• CHAN

    POTRAGA ZA ISTINSKOM PRIRODOM

    Chan budizam

Povijest chana

Bodhidharma i Kina

Budizam je bio prva velika misionarska religija. Njegovo se širenje pritom oslanjalo na uspostavu i razvoj azijskih trgovačkih mreža. Ponajviše na znameniti Put svile koji je preko središnje Azije spajao dvije u to doba najrazvijenije azijske civilizacije, indijsku i kinesku. Brojni redovnici-putnici su iz Indije i iz Kine kretali na put u nepoznato u potrazi za znanjem, tekstovima, učiteljima i vjerodostojnim tumačima važnih spisa. Ova je razmjena trajala stoljećima. Zrelo učenje budizma je u procesu prijenosa i prilagodbe novom kulturnom krugu uspjelo iznjedriti svježe pristupe vlastitoj bîti. Sredinom prvoga milenija, naime, Kina je bila sve samo ne duhovna pustopoljina. Autohtona učenja konfucijanizma i daoizma bogato su ispreplela mrežu shvaćanja o osobnoj i društvenoj etici kao temelju uspostavljanja sklada pojedinca s univerzumom. Gotovo punih tisuću godina nakon povijesnoga Buddhe, njegovo se učenje našlo u duhovnoj klimi vrlo nalik onoj koja ga je iznjedrila. Našlo se među obrazovanim i pronicljivim slušateljima koji su na brojne načine iskušavali put koji je obećavao unutarnji spokoj i nepomućenu jasnoću. Tih nekoliko stoljeća, koliko je trebalo da budizam postane kineskim, prikladno je nazvati njegovom drugom renesansom. Njen vrhunac je škola chana i pojava Bodhidharme.

Što je tako izuzetno kod Bohidharme? Kakva je to škola čiji je začetnik? Ili riječima same škole, “Što je Bodhidharma donio u Kinu?” u koju je došao oko 520. godine n.e.  O čemu se radi? Nakon dugoga razdoblja bujanja sve složenijih i filozofski istančanijih iskaza nauka o probuđenju, Bodhidharma je iz središta svoje škole izmaknuo (ne i ukinuo) opise stvarnosti. Ondje je postavio iskustvo stvarnosti ili iskustvo probuđenja, ono isto iskustvo koje je Buddhu učinilo Probuđenim.

Cilj chana je neposredno iskustvo probuđenja…

…sada i ovdje, razotkrivanjem vlastite naravi koja je istovjetna u svih bića, i istovjetna naravi buddha. U tom smislu Bodhidharma u Kinu nije donio ništa što u Kini već nije postojalo. Chan se ne bavi oblikovanjem novih misaonih konstrukata već otkrivanjem izvorne naravi uma. Ta narav prethodi svim učenjima, iskazima, opredjeljenjima, pripadnostima i gledištima. Drugim riječima, uma koji je isti posvuda i u svakoga. O Bodhidharminom boravku u Kini ne može se mnogo sa sigurnošću reći. Nakon susreta s carom kojim nijedna strana nije bila osobito zadovoljna, zaputio se na sjever Kine. Smjestio se u pećinu u blizini čuvenoga samostana Shaolin. Priča kaže da je ondje proveo punih devet godina sjedeći pred zidom.

Dva ulaza i četiri prakse

Nakon tog dugog razdoblja, iznio je načela chana u čuvenome djelu Dva ulaza i četiri prakse. To je jedini tekst koji mu se sa sigurnošću može pripisati. Njime je udario temelje novoj školi. Djelovanjem Bodhidharminih nasljednika i osobitom životnom vibrantnošću što ju je uspjela zadržati postala je najvažnijom istočnoazijskom budističkom školom. Chan nije ostao zatvoren u samostanima, već se upravo zapanjujuće uspio preliti u čitavu lepezu umijeća – u slikarstvo i pjesništvo, u borilaštvo i vježbe za očuvanja zdravlja, u čajnu ceremoniju i oblikovanje vrtova.

Što u chanu omogućuje takvo prelijevanje?

Ključno je shvaćanje da ne postoji doista sveto i doista svjetovno. Iz perspektive najdubljega uvida u narav pojava razotkriva se njihova istost koja prethodi svim kasnijim određenjima. Iz te perspektive smatrati nešto svetim znači utisnuti sebe u pojavu. Mi smo ti koji nešto pretvaramo, ili ne pretvaramo u sveto. To je odraz kakvoće odnosa prema onome što činimo. U temeljitoj redefiniciji pojavnoga, chan pokazuje da u sve što činimo trebamo unijeti ono što nam omogućava da razaberemo titranje stvarnosti, a to je njegovana pažnja. Činiti nešto cjelokupnim svojim bićem, toliko duboko da nestane onoga koji čini već ostaje samo činjenje, znači otvoriti vrata svetosti. Znači od doživljaja sebe kao razjedinjenoga i raspršenoga prispjeti u doživljaj jednosti i cjelovitosti.

Prije Bodhidharme…

O razvoju chana u Indiji zna se vrlo malo, tek ponegdje neka priča i legenda. Najpoznatija od njih je ona o Mahakašyapi, jednom od istaknutih Buddhinih učenika. Priča kaže kako je Buddha držeći govor pred okupljenim učenicima podigao ruku u kojoj je držao cvijet. Mahakašyapa je jedini razumio gestu i nasmiješio se. Buddha je potom rekao: “Posjedujem istinsko oko učenja, čudesan um utrnuća. Sada ga predajem Mahakašyapi.” Pričom se uspostavlja linija prijenosa učenja od Buddha nadalje, a Mahakašyapa je njome označen kao prvi patrijarh chana u Indiji.

…i poslije njega

Bodhidharma se smatra 28. patrijarhom u indijskoj i prvim u kineskoj tradiciji chana. Njegovo novo učenje u Kini se prenosilo s učitelja na učenika tijekom pet naraštaja do vremena čuvenog šestog patrijarha, Hui-nenga (638. – 713.) čiji su mnogobrojni učenici utemeljili razne ogranke škole. Vremenom su skupljeni u pet škola chana. Danas su jedine dvije škole kod kojih je tradicija prijenosa neprekinuta škole caodong (jap. soto) i linji (jap. rinzai). Kineski chan se služi raznim metodama meditacije. Ove dvije škole su posebno poznate po onima koje su same razvile i njegovale. Kod škole caodong to je mo chao ili tiho osvjetljavanje, a kod škole linji – kungan ili huatou.