Sedmodnevno chan povlačenje II

Sedmodnevno chan povlačenje, II

Kroz godine svoje meditacijske prakse nekada sam bio konzistentniji, nekada manje konzistentan. Nekada se više trudio, nekada manje. Nekada koristio za mene korisnije metode, nekada manje korisne. Nekada se zavaravao koliko dobro napredujem, nekada bio pretjerano samokritičan. No u periodima najveće konzistencije, truda i korištenja najkorisnijih metoda postalo mi je jasno da meditacija nije samo metoda opuštanja i način za snižavanje krvnog tlaka, kao niti drugi učinci kojima je moderna znanost reklamira, već način da iz temelja transformiram svoju percepciju i učinim svoj život i život svojih bližnjih boljim.

Kako mi je takve dobre periode prakse teško održavati usred svakodnevnog života ispunjenog obvezama, umorom, mijenjajućim rasporedom i navikama koje štete meditacijskoj praksi, odlučio sam otići na sedmodnevno povlačenje u nadi da ću tako otpočeti novi takav dobar period i unaprijediti svoju praksu.

Bio sam spreman, štoviše uzbuđen, vidjeti kako će to biti šutjeti, biti bez mobitela, spavati i buditi se rano; čak mi se niti 7 sati meditacije dnevno nije činilo kao previše. No, ono što nisam očekivao je to koliko će biti teško sjediti u ispravnoj poziciji za meditaciju. Izvori uputa o meditaciji koje sam ranije konzumirao spominjali su mogućnost sjedenja naslonjen u stolici tijekom meditacije, iako nikad kao najbolji izbor. Sa svojim poteškoćama sa stopalima i koljenom, ja sam to shvatio kao poziv da se udobno smjestim u fotelju.

Iako sam na povlačenju isprobavao razne pozicije, sve su mi one izazivale snažnu bol u nekom dijelu tijela. Dapače, nazvao bih to agonijom. Samo me socijalna neugoda spriječila od toga da počnem vikati ili odustanem dok ostali sjede u meditaciji. Tako je bilo do trećeg dana kad mi je učitelj dao informacije da bol koju doživljavam nije opasna, da patnja od te boli nastaje kao posljedica nedostatka opuštenosti i straha od negativnih posljedica boli, da je mogu zanemariti usmjeravanjem na metodu meditacije te da ako je nepodnošljiva, mogu je učiniti predmetom meditacije. U nedostatku kapaciteta da patim preostalo vrijeme povlačenja i nedostatku vlastitog automobila kojim bih se povukao s povlačenja, ove je lekcije trebalo brzo usvojiti. I uistinu, poslušavši savjete, moj odnos prema boli isti se dan promijenio i nije od tada vratio na staro. Uz manje smetnje uspješno sam sjedio ostatak povlačenja i mogao se posvetiti metodi. Da je to sve što sam dobio iz povlačenja, bio bi to već veliki pomak.

Kroz idućih par dana „oporavljao“ sam se od svakodnevnog života. Tišina, spavanje, zdrava hrana, sve je to pomagalo koliko i meditacija. Mijenjao mi se sadržaj snova, mijenjao mi se sadržaj vizualizacija koje sam doživljavao tijekom meditacije dok se oboje napokon nisu smirili. Učiteljeva predavanja bila su izrazito motivirajuća i gađala upravo one najveće prepreke u meditaciji.

Efekte samih meditacija teško mi je opisati. Dijelom zato što su osobni, dijelom zato što ih je teško staviti u riječi. Rekao bih samo da su efekti, za moje pojmove, snažno izraženi. Da ustrajna meditacija meni stvara jednu potpuno drugačiju perspektivu života, perspektivu koju je nemoguće naslutiti dok je ne poprimim. To je perspektiva koja daje mir, jasnoću i optimizam.

Mnogi ljudi uzimaju opijate u težnji da ostvare drugačija stanja svijesti. Ne pribjegavaju meditaciji jer s jedne strane zahtijeva trud i ustrajnost, no također jer ne vjeruju da je intenzitet promjene koji se postiže opijatima uopće moguć vlastitim trudom. Moje iskustvo povlačenja ipak mi govori da je intenzitet promjene veći uz meditaciju. Uz to, meditacija ima dodatnu prednost, jer uz to što je intenzitet veći, smjer promjene puno je blagotvorniji.

U trenu dok ovo pišem, već je prošlo tjedan i pol od završetka povlačenja. Stigao sam potvrditi si ono što sam i očekivao – da je dosta teže održavati stanja i navike s povlačenja u svakodnevnom životu. Ali je i više nagrađujuće! Dodatan unutarnji i vanjski otpor koji trebam savladati nije imaginaran, pobjede nad tim otporom su stvarne, i dodatno osnažuju. S povlačenja sam za sebe uzeo opuštenost koju pokušavam nositi svugdje, sporost u postupanju dovoljnu da budem poman, uvide da mi neke aktivnosti, riječi i uređaji nisu toliko potrebni i korisni koliko sam mislio ranije, i naravno, veću volju i želju meditirati dulje vremenske periode.

Odmah po povratku u svakodnevicu, dočekale su me razne situacije s potencijalom izbaciti me iz postignutog stanja. I moram priznati, donekle su uspjele. No to me baš i ne uzrujava, jer znam ne samo da je moguće vratiti se natrag, već i kako da dođem.

B.H.