Sedmodnevno chan povlačenje I

Sedmodnevno chan povlačenje I

Sedmodnevno chan povlačenje I

Intersein zentrum, 2013.

Postoji nekakav dojam koji su na mene ostavile te bavarske šume i krajolik na rubu Nacionalnog parka tik uz kojeg je centar Intersain, mjesto našeg povlačenja, duboki dojam koji se ne da ovjekovječiti riječima. Riječi grubo zahvaćaju u tanko paučinasto tkanje dojmova i sjećanja, one ih, baš kao i snove, poderu, izmijene, učine da nestanu, izmaknu. Riječi, koje onda stalno moraš objašnjavati drugim riječima. A te šume – visoke, jelove i bukove, zelene, mahovinaste, svježe, vlažne, zvuci kapanja, miris snijega, zemlje, truljenja i stajskog gnoja. Brežuljci obli, prostrani, blagi, tlo pod nogama vodeno, spužvasto od polegle suhe trave netom otkrivene ispod snijega. I jedno, kao oko malo jezero skriveno u daljini. Ili dva?

Početkom travnja krenuli smo gotovo avanturistički, učitelj Žarko, Darko i ja na povlačenje – tiho osvjetljavanje, među nepoznate ljude i u nepoznat kraj. O domaćinima smo znali malo, o sudionicima povlačenja baš ništa. Jednostavno, trebalo je doći i prilagoditi se uvjetima. A oni su, barem oni vanjski, prostorni, bili izvanredni. Čovjek koji je uz cesticu gurao karjolu, Zvonko iz Bosne, obratio nam se na hrvatskom kad smo ga iz automobila upitali jesmo li na pravom mjestu. Da, stigli smo! Čekaju nas. Centar Intersain u jugoistočnoj Bavarskoj pored mjestašca Hohenaua slijedi tradiciju vijetnamskog thien budizma, znamenitog učitelja Thich Nhat Hanha, a njegovi učenici, osnivači i učitelji u Centru Helga i Karl Reidl, dugogodišnji su praktičari i poznavatelji budističkog nauka. Uz učitelje u Intersainu živi sangha, nekoliko stalnih, višegodišnjih članova zajednice koji održavaju i vode Centar. Tu dolaze posjetitelji, gosti, prijatelji, usputni prolaznici kakav je i Zvonko, sudionici tečajeva, radionica, seminara raznih vrsta i duhovnih sadržaja. Jedan je takav upravo završio kad smo stigli i začas smo zajedno u blagovaonici stajali u krugu držeći se za ruke, njima za rastanak, nama za dobrodošlicu, i pjevali pjesmicu o sadašnjem trenutku. U Centru se njeguje pomnost – kad se oglasi zvono, stane se; dok traje zvuk zvona stoji se; kad se jede, jede se pomno i ne govori se, zalogaj po zalogaj, žvače se pomno se u tišini; zatim se opere svoj tanjur i pribor… 

Smješteni smo u zgradi, prostranoj dvokatnici, nešto poput pansiona (prostor, rekla bih, ukupnog kapaciteta stotinjak ljudi, ali ja slabo procjenjujem) koji, između ostalog, sadrži udobne sobe za goste, sudionike, ujedno je dom sanghi od nekih desetak ljudi. Centar ima veliku blagovaonicu, prostranu profesionalnu kuhinju, gift shop, biblioteku, urede, apartmane, prostor za meditaciju… Odlično smještena zgrada, na brežuljku, na samom kraju cestovnog prilaza uzbrdo, zaklonjena šumarkom uz prekrasno dvorište sa zasadima, njegovanim cvjetnjacima, stazicama, pješčanim vrtom, ribnjakom, svim tim uređenim mjestima na koja možeš spokojno položiti pogled i stopiti se promatrajući. Unutrašnjost zdanja sadrži isto takve ugodne kutke. Dvorana za meditaciju je prostrana, niskog svoda, s velikim prozorima kroz koje se stere divan prizor  – odmah pod prozorom na jezerce s Buddhinom statuom, a onda niže pogledom niz brežuljak i u daljinu.

Dok su vanjski uvjeti zaista savršeni (mnoštvo solarnih panela na krovovima govori o promišljanju okoline i štedljivom raspolaganju energijom), oni unutarnji ionako ovise o nama samima i najčešće su stvar vlastitog odabira. Došla sam na povlačenje s namjerom da svih sedam dana budem nadzornica u dvorani za meditaciju, iz potrebe da izvirim iznad ruba vlastite prakse, da doprinesem, iz zahvalnosti učitelju, učenju, svima koji su pridonijeli da dođem u dodir s Dharmom. Odmah bih rekla da nadzorništvo nije moj omiljeni zadatak, sklonija sam ugađanju sebi i uviđam da prvo mislim na sebe kad su povlačenja u pitanju, volim sjediti udobno i zadovoljno, sama sa svojom metodom – uviđam, naime, da to nije bodhi-um…

Nakon dva, tri ili nekoliko dogovora s Ulriche, mladom ženom zaduženom za organizaciju, počinje povlačenje. Prilagođavamo signale i rituale, usklađujemo službe (u chan-službu ubacujemo pjevane dijelove Sutre srca na njemačkom, a hrvatske dijelove koji se izgovaraju prevode na njemački), obrede pred jelo. Želimo da se domaćini osjećaju dobro, želimo im predstaviti chan, ne ga nametnuti. Osim toga, stanari Centra boravit će s nama u kući za vrijeme povlačenja, valja uskladiti zajedničke aktivnosti, susretanja, obroke. Sudionici povlačenja, uglavnom članovi ovdašnje sanghe, otkrivaju nam kako su si željeli pokloniti jedno pravo chan-povlačenje i dugo se tomu radovali, tako da ga nisu htjeli otkazivati kada se prijavilo, pored Darka i mene, samo dvoje ljudi „izvana“. Odmah je jasno da su silno uzbuđeni oko toga, ali i da će većini njih ono što predstoji biti najintenzivnija meditacijska praksa ikad. 

Kako god, nas deset i učitelj i – povlačenje počinje. Sjedam pred njih, do njih, među njih, a kako vrijeme prolazi, zajedno uzdižemo um početnika i osjećam kako se oslanjamo međusobno s puno povjerenja. Sigurni u mene, s puno pouzdanja u njih. Njih i mene, dok ne nestanu razlike. Intersain. Nalazim da je nadzorničko mjesto savršena osmatračnica svih osobnih točki spoticanja, rupa i rana što se otvaraju uslijed ego-važnosti. Usred toga spasonosno iznikne činjenica da te rupe i rane zacjeljuju pristupom vedrine, blagosti, postupnosti, strpljenja, otpuštanja, zahvalnosti – podjednako usmjerenim prema sebi kao i prema ostalima. Kad kao metodu, uz vlastito tijelo, u prostoru zahvatim zajednički korpus svih nas, nadzorničko mjesto postaje mjesto vrhunca osobne prakse. Ako sad još spomenem i svoje premijerno vođenje jutranje i večernje službe, onda će se u ovom izvještaju opasno približiti trenutak u kojem on prestaje biti opće izvještavanje i postaje osobna priča. 

Nastavljam ipak, i reći ću jer bi moglo nekom biti korisno – ono što mi se uvijek činilo jednostavno i lako, što sam bila spremna prihvatiti i obaviti (vođenje službe? Ups… Ali, OK, nema problema!), te skromno smatrati vlastitim nenametljivim junaštvom, s prvim tonom koji je izašao iz mojih usta učas se premetnulo u nepredviđenu osobnu agoniju. Prvim, krivim, visokim, previsokim tonom… I poslije opet, onaj mo koji se zamiješao s onim drugim mo i ruo… I opet… Znam li ja uopće to pjevati? Hoćemo li promijeniti pjevačicu, pitala sam učitelja šaljivo, misleći ozbiljno. Ali – „Ne, ne, ni govora – osvjetljavaj!“. Ta smiješna miješana njemačko-kineska služba (kao krpice sa zeljem u woku!) i ti tonovi i polutonovi koji nikako da stignu iz Kine do mene, ni dan prvi, ni drugi, ni treće jutro – a ne možeš mnogo računati na pomoć ostalih, Nijemci su to… (hvala učitelju i Darku koji su pomagali). Trebalo se izolirati, otkloniti ideju važnosti sebe i situacije, tako da negdje usred šume, svoje najbolje prijateljice, otpuštam, puštam suze i smijeh, urlam i tulim u njezine visoke krošnje mo i bo. I eto – do zadnjeg dana povlačenja, dan po dan, jutro i navečer, moj se treptaj oko toga utišao, humor je iznutra nadvladao sram, sve opušteniji Nijemci su zajedno sa mnom zapjevali kineski i napokon je pristojno zazvučalo! Ahhh… Uvrstila sam traumu u prostracije pokajanja!

Nasuprot ovoj osobnoj turbulenciji, kao po paralelnom traku, povlačenje se odvija u najboljem redu. Ispred velikog prozora moj prijatelj Darko sjedi mirno i nepomično kao stećak, na licu mu izraz blagosti i uživanja. Moji Nijemci vrlo su pomni oko signala, uvijek dolaze na vrijeme i prije vremena, sjedaju, odlučni, čvrsto riješeni… Napeti? Ja istrčavam van, van, van na brežuljke i u šume kad god mogu. Malo, pomalo, vedrina i opuštenost neizbježno zahvaćaju atmosferu onog, meni tako privlačnog, jednostavnog načina života na povlačenju. Postupno, korak po korak, učitelj približava chan, polako se primiče trenutku kad će nenametljivo i blago predstaviti tiho osvjetljavanje, metodu bez nje same, majstorski tumačeći veličanstvene stihove pjesnika, klasika chana Hongchija. Za vrijeme večernjih izlaganja Dharme u dvoranu za meditaciju silaze i ostali ukućani koji doprinose kuhajući za nas za vrijeme povlačenja. Slušaju s nama predavanja. Tako rade i volonteri na velikim povlačenjima gdje se sve neometano odvija zahvaljujući četi nevidljiviih pomagača. Dobro organizirani domaćini sva predavanja snimaju, kući odlazimo s CD-kompletom učiteljevih govora s povlačenja. Na engleskom.

I tako nekako do samog kraja. Na razmjeni iskustava sudionici ne pričaju samo o bolovima i teškoćama kroz koje su prošli. Očigledno opušteniji nego na početku, izražavaju zahvalnost jer su dotakli chan i upoznali učitelja Žarka. Rastajemo se srdačno dijeleći zagrljaje. Barem dvoje sudionika, oni kojima se chan primio kao infekcija, obećavaju dolazak na jedno od naših budućih povlačenja. Zatim se ukućani odmah okreću uobičajenim aktivnostima u Centru, a mi putujemo prema Dunavu. Odlazim kući s nabujalim osjećajem naklonosti prema ljudskom rodu, obnovljenim stanjem uma početnika, onim dojmom iz šuma i svježim nadahnućem. Ni više, ni manje!

E. V.