život koji je potpuno odvojen od uobičajenog života. Pripadnici budističkog reda živjeli su posvećeni praksi i nisu se bavili svjetovnim aktivnostima, no povezanost s drugima je imala važnu ulogu u njihovom životu.

Buddha je isticao prijateljstvo i međusobno pomaganje. U tom pogledu mu se učenje razlikovalo od tada postojećih. Nije govorio samo o međusobnoj povezanosti pripadnika redovničke zajednice, već i o povezanosti s laicima, svim sljedbenicima koji su prakticirali živeći svojim uobičajenim životima. Isticanje povezanosti, međusobnog pomaganja i osobito prijateljstva je posljedica učenja o srednjem putu. Redovnička zajednica u tom smislu nije predstavljala krajnost u odnosu na laičku zajednicu. Postojala je naglašena međupovezanost tada, kao što postoji i danas.

Revolucionarni aspekti Buddhinog učenja

Ovo su samo neka obilježja koja je zanimljivo spomenuti, a proizlaze iz učenja o srednjem putu:

Ljudi se cijene po svojim dijelima, a ne po rođenju

Buddha je rekao da se ljudi ne razlikuju po rođenju i naslijeđenom društvenom statusu, nego po djelima. Razlikuju se po onome što čine i po prirodi svojeg djelovanja. Možete zamisliti u kojoj je mjeri, u kastinski ustrojenom društvu kakvo je indijsko bilo tada, to učenje bilo revolucionarno. Buddha je svoju zajednicu, koja nije uključivala samo redovnike i redovnice nego i laike i laikinje, otvorio svim slojevima indijskog društva, pripadnicima svih kasti. Bio je to nevjerojatno hrabar i revolucionaran čin, koji je nailazio na otpore u tadašnjem društvu.

Žene kao duhovni učitelji

Još jedna važna značajka Buddhinog učenja i onoga što je podučavajući učinio jest da je ženama omogućio status duhovnih učitelja. Primajući žene u redovničku zajednicu, ustanovivši ženski red, Buddha je žene uzdigao na poziciju duhovnih učitelja što je u to vrijeme bilo nepojmljivo. Poslušajte više o toj temi ovdje.

Odnos prema duhovnom elitizmu

Buddha je inzistirao da se učenje prenosi na lokalnim jezicima, ne na sanskrtu. Sanskrt je bio sveti jezik kojim su se prenosile Vede, Upanišadi i slični tekstovi. Svojim učenicima je nalagao da podučavaju na jezicima kojima su se služili. To pokazuje kakav mu je bio odnos prema elitizmu i stvaranju duhovnih elita. Kada postoji učenje koje se prenosi na jeziku poznatom samo ‘svetim ljudima’, stvara se posebna klasa ili elita. Njena je funkcija prijenos učenja kojem nitko drugi nema pristupa. Situacija je drugačija kada se učenje prenosi na jeziku koji je svima razumljiv.

Rekao sam da neću pričati priču o Buddhinom životu, a na kraju sam vam ipak dosta toga ispričao. No čini mi se da je ova priča neiscrpan izvor nadahnuća za sve generacije praktičara. Nevjerojatna predanost praksi prije probuđenja i nevjerojatna predanost podučavanju nakon njega može nas nadahnuti da i danas u ovim našim okolnostima praksu i probuđenje – potencijal koji postoji u svima nama i njegovo ostvarenje – shvatimo ozbiljno.

Transkript dijela javnog predavanja koje je majstor chana, učitelj Žarko Andričević održao 5. svibnja 2021.godine.

Transkribirala i uredila Helga Juretić

Dodatno uredila Karmen Mihalinec

Bilješka o pravopisu: Kada se riječ buddha odnosi na povijesnog Buddhu Šakyamunija koristi se veliko slovo, u drugim slučajevima malo.

Kliknite ovdje za nastavak predavanja na temu Chan i probuđenje