Chan i probuđenje

Prošlih par mjeseci smo govorili o emocijama, negativnim i pozitivnim – zašto i kako izniču, koja im je priroda i kako ih se osloboditi odnosno njegovati ih.

Danas ćemo se baviti onime što leži onkraj: probuđenjem i chanom. Odabir teme nije slučajan. Ušli smo u svibanj, mjesec u kojem se obilježava najvažniji dan u budističkom kalendaru, Vesakh ili Buddhin dan kada slavimo njegovo probuđenje.

U južnoj tradiciji je to dan punog mjeseca u travnju ili svibnju, kako koje godine. Obilježavaju se tri događaja: rođenje, probuđenje i parinirvana ili smrt. U sjevernoj tradiciji se ova tri događaja obilježavaju odvojeno. U kineskom i japanskom budizmu se probuđenje obilježava 8. travnja. Možda ste čuli za Hana Matsuri u Japanu, čuveni praznik kada se obilježava Buddhino probuđenje i cvat trešanja, što je veliki festival. Na zapadu se uvriježilo da slijedimo južnu tradiciju.

Bez obzira da li zajednice ili centri na zapadu pripadaju južnoj ili sjevernoj tradiciji gotovo svi obilježavaju Buddhin dan na dan punog mjeseca u svibnju. Dakle, tema kojom ćemo se baviti večeras je probuđenje, jer ovaj mjesec slavimo Buddhino probuđenje. Obzirom da slijedimo tradiciju chana, probuđenje ćemo promotriti iz njegove perspektive.

Što je probuđenje?

Iskustvo probuđenja je središnje iskustvo u budizmu. Probuđenje, prosvjetljenje i oslobođenje su sinonimi. Cijeli složeni fenomen budizma proizašao je iz iskustva jednog čovjeka, povijesnog Buddhe Šakyamunija, koje je prije nešto više od dvije i pol tisuće godina u Indiji postigao potpuno oslobođenje ili probuđenje. Zbog toga je i stekao naziv buddha, što je titula koja označava onoga tko je budan, tko se probudio iz sna o životu u stvarnost života kakav on doista jest. Mi koji spavamo, nama se čini da je život ‘nekakav’. Vidimo ga, doživljavamo i zamišljamo na određeni način. Međutim, iz perspektive probuđenja to je san. Buddha se probudio iz sna, u život kakav on doista jest. To se smatra probuđenjem.

Pričitajte ovdje najvažnije točke iz života povjesnoga Buddhe, kraljevića Siddharte Gautame.

Vesakh ili Buddhin dan u 21.stoljeću

Kakve veze ima Vesakh ili Buddhin dan ima s nama danas? Dobro je upitati se što zapravo obilježavamo i slavimo u ovom mjesecu? Prisjećamo se Buddhe, njegovog puta, postignuća koje je ostvario – međutim, u kakvoj je to vezi s nama?

Slaveći taj događaj zapravo slavimo mogućnost probuđenja danas. Mogućnost da svatko od nas postane buddha. Slavimo potencijal koji u svakome od nas postoji. To je izravna veza između obilježavanja Vesakha i nas koji smo ovdje, dvije i pol tisuće godina nakon tog nevjerojatnog događaja koji je obilježio mnoge kulture i generacije praktičara. Vrijedno je prisjetiti se takvog događaja i obilježiti ga. Silno je važan u duhovnoj povijesti čovječanstva. No, činjenica da taj potencijal i mogućnosti njegovog ostvarenja postoje u nama sada i ovdje je puno vrednija od samog slavljenja događaja koji se zbio jako davno. Mogućnost da i mi otkrijemo slobodu o kojoj je Buddha govorio meni se čini najvažnijom.

Svatko od nas ima potencijal da postane buddha.

Govoreći o probuđenju rekao sam da ga je Buddha opisao kao otkriće srednjeg puta. Nije ga prisvojio, već je rekao da ga je samo nanovo otkrio. Govoreći o putu kao o nečem što je dugo vremena ležalo neotkriveno govori u prilog tome da je probuđenje postojalo prije Buddhe, a postoji i nakon Buddhe. Kada govorimo o uvidu ili otkriću vlastite prirode, prirode pojava ili prirode stvarnosti općenito, važno je shvatiti da je priroda stvarnosti oduvijek tu. Mi je možemo otkriti ili ne otkriti, ali ona je sve vrijeme tu. Kada je otkrijemo to nije otkriće koje si možemo pripisati ili ga prisvojiti. Nije nešto što nas čini važnijima i boljima od drugih. Na to je Buddha htio ukazati kada je o svom probuđenju govorio kao otkriću nečega što postoji oduvijek i što postoji u svima.

Razlika između Buddhe i nas koji nismo probuđeni je u tome što Buddha zna svoju prirodu, a mi je ne znamo. No jednako je prisutna kod Buddhe i kod nas. Kada je govorio o postignuću probuđenja, govorio je da u nama postoji ono što nije rođeno pa stoga i ne umire. Čak je rekao da duhovni put ne bi imao smisla kada tako nešto ne bi postojalo. To je samo drugi način da se opiše iskustvo probuđenja.

Definicije probuđenja

U ranom budizmu se probuđenje opisivalo kroz negacije. Govorilo se što probuđenje nije, prije nego što jest. Sanskrtski naziv za probuđenje je nirvana, a nirvana u prijevodu znači ugasnuće, utrnuće. To je dovelo do čestog nerazumijevanja na što se doista odnosi. Kada je u ranom budizmu definirana nirvana, to je učinjeno na negativan način, kao ugasnuće. No, važno znati – ugasnuće čega? Ugasnuće neznanja, ugasnuće pohlepe, ugasnuće mržnje i odbojnosti i svih ostalih negativnih emocija izvedenih iz ove tri korijenske kleše ili jada, kako se na sanskrtu nazivaju.

Samo onaj tko pije vodu može znati kakvo je to iskustvo.

Kada pokušavamo shvatiti što je nirvana ili probuđenje služeći se ovom definicijom možemo pokušati zamisliti kako je to biti u stanju bez neznanja, bez pohlepe, bez mržnje ili odbojnosti. Pozitivna definicija govori o stanju u kojem mudrost zamjenjuje neznanje, nesebičnost pohlepu, a ljubav mržnju. No iskustvo probuđenja je onkraj riječi. Nije ga moguće riječima opisati da bi nekome tko ga nema postalo razumljivo. To naprosto nije moguće. Zato se u budizmu uvijek velika pažnja poklanjala opisu probuđenja koji neće izazvati prianjanje ili fiksiranje što probuđenje jest.

Kaže se da samo onaj tko pije vodu može znati kakvo je to iskustvo. Drugim riječima, svi naši pokušaji da riječima opišemo iskustvo koje netko nema najčešće su uzaludni. To ne znači da ne treba nastojati intelektualno razumjeti iskustvo probuđenja. No treba znati koja su ograničenja intelekta i što može i ne može pojmiti. Iskustvo probuđenja nadilazi riječi, govor i koncepte. U svojoj punini ga ne možemo razumjeti koristeći se isključivo intelektom.

Kada se govori o sadržaju Buddhinog probuđenja, umjesto da se općenito kaže da je to uvid u prirodu ili istinu postojanja, često se kaže da je Buddha jasno uvidio uvjetovanu prirodu svih pojava. Uvid u uvjetovanost pojava je uvid u zakon uvjetovanog nastanka koji čini srž Buddhinog učenja.

Uvjetovani nastanak i praznina pojava

Kada ovo postoji i to postoji.

Nastankom ovog i to nastaje.

Kada ovo ne postoji ni to ne postoji.

Prestankom ovog i to prestaje.

Ova kratka formula govori o onome što u budizmu nazivamo uzrocima i uvjetima, da sve pojave nastaju uvjetovano. Kako su uzroci i uvjeti u neprestanoj promjeni, tako i pojave nastaju i nestaju. Uvjetovani nastanak pojava govori da su prolazne i prazne od postojanja po sebi. Kada se govori o praznini, to je još jedan pojam koji izaziva mnoge nesporazume i prečesto je krivo shvaćen. Ovdje se ne misli na ništavilo i nepostojanje. Praznina je silno aktivna i ispunjena. Praznina opisuje prirodu pojava. Govori kako pojave postoje. Ne negira pojave same, već način na koji razumijemo postojanje pojava. Uvijek treba postaviti pitanje – prazno od čega? Odgovor glasi: prazno od postojanja po sebi.

Mi sve stvari u životu poimamo kao postojeće po sebi. Ne vidimo povezanost pojava, ne vidimo ih u prirodnoj dinamici. To uključuje i nas same. Kao što sebe vidimo na krut i fiksan način, odvojenima od svega onoga što nas okružuje, zasebnima, posebnima i gotovo po sebi postojećima, tako vidimo i druge pojave. Projiciramo na njih i vidimo ih kao fiksne, krute i nepromjenjive. Pritom se prema njima određujemo zavisno od toga što nam znače, kako ih tumačimo. Da li su nam prijetnja ili su nam važne i bliske, da li nam se sviđaju ili ne sviđaju, jesu li nam korisne ili nisu. Kruto gledište koje imamo o sebi, svijetu koji nas okružuje i pojavama u svijetu nužno je u sukobu s prirodom stvarnosti, s onim kakve stvari doista jesu – tekuće, promjenjive i međupovezane.

Probuđenje je sloboda od fiksnog, krutog gledišta o sebi i svijetu.

Taj sukob nazivamo patnjom. Kada postoji neznanje, postoji kruto gledište o sebi i onome što nas okružuje. Kao posljedica se javljaju pohlepa i odbojnost, nastojanje da zadržimo ono što nam je ugodno i izbjegnemo ono što nam je neugodno. U susretu s nemogućnošću da to učinimo, jer svijet je u neprestanoj mijeni uključujući nas same, doživljavamo veliku količinu patnje u životu.

Probuđenje je sloboda od fiksnog, krutog gledišta o sebi i svijetu. To je viđenje kod kojeg smo svjesni prirode pojava, kako nas samih tako i pojava koje nas okružuju. Svjesni smo međupovezanosti svih pojava, da nema ničeg trajnog, fiksnog, nepromjenjivog. U tom smislu ne postojimo kao izdvojeni, nezavisni i fiksni. To čini slobodu. Sloboda je posljedica viđenja pojava kao nefiksnih i neprianjanja uz pojave. Neprianjanje nas čini slobodnima. Posljedica je uvida da ne postoji nešto uz što bismo mogli prianjati. Iz naše neprosvijetljene prirode svijet je bitno drugačiji. Obilježava ga snažno prianjanje uz gledišta i ideju o sebi. Prianjamo uz tijelo, misli, osjećaje, gledišta i iskustva. U susretu sa svime što je promjenjivo stvaramo veliku količinu trenja, patnje, napetosti i stresa. Shvatimo li probuđenje kao oslobođenje od patnje, imat će dubok i veliki značaj u nastojanju da život učinimo sretnijim, kvalitetnijim i opuštenijim na korist sebi i drugima.

Probuđenje i chan

Tema ovog predavanja je i chan, a još uvijek smo na probuđenju i Buddhi… Nakon vremena Buddhe javio se niza škola, metoda i linija učenja kojima se ono dalje prenosilo. Ne treba čuditi ova raznolikost pristupa. Sam Buddha nije svoje učenje shvaćao kao fiksno. Podučavao je razne ljude na različite načine, shvaćajući da je izuzetno važna upravo sposobnost da odgovori na potrebe koje su uvijek drugačije. Biti u stanju primjereno odgovoriti na različite potrebe se naziva mudrošću. To je rezultiralo velikim brojem pristupa, metoda i načina podučavanja. Chan je samo jedna od mnogih škola koje su nastale nakon Buddhe. Radi se o školi kineskog budizma koja je nastala kao posljednja u njegovu razvoju. Uz nekolicinu drugih škola kao što su huayan ili tiantai, chan je doista kineska škola budizma. Da bi budizam uopće postao kineskim, trebalo je četiri do pet stoljeća tijekom kojih je učenje u drugačijem kulturnom okruženju poprimilo drugačija obilježja od indijskih, postalo domaće i utoliko ljekovitije u načinu na koji se primjenjivalo.

O chanu možemo govoriti iz različitih perspektiva. Možemo govoriti o njegovom povijesnom razvoju, o filozofiji, o metodama. Sve je to kompleksno. Gotovo sve budističke škole su na ovaj ili onaj način osmislile put k oslobođenju. Pronalazimo veliki broj različitih formulacija puta. Najpoznatiji pripada ranom budizmu i podučavao ga je sam Buddha, a to je osmerostruki plemeniti put. U okviru mahayane nalazimo šest paramita i put bodhisattve. Zatim postoji put izložen kroz deset stupnjeva bodhisattve. Potom još složeniji opis puta od pedeset i četiri stupnja, i tako dalje.

Stupnjevi puta

Chan poslovično krasi jednostavnost, izravnost i neposrednost pa ideje o tome što čini put u chanu odražavaju te iste kvalitete. I u njemu postoji niz formulacija puta, poput čuvenih deset slika kroćenja bivola ili goveda. U deset oslikanih stupnjeva zorno se opisuje kako izgleda put napretka, sve do probuđenja. No ima i jednostavnijih opisa. Poslužit ću se onim koji govori o vjeri, razumijevanju, praksi i ostvarenju. Čitav put i sve što nam je potrebno sažeto je u ove četiri kategorije.

Vjera u budizmu nije ista vjeri u monoteističkim religijama. U budizmu je to vjera u učenje, u metode učenja i u sebe. Samopouzdanje na putu prakse je važno u svim budističkom školama pa onda i u chanu.

Razumijevanje se odnosi na ispravna gledišta. Pored povjerenja u sebe i vlastite sposobnosti, važno je imati ispravna gledišta – razumjeti učenje i njegova temeljna načela. Razumijevanje učenja i ispravna gledištima mogu se odnositi na četiri plemenite istine koje opisuju ljudsku situaciju – razloge zašto je takva, mogućnost da se to promijeni i put ili način na koji je to moguće ostvariti. Možemo isto tako govoriti o gledištima koja opisuju pravu prirodu stvarnosti kao što je netrajnost, odsutnost sopstva i praznina.

Na trećem mjestu je praksa. Kad kažem na trećem mjestu to ne znači da je manje važna. Chan je meditacijska škola i u njoj je praksa od iznimne važnosti. Praksa se odnosi na meditacijsku praksu, na njegovanje uma, na metode meditacije, na progresiju pri korištenju metoda meditacije. Kako je to moj učitelj Sheng Yen zorno i sažeto predočio, u chanu krećemo od uma koji je raspršen, od uobičajenog stanja raspršene pažnje. Redovitom praksom i korištenjem metoda meditacije dolazimo u stanje usredotočenosti. Daljnjom ustrajnom praksom iz stanja usredotočenosti dolazimo u stanje ujedinjenosti. To je važno iskustvo u meditaciji koje ima niz stupnjeva. Iskustvo cjelovitosti neobično je važno za naše daljnje nadahnuće. Znade biti toliko duboko da često vodi značajnim karakternim promjenama, što otvara put za dalje. U konačnici je stupanj ne-uma. U chanu ne-um znači nediskriminativni um. Ne uobičajeni, misleći um, nego istinski um koji se nalazi onkraj njega. Nemojte to krivo shvatiti. Ne radi se o mnoštvu umova, nego o istinskoj prirodi koju misleći, diskriminativni um od skriva. Dok smo uronjeni u životne tokove, dok se oslanjamo isključivo na razum i intelekt i dok sve što nam um predstavlja doživljavamo stvarnim i istinitim, do tada ne možemo doživjeti um koji je onkraj riječi i uvijek prisutan.

Metode meditacije

Da bismo došli do iskustva istinskog uma ili do onoga što leži onkraj riječi koristimo se metodama meditacije. U cijelom procesu od raspršenog, preko usredotočenog i ujedinjenog uma sve do ne-uma koristimo metode meditacije.

Kada govorimo o meditacijskoj praksi, na njenom je početku od iznimne važnosti opuštenost. U meditaciju ulazimo tako da u ispravnom položaju za meditaciju potpuno opustimo tijelo. Opuštanje je silno važno. Tek kada smo tijelo potpuno i temeljito opustili možemo koristiti metode koje će nam pomoći da svoje raspršeno i nestabilno mentalno stanje dovedemo do stanja usredotočenosti i stabilnosti. Raspršeno mentalno stanju sadrži brojne kontradiktornosti. Istovremeno nešto i želimo i ne želimo, nesigurni smo po puno pitanja i pomućenoga uma. Slijedeći metodu i ulazeći u stanje usredotočenosti čitav naš život počinje dobivati jasnije usmjerenje. Počinjemo, na primjer, živjeti u skladu s moralnim načelima.

Huatou i tiho osvjetljavanje

Nakon opuštanja, u chanu koristimo meditaciju na dah. Kada um dođe u stanje u kojem je vrlo malo lutajućih misli, u kojem smo prisutni, sabrani i jasni, počinjemo koristiti karakteristično chan metode kao što su huatou i mochao ili tiho osvjetljavanje. Ove metode, ispravno i  u pravom trenutku primijenjene, postaju vrlo učinkovite i izravno nas vode iskustvu koje leži onkraj riječi. Uz svaku od njih postižemo ga na različit, gotovo dijametralno suprotan način. Vi koji poznajte zen, huatou ili pitanje znate kao metodu koana. U chanu se naziva gong’an ili skraćeno huatou. Huatou predstavlja ključnu frazu ili pitanje iz cijele priče na kojoj se neki gongan ili koan temelji. U ovoj metodi um je vrlo usredotočen na jedno pitanje kojim se bavimo. Može biti vezano uz neki od tradicionalnih koana, gong’ana ili huatoua, no može biti i pitanje iz našeg života, egzistencijalna dilema koja se može iskoristiti za praksu. Huatou se u chanu smatra intenzivnom praksom. Razlikuje se od tihog osvjetljavanja kod kojeg nema usmjerenosti na jednu stvar nego se um potpuno otvara svemu što se javlja, svemu što dolazi kroz sva osjetila.

Obje metode na gotovo dijametralno suprotan način vode iskustvu onkraj riječi, iskustvu koje se u chanu naziva viđenjem prirode. Nije identično potpunom probuđenju o kojem smo maločas pričali kad smo govorili o Buddhi, jer najčešće nije potpuno. Može trajati dulje ili kraće, može biti pliće ili dublje, u zavisnosti od snage kojom osoba u njega uđe. Premda nije potpuno probuđenje, identično je iskustvu potpunog probuđenja samo što je vremenski ograničeno. Navike i mentalni obrasci se nakon nekog vremena vraćaju. Kad ga snaga navika prekine, ono što doživljavamo ipak nije sasvim isto kao što je bilo prije. U chanu se to smatra pravim početkom prakse – trenutkom kada prava, istinska praksa može početi. Premda se može činiti kao kraj, to je tek pravi početak.

Puno sam toga ispričao. Pitam se koliko to može biti korisno. Kada čujete puno informacija odjednom, neke vam mogu biti korisne, a neke baš i ne. Savjetujem vam da se zadržite na onome što ste osjetili kao korisno, blisko i razumljivo, da to iskoristite i upotrijebite. Ono što vam je ostalo maglovito, nejasno i nedorečeno to jednostavno zaboravite i ne brinite. Najbolji način da proslavimo probuđenje jest da se posvetimo praksi.

Pitanja i odgovori

Pitanje: Da bismo imali neku praktičnu ideju o tome kolike su nam šanse da doživimo probuđenje zamolio bih vas da nam kažete koliko ste vi probuđenih osoba sreli u svom životu i na kraju da li ste vi doživjeli probuđenje? Hvala.

Odgovor: Sreo sam više probuđenih ljudi u svom životu, no zanimljivo je da nijedan od njih nije rekao da je probuđen pa ne bi priličilo da ja bilo što o tome kažem. Probuđenje nije jedan jedinstven doživljaj koji je uvijek isti i koji uvijek ima isto značenje. Kada govorimo o probuđenju u budizmu, možemo govoriti o cijelom rasponu dubokih iskustava. No kada govorimo da je netko postigao buddhastvo ili da je netko postao buddha, govorimo o konačnom, potpunom probuđenju. Na putu do potpunog probuđenja postoji niz uvida koje praksom stječemo, a u velikoj mjeri mijenjaju kvalitetu našega života nabolje. Još je jedna stvar u vezi ovoga jako važna. Ne bi trebalo shvatiti da je praksa korisna samo ako ostvarimo probuđenje, da je bez probuđenja praksa bezvrijedna. To bi bilo duboko pogrešno. Kroz praksu na svim razinama bolje razumijemo sebe i druge, i znamo kako se mudrije ophoditi sa sobom i s drugima. Utoliko je nevjerojatno korisna i bez probuđenja.

Pitanje kako je moguće znati je li netko probuđen je puno složenije.

Pitanje: Koje karakteristike imaju ljudi koji su doživjeli probuđenje?

Odgovor: Odsutnost egocentričnosti i sebičnosti. Suosjećanje. Mudrost i vještinu u ophođenju s ljudima i okolnostima. Moj učitelj Sheng Yen jednom je rekao da je mudrost ne činiti probleme sebi, a suosjećanje ne činiti probleme drugima. Često se iz jednostavnosti u ophođenju, nezapinjanju na ovome ili na onome vidi da je netko imao iskustvo probuđenja. Drugi ljudi i okolnosti ne izazivaju negativne emocije, ili kako sam to nazvao, ‘zapinjanje’.

Pitanje: U mom skromnom shvaćanju Buddhin put je bio razumjeti i umanjiti ljudsku patnju koju svi dijelimo: bolest, starost, smrt. Način za manju bol i veću sreću je prihvaćanje stvari kakve jesu i da se sve mijenja kao i bolne emocije vezane uz razne događaje. Na kraju pri probuđenju priča se o oslobođenju od patnje i konceptima uma. Kako pomiriti prihvaćanje patnje s jedne strane i oslobođenje od patnje s druge?

Odgovor: Prihvaćanje patnje je jedna od faza u oslobođenju od patnje. Nije dovoljno prihvatiti patnju. Važno je razumjeti zašto patnja izniče. Ovdje imamo dvije stvari koje se isprepliću. S jedne strane imamo bolest, starost i smrt, dakle očite oblike patnje u životu. S druge strane govorimo o slobodi od patnje i koncepata uma. Bolest, starost i smrt ne možemo izbjeći. Naravno da ih treba prihvatiti. Prihvaćanjem ćemo umanjiti patnju, ali je se nećemo osloboditi. Patnja nije u bolesti, starosti i smrti. Način na koji se odnosimo prema njima je ono što stvara patnju. Razumjeti kako patnja nastaje i kako patnju perpetuiramo svojim gledištima i odnosom koji uspostavljamo spram svih pojava jest način da je se oslobodimo. To ne znači da više neće biti bolesti, starosti i smrti, ali će način na koji ćemo ih vidjeti, razumjeti i ophoditi se s njima biti dijametralno suprotan i drugačiji, slobodan.

Transkript javnog predavanja koje je majstor chana, učitelj Žarko Andričević održao 5. svibnja 2021.godine.

Transkribirala i uredila Helga Juretić

Dodatno uredila Karmen Mihalinec

Bilješka o pravopisu: Kada se riječ buddha odnosi na povijesnog Buddhu Šakyamunija koristi se veliko slovo, u drugim slučajevima malo.