Večeras je drugo predavanje u sklopu našeg ciklusa. Nastavit ćemo govoriti o onome o čemu smo zadnji put pričali, a pričali smo dosta toga, složit ćete se. Neću ponavljati sve, nadovezat ću se na ono posljednje.

Govorili smo o egu, o tome što je ego. Spominjao sam općenite definicije. Nismo se detaljno bavili time što je ego, od čega se sastoji. O tome ćemo govoriti danas. Prošli put smo rekli da se radi o osjećaju sebe, da je ego osjećaj sebe koji se temelji na ideji o kontinuitetu na temelju kojeg stvaramo ideju o identitetu. Rekli smo da je ego složena tvorevina, da nastaje i formira se već na početku života, kroz odgoj, kroz ono što dobivamo od roditelja, zatim kroz vlastito iskustvo, obrazovanje i odnos koji uspostavljamo sa sredinom u kojoj živimo. Ego je nešto uvjetovano kulturom, običajima, idejama o dobru i zlu. Iz toga je već vidljivo da je naš ego ili naša ideja o tome što smo ili tko smo vrlo složena tvorevina. To smo na jednostavniji način opisali tako što smo rekli da se taj ego, sopstvo ili ja, sastoji od tri stvari: jedna je um, druga je tijelo, a treća je okolina. Dakle, kad bismo htjeli pojednostavniti i locirati gdje je taj ego, što su njegovi osnovni elementi, onda bismo rekli da su to tijelo, um i okolina. To su sastavni elementi na kojima ego zasniva svoje postojanje, svoju egzistenciju.

Govorili smo o obrambenim mehanizmima ega, o tome kako se oni manifestiraju. Spomenuli smo da se radi o tri područja na kojima se ego na specifične načine manifestira. To su: sigurnost, ugoda, zadovoljstvo; potom intelekt, odnosno različite ideologije i, na koncu, duhovna sfera. To su tri uporišta ega, tri sfere u kojima pronalazi uporište, a ego je u kontinuiranom i neprestanom traganju za uporištem. S obzirom na njegovu iluzornu prirodu, postoji konstantna potreba ega da se potvrđuje, drugim riječima da potvrđujemo svoje postojanje. Što god doživljamo, iskoristit ćemo da bismo potvrdili svoje postojanje. To je funkcija ega. 

Zadnji put smo govorili o budizmu općenito, o nekim njegovim obilježjima i onoj Dogenovoj izreci koja je poput lajtmotiva ovog ciklusa. Rekli smo nešto o prvom dijelu te izreke: „Poznavati budizam znači poznavati sebe.“ Pokušao sam objasniti na koji način poznavati budizam znači poznavati sebe. Sve ovo što sada govorimo tiče se toga što to poznavanje podrazumijeva. Da se podsjetimo još jednom na vezu između budizma i poznavanja sebe:

Upoznati se ili susresti s Buddhinim učenjem, s budizmom, makar je budizam zapravo širi pojam od samog učenja, zapravo znači upoznati se s budističkom praksom. Zašto je to tako? Zato što u budizmu teorija i praksa nikada nisu odvojene jedna od druge. Doduše, kad uzmete neku knjigu iz budizma, tamo ćete naići na razne filozofske koncepte i teorije koje su vrlo elaborirane i teško ih je zahvatiti umom. Redovito su toliko suptilne i idu toliko duboko da ih je teško intelektualno pojmiti. No, unatoč činjenici da se budizam često predstavlja kao izrazito filozofsko učenje, s nevjerojatno razvijenom filozofijom, iz perspektive budizma ta filozofija nikad nije imala cilj stajati sama za sebe. Njezin cilj nije bio da ona bude samo tumačenje svijeta, način da zadovoljimo svoju znatiželju o tome što je priroda stvarnosti, pa da onda unedogled o njoj razglabamo. U budizmu filozofija nikad nije imala tu svrhu. Ona je uvijek isključivo bila povezana sa stvarnim životom, stvarnom ljudskom situacijom, s onim gdje se mi trenutno nalazimo. Služila je tome da čovjek razjasni svoju situaciju, da je dublje i bolje upozna ne bi li je mogao promijeniti. Vraćamo se opet onoj kratkoj definiciji koju je sam Buddha izrekao kada je kazao da on podučava samo o dvije stvari: o patnji i o prestanku patnje. 

Cijela budistička filozofija, do koje god dubine dosezala, nikad ne izlazi iz opsega te definicije. Ona je uvijek duboko ukorijenjena u praksi, u našem svakodnevnom iskustvu, u onome što živeći iz dana u dan doživljavamo. Iz tog razloga susresti se s budizmom uvijek znači susresti se s praksom. Jer budizam bez prakse zapravo bi bio puka teorija, razbibriga možda, zanimljivo filozofiranje o životu, ali bez one snage, bez one moći da nešto konkretno u životu promijenimo, preokrenemo. A budizam to nikako nije. Budizam je učenje koje služi upravo tom unutarnjem preokretu, preobražaju. U tom smislu govoriti o budizmu, a ne govoriti o praksi stvarno je besmisleno.

Kad smo već spomenuli praksu, budizam bismo naprosto mogli smatrati metodom – metodom upoznavanja sebe. Dakle, osnovno obilježje budističke prakse upravo je to duboko promatranje sebe sama, ne bismo li razumjeli svoje iskustvo i ne bismo li, razumijevajući ga, uvidjeli njegovu prirodu i način da ga promijenimo. Sresti se s budizmom znači sresti se s metodom upoznavanja samoga sebe. Dakle, čitati o budizmu, slušati o budizmu, upoznavati budizam zapravo znači baviti se samim sobom, a najefikasniji način bavljenja samim sobom upravo je praksa meditacije. Praksa meditacije je to duboko promatranje sebe sama. 

Sve što ću večeras govoriti na neki način jest rezultat takvog dubokog promatranja i nije puka teorija, neko znanje koje je nastalo tako što je netko duboko zavaljen u svoj naslonjač kontemplirao o prirodi života i svijeta u kojem se nalazi. To je važno znati. Jer kada se susrećemo s nekim učenjem onda je važno znati kako je to učenje nastalo, čega je rezultat.

Rekli smo da ćemo se danas još detaljnije pozabaviti egom, sopstvom. Bit će malo komplicirano, moram vas odmah upozoriti, ali nemojte se obeshrabriti. Ja ću nastojati, onoliko koliko je to u mojoj moći i koliko mi riječi dopuštaju, učiniti naš predmet što razumljivijim. 

Dakle, promatrajući sebe, ono što možemo zaključiti jest da postoji čitav spektar iskustva koji nas čini nama. Kada razmišljamo o vlastitom iskustvu, mogli bismo ga raspodijeliti prema tom spektru. Vrlo je važno shvatiti iskustvo kao spektar, kao skup iskustava koja se međusobno nadovezuju i prelijevaju iz jednog u drugo, koja jesu različita, ali ne potpuno, jesu drugačija, ali ne sasvim odvojena. Baš zato je riječ spektar, čini mi se, jako dobra.

Promatrajući vlastito iskustvo sam Buddha, a i mnogi njegovi sljedbenici, došli su do uvida u to što čini taj spektar iskustva. Opisali su ga kao nešto što se naziva pet skandhi. Skandha je sanskrtska riječ koja označava „grupu“ ili „hrpu“, dakle konglomerat nečega. Drugim riječima, taj se spektar sastoji od pet „hrpa“, odnosno pet iskustvenih grupa. Iskustvo se razlikuje i po tome što njegov spektar čine tvarni i netvarni elementi. Naše iskustvo se, mogli bismo reći, u tom spektru proteže od tvarnosti, od materije, sve do iskustva koje spada u mentalnu sferu, koje nije tvarno, nije materijalno. 

Prva skandha jest ona koja spada u područje tvarnosti, a na sanskrtu se naziva rupa skandha. Rupa je sanskrtski naziv koji znači oblik, obličje, a odnosi se na tijelo. Međutim, rupa skandha ne odnosi se samo na tijelo. Kada se kaže tijelo, mi mislimo da znamo što je to. „To sam ja, ovo su moje granice ovdje, ovo je moje tijelo“. No, nije baš tako. Oblik nije samo naše tijelo, oblik je i sve ono što mi percipiramo kao oblik. Dakle, rupa skandha zapravo predstavlja svu tvarnost koju mi kao bića možemo iskusiti. Kad se govori o tome što čini rupa skandhu, treba reći da je ona „hrpa“, dakle, nešto sastavljeno. Ona nije nedjeljiv entitet, nego „hrpa“ koja se sastoji od više dijelova. Ti dijelovi su četiri velika elementa od kojih se sastoji cjelokupna tvarnost u ovom univerzumu. 

Oni su zemlja, voda, vatra i zrak. To vam se može činiti kao nekakva alkemičarska definicija. Mi znamo da se danas u kemiji više ne govori o četiri elementa, nego o više od sto elemenata, koliko ih sadrži periodička tablica elemenata. Međutim, zemlju, vodu, vatru i zrak ne treba shvatiti doslovno kao elemente u smislu onoga što ti nazivi nama inače znače, već ih treba shvatiti u simboličkom smislu. Zemlja predstavlja onu kvalitetu koja podržava sve stvari, kvalitetu stabilnosti, podržavanja. Voda, s druge strane, predstavlja kvalitetu držanja zajedno, okupljanja, kohezije. Kada prolijete vodu, ona se neće raspršiti kao prašina, nego će ostati u kapljicama, jer postoji tendencija da se drži zajedno. Vatra simbolizira bilo koji proces izgaranja, transformacije, iz kojeg uvijek nastaje nešto novo. Zrak predstavlja prostor, ali predstavlja i kretanje, promjene. Dakle zemlja podržava, voda teče, ali drži na okupu, vatra transformira, zrak je prostor, kretanje, promjena. To su kvalitete, tvarne, materijalne kvalitete, koje su prisunte u čitavom univerzumu i koje možete pronaći u svemu. One također ne postoje ponaosob, izdvojeno jedna od druge, nego uvijek postoje zajedno. U nekoj stvari može dominirati jedna od ovih kvaliteta, ali uvijek ćete naći i ostale. 

Kaže se da je naše tijelo također sazdano od ta četiri velika elementa. Što bi to bio element zemlje u našem tijelu? Kosti, kostur, dakle, onaj najtvarniji, najmaterijalniji dio. Jer i ovi elementi, iako se radi o elementima tvarnosti, prikazuju svojevrsnu gradaciju – od više ka manje tvarnom. Tako je zemlja najtvarnija, a zrak najmanje tvaran unutar tvarnosti. Dakle, kosti bi predstavljale element zemlje u tijelu, one su te koje nam daju stabilnost, inače bismo se prosuli ili otekli. Voda su sve tekućine u našem tijelu. Vi, uostalom, znate da se 80-90% tijela sastoji od tekućine. Vatra, to su svi procesi koji se neprestano odvijaju u tijelu, od unutarstanične razine pa do razine u svakom od tjelesnih sustava i u tijelu kao cjelini. Kroz što se to se manifestira? Kroz toplinu. Jer nam je toplo. Zašto nam je toplo? Zato što se u tijelu neprestano odvijaju ti procesi. Proces izgaranja, transformacije neprestano je na djelu u tijelu i to je element vatre u njemu. Element zraka su sve šupljine u tijelu, svi prazni prostori i, naravno, disanje. 

Zanimljiv je taj koncept rupa skandhe koji ne govori o našem tijelu kao o nečemu što postoji neovisno, nečemu čija je priroda drugačija od svega što nas okružuje. Četiri elementa u našem tijelu nisu različita od četiri elementa od kojih je priroda sazdana. Na koncu konca, ta četiri elementa ne bismo mogli ni opstati bez kontinuiranog kontakta s prirodom, s elementima u prirodi i s onime što se u njoj događa. Moramo stalno jesti, piti i održavati kontinuirani kontakt s elementima u prirodi da bismo elemente koje zovemo svojim tijelom održali na životu. S druge strane, naša tjelesna osjetila su na neki način fine manifestacije tih elemenata i upravo poradi njihove finoće u stanju smo percipirati okolinu, svijet koji nas okružuje, a taj je svijet također sastavljen od četiri velika elementa. Ta četiri velika tvarna elementa na sanskrtu se nazivaju mahabhuta. Dakle, velik dio našeg iskustva zauzima tjelesno iskustvo, ali ne samo iskustvo tijela, nego tvarnosti općenito, svijeta u kojemu živimo, koji je također tvaran. Sve što vidimo, čujemo, kušamo, dodirujemo također je tvarnost – četiri velika elementa u bezbrojnim manifestacijama.  

Druga skandha naziva se vedana skandha. Vedana je sanskrtski naziv koji označava osjećaje ili osjete. I opet se radi o „hrpi“, jer kad govorimo o osjećajima u sklopu vedana skandhe, onda kažemo da ih ima tri: ugoda, neugoda i neutralan osjećaj, odnosno osjećaj koji nije niti ugodan niti neugodan. Što su zapravo ti osjećaji? Osjećaji su ona prva reakcija do koje dolazi u kontaktu između nas i svijeta koji nas okružuje. Taj kontakt uvijek rezultira nekim od ta tri osjećaja: ugoda, neugoda, neutralan osjećaj.

Sljedeća skandha na sanskrtu se naziva samjna. Samjna označava proces percepcije, saznavanja, ali i prepoznavanja. Kada smo došli u kontakt s nečim i kad taj kontakt rezultira ugodom, neugodom ili neutralnim osjećajem, onda se uključuje proces percepcije koji klasificira i kaže: „Aha!“, pa prepoznaje i svrstava: „Aha, to je to s čime smo se sreli.“ Znači samjna je zapravo skandha koja predstavlja prvu aktivnu reakciju na kontakt koji je uspostavljen. Ona utvrđuje što je to s čime smo se sreli, gdje to pripada po našoj unutarnjoj shemi stvari. Sada se nećemo detaljno baviti time jer bi iziskivalo preveć vremena, nego ćemo spomenuti samo ono što je u ovom času bitno. Kada se govori o samjni, tj. o njenoj funkciji, onda se govori o prepoznavanju koje može ići od neprepoznavanja onoga s čime ste se sreli, pa do djelomičnog ili potpunog prepoznavanja. Možete se sresti s nečim što zapravo ne znate što je, ne znate kako se odrediti prema tome, bez obzira je li taj osjećaj bio ugodan, neugodan ili neutralan, a možete točno znati o čemu se radi, prepoznati to i smjestiti negdje u svoje iskustvo. 

Četvrta i najsloženija od svih skandhi, najveća „hrpa“ među „hrpama“, je samskara skandha, skandha htijenja, volje. To su svojevrsni poticajni predlošci, mogli bismo ih tako nazvati. Kada smo došli u kontakt s nečim, prvo smo to osjetili kao ugodno, neugodno, neutralno, onda smo to prepoznali i negdje smjestili, kategorizirali, i sad, u ovisnosti o tome što je proizišlo iz toga procesa, uključuje se samskara skandha, odlučujući što ćemo s time napraviti. To je najaktivniji dio u procesu, koji se manifestira kroz određeno htijenje da se nešto učini, da se kroz volju nešto napravi. Ta volja se izražava kroz tri medija. Oni su: um, govor i tijelo. Ono što hoćemo napraviti, možemo napraviti na razini uma. Misleći o tome, možemo to izreći, a možemo to i fizički učiniti. Samskara skandha povezana je s djelovanjem na ove tri razine – uma, govora i tijela. 

To je najsloženija od svih skandhi. Vidjeli ste da smo govoreći o rupa skandhi rekli da se ugrubo sastoji od četiri velika elementa. Kada smo govorili o vedana skandhi, spomenuli smo tri elementa: ugodu, neugodu, neutralnost. Samjna skandha se isto tako sastoji od nekoliko dijelova, a to su neprepoznavanje, djelomično prepoznavanje i prepoznavanje. Međutim, kada se govori o samskara skandhi onda imamo nekih pedeset do sedamdeset različitih poticajnih predložaka, ovisno od škole budizma. No, to u ovom času nije važno. Ono što je važno jest da se ti poticajni predlošci etički dijele u tri kategorije. Prvu kategoriju čini skup poticajnih predložaka koji je povoljan ili, drugim riječima, koristan. To da je povoljan ili koristan u budizmu uvijek znači da vodi od patnje ka sreći i zadovoljstvu, od nesklada ka skladu, od neznanja k mudrosti, iz mraka na svjetlo. Zatim imamo skup nepovoljnih poticajnih predložaka. To su oni koji vode u patnju. Imamo skup neutralnih poticajnih predložaka koji nisu niti povoljni niti nepovoljni, niti pozitivni niti negativni. Ovisno o nekim drugim faktorima oni mogu biti bilo jedno, bilo drugo, ali sami po sebi su neutralni. 

Sljedeći skup poticajnih predložaka izniče samo u posebnim prilikama ili kao posljedica posebnih aktivnosti, koje se same po sebi neće događati. I zatim, postoje još mentalni faktori ili poticajni predlošci koji su uvijek prisutni, u svakom trenutku svijesti, kao što su pažnja, vedana ili osjećaj i kontakt. Prisutnost svijesti svjedoči da postoji kontakt, bilo s tvarnošću, bilo s mentalnim događajima. Kontakt izaziva javljanje osjećaja, iz jednog trenutka u drugi. U svakom trenutku svijesti izniče osjećaj ugode, neugode ili neutralan osjećaj. 

Kada govorimo o poticajnim predlošcima govorimo o emocijama – jer ti poticaji, ta htijenja, to su emocije. Emocija ustvari znači što? Emotion – ono što stavlja u pokret, što pokreće. Dakle, to su htijenja, mentalni događaji koji nas potiču na određene aktivnosti, a koje onda možemo klasificirati kao korisne, nekorisne i neutralne. Neki od tih mentalnih događaja prisutni su u svakom trenu, a neki se javljaju samo uz posebne objekte svijesti. Dok god postoji neznanje, a postoji dok god ne postoji probuđenost, ono je kontinuirano prisutno u normalnom životu.

Postoje tri korijena iz kojih proizlaze svi nepovoljni mentalni događaji. Koja su to tri korijena? Oni se smatraju uzrokom svekolikog ljudskoga jada. Prvi je neznanje, drugi pohlepa, a treći odbojnost. Na sanskrtu se ta tri korijena nazivaju klešama, a kleša je riječ koja znači jad. To su „korijenske kleše“, dakle „korijenski jadi“, oni jadi zbog kojih ili iz kojih nastaju svi ostali jadi. Nemamo vremena ulaziti u svaku od ovih kategorija, recimo samo da ta tri korijena stoje na čelu cijele one skupine koju smo nazvali nepovoljnim mentalnim događajima. Iz neznanja, pohlepe i odbojnosti proizlaze ljutnja, mržnja, zavist, ljubomora, sve negativne emocije kojih se možete sjetiti. U djelima koja se bave detaljnom razradom samskara skandhe sve su nabrojane, a ima ih oko trideset ili četrdeset i svaka ima svoju definiciju, navodi se što konkretno znači, zbog čega se javlja, i tako dalje. 

Grupa povoljnih mentalnih događaja također ima svoje korijene. Kao što se može pretpostaviti, korijeni svih povoljnih mentalnih događaja koji u nama mogu izniknuti, dakle suprotnih jadu, oni su koji predstavljaju suprotnost trima korijenima koje smo prije spomenuli. Dakle, mudrost kao suprotnost neznanju, darežljivost kao suprotnost pohlepi, blagonaklonost, prijateljstvo, ljubav kao suprotnost odbojnosti ili mržnji. Kad god postoji mudrost, uvijek je prate, s jedne strane nesebičnost, darežljivost, otvorenost, i, s druge, prijateljstvo, blagonaklonost, ljubav. Iz te tri proizlaze sve ostale pozitivne emocije. 

Od neutralnih mentalnih događaja spomenimo samo jedan, a to je kajanje. Ono je mentalni događaj koji se u budizmu klasificira kao neutralan. Zašto je kajanje neutralno, za razliku, recimo, od kršćanstva gdje je ono izuzetno pozitivan mentalni događaj? Budizam ne gleda na kajanje tako jednostavno. Kajanje može biti korisno ili nekorisno. Nekorisno je ukoliko se netko neprestano kaje i živi u prošlosti s nekom greškom koju je napravio. Tako neprestano generira negativan, destruktivan osjećaj prema sebi, koji ga dovodi u donekle opsesivno stanje, u svojevrsnu izolaciju od svijeta u kojem živi. Ako se kajanje provodi na takav način, onda je destruktivno, negativno, nema nikakvog smisla. 

S druge strane, kakvo kajanje može biti pozitivno? Može biti pozitivno ukoliko se osvrnemo na neku grešku koju smo napravili i kažemo sebi: „O.K., to je bila greška, međutim, to je bilo, to je prošlo i više ne postoji. Jedino što sad mogu napraviti jest to da ubuduće takvo što ne radim.“ Dakle, izvučete pouku iz onoga što se u prošlosti dogodilo, stvorite snažnu odluku koja se razvija iz vrlo jasnog uvida u to zašto je to bila greška i obećate da to više nećete napraviti, ne vraćajući se više na to. To je način na koji kajanje može biti pozitivan mentalni događaj. U prvom slučaju neprestano potičemo grižnju savjesti, kako se to inače naziva, i kontinuirano mučimo sebe. Ako mučimo sebe, onda ćemo vrlo vjerojatno mučiti i druge. Tako kreiramo kaos koji postaje sve dublji i dublji i iz kojeg je kasnije teško izaći. 

Samskara skandha nevjerojatno je važna zato što je to skandha koja se odnosi na djelovanje, djelovanje umom, govorom, tijelom. A djelovanje, ako s hrvatskog prevedemo na sanskrt, da sada malo obrnuto napravimo – stalno prevodimo sa sanskrta na hrvatski – to bi bila riječ karma. Dakle, djelovanje jest karma ili karma jest djelovanje. Ali djelovanje nije nešto što možete napraviti i da to što ste napravili ostaje samo to, a da pritom iz njega ne slijede nikakve posljedice. Djelovanje znači nužno izazivanje posljedica toga djelovanja. 

Drugim riječima, djela ne umiru, ne prestaju potpuno izvršenjem. Kad ste nešto napravili, onda to ima odjek. Odjek je nešto što vas može slijediti i izazvati cijeli niz pojava s kojima ćete se susretati. Dakle, karma znači djelovanje, ali ona uvijek uključuje i uzvrate toga djelovanja. Zato, ako baš želimo zakon karme nazvati pravim imenom, onda ćemo ga nazvati karma vipaka što znači djelovanje i uzvrati djelovanja. 

Govoreći o samskara skandhi moramo spomenuti zakon karme, a to je zakon koji najjednostavnije objašnjen tako da svako djelovanje sa sobom nosi uzvrate. Ako je to djelovanje korisno, pozitivno, onda su i njegovi uzvrati takvi. Ako je to djelovanje negativno, nekorisno, onda su i uzvrati toga djelovanja takvi. Ako je pak neutralno, onda su i uzvrati neutralni. To se čini prilično jednostavnim i jasnim, ali zapravo je nevjerojatno kompleksno, zato što nije uvijek lako povezati ono što nam se događa s vlastitim djelovanjem, mada ta veza, naravno, postoji. 

Nije lako iz nekoliko razloga. Jedan je taj što se uzvrati za neka djela ne javljaju istovremeno s tim djelima, mogu se javiti u vremenskom pomaku. Kad se sretnemo s nečim što teško doživljavamo, a ne vidimo da smo mi na bilo koji način tome pridonijeli, onda smo u teškoj situaciji jer ne razumijemo zašto nam se to događa. Kada to ne razumijemo, skloni smo donositi krive zaključke. Počinjemo druge optuživati za to i time se zaplitati još dublje u stvaranje negativne karme. Jer optužiti druge da su krivi za nešto za što nisu također je oblik djelovanja koji ima negativne karmičke posljedice. Osim toga, čineći to, zapravo se udaljavamo od mogućnosti da ispravno razriješimo problem jer smo ga krivo definirali, krivo locirali i sve što činimo po pitanju njegova razrješenja jeste krivo. Dakle, samskara skandha je u tom smislu vrlo važna. Važno je razumjeti to o čemu smo sada govorili, jer ovisno o tome kako i koliko dobro to razumijemo ovisi i naša životna sreća. 

Peta skandha je vijnana skandha. To je skandha koja se obično prevodi kao skandha svijesti ili svijest. Zapravo, bilo bi najbolje prevesti vijnana na hrvatski kao razaznavanje, a ne kao svijest. Razaznavanje znači da se radi o diskriminativnoj svijesti, svijesti koja razlučuje, razlaže, razlikuje jedno od drugog. Vijnana skandha ili skandha svijesti na neki način uključuje prethodne četiri skandhe. Ona je također sastavni element koji omogućuje da se prethodne skandhe uopće događaju, da se ti mentalni događaji iskazuju. Kada ne bi bilo svijesti, naravno da ne bi bilo ni drugih mentalnih događaja koje smo prije opisivali. Sve ove skandhe, kako sam na početku pokušao naglasiti, ne postoje doista odvojeno, kako smo ih mi sada ovdje opisivali, već čine čitav spektar našeg iskustva. 

Dakle, vijnana je svijest. Rani budizam govori o šest svijesti. To ne znači da doista postoji šest odvojenih, posebnih svijesti, nego da postoje različiti aspekti ili različite funkcije svijesti. Da vidimo prvo kojih šest svijesti rani budizam spominje. Spominje pet osjetilnih svijesti i šestu, mentalnu svijest. Tako imamo svijest o viđenom, svijest o čutom, svijest o kušanom, svijest o njušenom, svijest o dokanutom. To je pet osjetilnih svijesti, a šesta svijest je svijest o mentalnom objektu. Dakle, u budizmu se svijest također razumije kao osjetilo. Kao što oko, koje je osjetilo, kontaktira s oblicima i bojama, tako isto um, kao osjetilo, kontaktira s idejama i osjećajima i s onime što percipiramo, s onim skandhama koje jednom rječju nazivamo um. 

Svijest, međutim, u svom funkcioniranju ne postoji kao nekakav entitet koji je tu cijelo vrijeme neovisno o svemu ostalome što se zbiva. Svijest o viđenom, recimo, izniče onda kada postoji osjetilo i kada postoji objekt. I kada to troje dođe zajedno – objekt, osjetilo i svijest – onda govorimo o svijesti o viđenom. U onome što nazivamo sviješću o viđenom postoje sastavni elementi. Ako bilo koji od njih maknete, nema svijesti o viđenom, što znači da je svijest o viđenom sastavljen i uvjetovan fenomen koji ne postoji po sebi i za sebe. 

Isto je i sa svim ostalim svijestima. Inače, u budizmu se često ova situacija koju pokušavam opisati, a to je čitava lepeza iskustva koje čovjek može imati, naziva osamnaest ulaza. Ako pet skandhi promatramo iz malo drugačijeg kuta, o njima možemo govoriti ne više kao o pet skandhi, nego kao o osamnaest ulaza. Govoreći o iskustvu, govorimo o osamnaest ulaza. Pa imamo šest osjetila, šest njima pripadajućih objekata i šest rezultirajućih svijesti. To čini osamnaest. 

Imamo, dakle, šest osjetila, šest njima pripadajućih objekata i šest rezultirajućih svijesti koje nastaju kao posljedica kontakta između osjetila i objekata. To je zapravo sve. Nema ničeg iznad toga. Kada je govorio o osamnaest ulaza, Buddha je rekao: „Ovo je učenje o svemu.“ Nema ničega što izlazi iz ili što se može dogoditi izvan toga. Ama baš ništa. To zapravo uključuje cijeli univerzum. Unutar tih osamnaest ulaza nastaje naše cjelokupno iskustvo. Opisuju interakciju između čovjeka kao bića i svijeta u kojem se on nalazi. Šest objekata predstavlja ono što bismo, uvjetno rečeno, mogli nazvati vanjskim, a osjetila i rezultirajuće svijesti predstavljaju ono što bismo, uvjetno rečeno, mogli nazvati unutarnjim. Makar, vidjet ćete da je ta podjela na unutarnje i vanjsko zapravo podjela koja proizlazi iz zaigranosti ega, iz jednog krivog, iskrivljenog viđenja stvarnosti. 

Ovo vam se sada možda čini kao nabrajanje kategorija, šuma u kojoj se u ovom času možda teško snalazite, ali ono što trebate imati na umu jest da shema koju sam iznio ima za cilj pojednostavniti našu ljudsku situaciju. Na jednostavniji način opisati kako iskustvo izniče u nama. Zašto je važno vidjeti kako ono izniče, kako dolazi do iskustva? To je vrlo važno zato što tada možemo jasno primijetiti kako u tom iskustvu nastaje patnja i je li nastanak te patnje nužan. Drugim riječima, moramo li patiti zbog jednostavne činjenice da smo ljudska bića ili ta patnja možda nije nužna? Nastaje li ona zbog neke greške u našoj percepciji? Nastaje li zbog toga što mi stvari uzimamo za ono što nisu, pa onda, vjerujući da su nešto drugo od onoga što jesu, stvaramo odnos koji je potpuno pogrešan i čija je posljedica taj težak doživljaj koji zovemo patnja ili jad? 

Idemo se vratiti na početak. Upoznati sebe znači upoznati kako naše iskustvo izniče, u kojoj se fazi tog iskustva uključuje ego, dakle, u kojoj fazi tog iskustva dolazi do filtriranja informacija i njihovog smještanja u neku sliku koja više ne korespondira sa stvarnošću. Rekao sam da ova teorija o šest svijesti dolazi iz ranog budizma. Međutim, razvijanjem budističkih škola, naročito jedne važne struje koja se naziva yogacara u okviru mahayane, došlo je do detaljnijeg tumačenja i obrazlaganja onoga što vijnana skandha zapravo predstavlja. U okviru yogacare više se ne govori o šest nego o osam svijesti. To ne znači da su se pojavile još neke svijesti kojih prije nije bilo, nego da se govori o još nekim funkcijama svijesti koje u ovim prvim tumačenjima nisu bile eksplicitno navedene, što ne znači da Buddha o njima nije govorio. 

No, da vidimo o čemu se tu radi. Rekli smo da šesta svijest, koja se u budizmu također smatra osjetilom, ima funkciju organiziranja našeg iskustva koje dolazi putem pet osjetila, da ga sabere, koordinira. Međutim, u yogacari se kaže da postoji sedma svijest i da ta sedma svijest predstavlja ono što mi zovemo ego-sviješću, svijest o sebi. Ta sedma svijest je ona koja sva iskustva koja dolaze u šestu svijest prisvaja, ali istovremeno čini da sve ono što doživljavamo doživljavamo iz određene dualističke perspektive, dakle, „ja“ i „drugi.“ Sedma svijest stvara dualizam, čak i kod emocija. Iako ih pripisujem sebi, postoji taj unutarnji sukob koji često vodi u duboku kontradikciju: „Ja sam to, ali ja ne bih htio da sam to ili ne bih htio da mi se događa to što mi se događa“. Dakle, iako ja jesam ti osjećaji koji mi se događaju, ja sam istovremeno odvojen od njih. Ja sam identificiran s njima, ali istovremeno i odvojen od njih, u smislu da ih ne želim. Ta podvojenost unutar iskustva, to je taj dualizam. O tome ćemo više govoriti idući put, ovo je sad samo postavljanje terena za ono što slijedi. Dakle, rekli smo da je sedma svijest ta ego-svijest koja se poistovjećuje sa svim onim što izniče u kompleksu um-tijelo pa čak i u okolini. To je ona svijest koja sebi prisvaja iskustva, koja sebe smatra nositeljem svih tih iskustava.

Međutim, imamo još jednu, osmu, svijest koja se na sanskrtu naziva alaya vijnana. Alaya kao Himalaja. Znate što znači Himalaja? Ne znate? Znači „skladište snijega“. Logično, je li? Gdje ima više snijega nego na Himalaji? A alaya vijnana je „skladište svijesti“. Naime, alaya vijnana se zove drugačije u ovisnosti o funkcijama koje ima, a ima ih više. Pa se onda ponekad zove prisvojna svijest. A zašto se zove prisvojna svijest? Zato što je to svijest koja prisvaja tijelo u narednom životu. Alyja vijnana zapravo predstavlja supstrat naše svijesti, predstavlja tok svijesti koji se odvija ispod onog što smatramo svjesnim i kojeg ne možemo biti svjesni. Drugim riječima, ne možemo biti svjesni objekata alaya vijnane i onoga što se u tom toku zbiva, ali možemo indirektno zaključivati o postojanju skladišne svijesti, tog toka svijesti koji se odvija ispod onog što zovemo svjesnim životom. Dakle, to je svijest koja nastavlja nakon naše smrti, nakon prestanka šeste svijesti, koja nastavlja dalje i prisvaja novo tijelo u novom životu. 

Međutim, zašto se naziva skladišnom sviješću? Čega je ona skladište? Ona je skladište sjemena našeg djelovanja. Svako djelovanje proizvodi određene utiske koji bivaju pohranjeni u našu svijest. A s obzirom na to da dozrijevaju – neki odmah, neki kasnije, neki ne zna se kad – nazivamo ih sjeme ili na sanskrtu bija. 

Za pohranjivanje dobrih i loših sjemena unutar alaye odgovorna je sedma svijest ili ego-svijest, koja na neki način stražari pred osmom sviješću. Ego-svijest svoje postojanje temelji na postojanju alaye koju krivo shvaća kao entitet, pa time kao ono što predstavlja identitet.

Alayu je vrlo lako shvatiti kao nekakvo sopstvo koje traje, koje je vječno. Međutim, činjenica da je alaya u neprestanom toku, da je poput rijeke u koju neprestano dospijevaju nova sjemena, dok stara dozrijevaju, govori u prilog suprotnoj tvrdnji. Naime, alaya nije nikakav entitet i ne može se smatrati nekakvim sopstvom. 

No kako u našoj alayi postoje bezbrojna, i dobra i loša sjemena, strahovito je važan način na koji djelujemo, zato što je način na koji djelujemo poput zalijevanja sjemena. Ako djelujemo negativno, zalijevamo i takva sjemena u našoj svijesti, koja dozrijevaju i naš život čine ovakvim ili onakvim. Ako pak djelujemo pozitivno, onda zalijevamo ona druga sjemena i naš život postaje drugačiji. 

No, nije poanta samo u tome da djelujemo pozitivno, da budemo na strani dobra, kako se to obično kaže, i da zbog toga uživamo u pozitivnim posljedicama takvog djelovanja. Poanta je u tome da u potpunosti razobličimo, tj. proniknemo u prirodu onoga što smatramo sobom, sopstvom ili egom. Jer dobar ego je bolji od lošeg ega, ali je još uvijek ego, a to da je još uvijek ego znači da će to dobro prije ili kasnije preći u nešto loše ili lošije. Zato što dobro postoji uvijek u ovisnosti o lošem, ne postoji dobro kao apsolutna kategorija, isto kao što ne postoji zlo kao apsolutna kategorija. Zlo i dobro su naprosto tumačenja stvarnosti gledane kroz prizmu ega. A nijedno tumačenje stvarnosti nije dobro kao sama stvarnost. 

Ima jedna izreka koja kaže: kada vas netko istuče štapom, u njemu je nastala ljutnja, dohvatio je štap i udario vas je, ali vi ste doveli tijelo tu, vi ste svoje tijelo doveli u tu situaciju. Dakle, ne možemo uvijek govoriti isključivo o krivnji drugih za ono što nam se događa. Ono što oni čine bit će njihova karma, ali ono što mi činimo spram toga što nam se događa bit će naša nova karma. Kako shvatimo neku nesreću, bez obzira na to koji je vanjski faktor do nje doveo, o tome će ovisiti hoćemo li se i dalje učvršćivati u jednom te istom obrascu funkcioniranja, koji generira veliku količinu patnje, ili ćemo početi izlaziti iz njega. Najmudriji način da čovjek primi i razumije teške uvjete s kojima se u životu sreće, bez obzira na vanjske okolnosti, jest da ih pripiše vlastitim lošim djelima iz prošlosti. Dakle, ako mi se nešto loše događa, to mi se događa zato što sam ja puno puta, ako ne u ovom životu, onda u nekim prethodnima, činio ovo ili ono. 

Kad to na takav način shvatite, onda je odnos prema tome što se događa drugačiji. Taj drugačiji odnos daje nam slobodu da na to što se događa ne odgovaramo na nesvjestan, reaktivan, uobičajen način, nego da situaciju osmotrimo kao novu, svježu i jednostavno promijenimo taj obrazac, da promijenimo uopće smjer događanja. Jer jedno je biti žrtva, a drugo biti dvostruka žrtva u takvim situacijama. Buddha je to jednom usporedio sa situacijom kad vas pogodi strijela, a onda ste toliko ljuti što vas je pogodila da zabijete u sebe još jednu. Ako vas je strijela pogodila, onda se treba pozabaviti time što se dogodilo, bez suvišnih osjećaja, uopće ne ulazeći u sklop razmišljanja o nepravdi, tome da su to napravili drugi i slično jer se tako samo učvršćujemo u negativnim obrascima. Isto je kad vam se događa nešto dobro – tada ne treba zapadati u euforiju. Ima jedna priča na tu temu – o čovjeku koji je bio prosjak i onda je na lutriji dobio strašno velik zgoditak. U potpunoj euforiji zbog toga što je odjednom postao bogat, prvo je spremio srećku u svoj prosjački štap, a onda počeo odbacivati staru odjeću u rijeku, pa je na kraju bacio i štap. I, naravno, izgubio svoje bogatstvo.

Kao što u sretnim okolnostima ne treba zapasti u euforiju, nego treba znati da sve to nije palo s neba, već je posljedica naših dobrih djela, isto tako kada se nešto loše događa ne treba zapasti u očaj, nego se jednostavno treba pozabaviti onim što je ispred vas kao izazovom, ne optužujući druge ni sebe. Posljedice djela se događaju i s tim se treba nositi. I ako tako pristupimo situaciji, onda je možemo vidjeti puno jasnije, možemo je vidjeti slobodni od svega onoga što inače priječi jasan pogled, pa tako i jasno djelovanje.

Drugo od četverodjelnog ciklusa predavanja učitelja Žarka Andričevića pod nazivom Tko sam ja?, održano u Zagrebu 25. veljače 2007.