
Tko sam ja?
Na početku predavanja jedno pitanje: Jesu li dosadašnja predavanja doprinijela tome da vam koncept sopstva postane jasniji? Nadam se samo da nisu pridonijela još većoj zbunjenosti po tom pitanju. Prije samog razmatranja pitanja sopstva iz nekoliko kuteva bilo je potrebno pozabaviti se načinom na koji um funkcionira, sviješću i njezinim različitim aspektima. Pokušati zaokružiti cjelinu nije bilo ni lako ni jednostavno. Ono što smo ovdje prošli inače se prolazi kroz puno, puno dulji studij i na postupniji način. A mi smo prošli kroz presjek i – mogli bismo reći – ubrzano.
No, idemo stvari zakomplicirati ili još malo pojednostaviti. Vratimo se još jednom sopstvu i skandhama. Skandhe čine: rupa skandha, vedana skandha, samjna skandha, samskara skandha i vijnana skandha ili u prijevodu pojednostavljeno: tijelo, osjećaji, percepcija ili saznavanje, htijenja ili poticajni predlošci i svijest. To je klasična budistička podjela koja opisuje ustroj ljudskoga bića. Kad se u budizmu govori o čovjeku, govori se o pet skandhi; o tijelu, osjećajima, percepciji, htijenjima i svijesti. Sami sebe ne razlažemo na sastavne dijelove kada se nekome predstavljamo, čak ni kada razmišljamo o sebi, a osobito ne pri doživljaju sebe. Naš je doživljaj više-manje cjelovit. Međutim, ono na čemu gradimo cjelovit osjećaj sebe počiva na ovim sastavnim dijelovima. Dakle, ja sam ovo tijelo; ja sam osjećaji koje doživljavam; ja sam percepcija; ja sam htijenja koja u meni nastaju; ja sam svijest koju imam. Postoji potpuna poistovjećenost s ovim aspektima našega bića; ta poistovjećenost je ono što nazivamo sopstvo. Daje nam osjećaj zasebne egsistencije, zasebnog, odvojenog postojanja – ja nasuprot svijeta koji me okružuje, svijeta koji je različit od mene, koji nije ja. Zadnji puta govorili smo o tome kako se čitav spektar doživljaja koji nas sačinjava temelji na ovih pet aspekata našeg bića. Cjelokupni spektar naših iskustva uvjetovane je prirode. Govorili smo kako je uvjetovan, na koji način jedna stvar uvjetuje drugu, druga treću, treća četvrtu i tako dalje. Govoreći o uvjetovanosti prirode našeg iskustva zapravo smo govorili o tome da je ideja neovisnog, odvojenog postojanja neosnovana.
Prvo, ono što smatramo jednim nije jedno nego pet stvari, pet skandhi. Nadalje, ni svaka od tih pet stvari nije jedno, nego kako smo rekli hrpa ili skupina, a sve one zajedno postoje na međusobno uvjetovan način. Nastaju na osnovi čitavoga niza uzroka i uvjeta koji se neprestano mijenjaju. Drugim riječima, ni u pet hrpa nema ničeg stalnog i nepromjenjivog, ničeg u što biste mogli uperiti prstom i reći: “Evo, ovo sam ja, ovo je neka konstanta koja se ne mijenja”. Takvo što ne možete pronaći ni na razini osjećaja, ni na razini percepcije, ni na razini htijenja, ni na razini svijesti. Ovdje je riječ o budističkom učenju o odsutnosti sopstva, učenju koje nam kaže da, posve suprotno od onoga što vjerujemo i mislimo, tijelo nije ja, osjećaji nisu ja, percepcija nije ja, htijenja nisu ja, svijest nije ja. Budizam poriče postojanje nekog trajnog, vječnog entiteta koji bi bio sadržan u našem iskustvu ili koji bi bio nositelj iskustva. Taj spektar, kako smo ga opisali, pokriva čitavo iskustvo i u njemu ne možemo nigdje pronaći ništa što bi odgovaralo definiciji sopstva ili ega. Morate znati da je sopstvo ili ego po definiciji nešto vječno, nešto što traje, nešto što je uvijek isto. Dakle, ako ne možemo pronaći nešto takvo, onda nečeg takvog ni nema.
Postoji formula koja se često koristi u budizmu. Može se koristiti u praksi meditacije, no može se isto tako primijeniti na svako iskustvo koje u nama izniče, a glasi:
Ja nisam to, to nisam ja; ja ne posjedujem to, to ne posjeduje mene.
Govoriti o tijelu iz perspektive ove formule zvučalo bi ovako: Ja nisam ovo tijelo, ovo tijelo nisam ja; ja ne posjedujem ovo tijelo, ovo tijelo ne posjeduje mene. Tijelo nastaje spajanjem četiriju elementa – zemlje, vode, vatre, zraka. Nije nešto što postoji samo po sebi, već se nekoliko stvari mora spojiti da bi nastalo ono što nazivamo tijelom. U njemu nema ničeg trajnog i neprestano se mijenja, no mi se cijelo vrijeme poistovjećujemo s njim. Od malih nogu smatramo da smo to mi, da je moje tijelo ja, iako se stalno mijenja.
Isto je i s našim osjećajima, percepcijom i htijenjima. Osjećaji se mijenjaju još mnogo brže nego što se mijenja tijelo. Ugodni, neugodni, neutralni osjećaji – što god osjećali, smatramo da smo to mi, da smo mi ti koji osjećamo i identificiramo se s njima. No ako malo dublje razmotrite osjećaje, uvidjet ćete da su i oni uvjetovanoga nastanka, da se neprestano mijenjaju iz jednoga trenutka u drugi. Stoga vjerovati da smo mi naši osjećaji nije osobito razumno. U svakom slučaju nas dovodi u svojevrsnu kontradikciju u kojoj se možemo upitati koji smo onda to istinski mi – kada smo tužni ili kada smo sretni? Očito ne možemo biti oboje. Tako raznovrsne osjećaje ne možemo spojiti u jedan identitet, odnosno zasnivati identitet na osjećajima koju su u suprotnosti jedni s drugima, i koji su k tome toliko promjenjivi. Percepcija i htijenja također su promjenjivi i ne postoje po sebi. Ne postoji ništa čvrsto, trajno i nepromjenjivo vezano uz njih. Ništa na što bi se naš osjećaj ja doista mogao osloniti. Često se kaže da su htijenja svojevrsna racionalizacija naših želja i osjećaja. Ni razmatrajući svijest ne možemo pronaći ništa što je trajno, postojano i što se ne mijenja.
Naš je um podijeljen na skandhe – tijelo, osjećaje, percepciju, htijenja i svijest. Četiri potonje skandhe predstavljaju um u užem smislu. Tijelo kao doživljaj tijela, zatim osjećaji, percepcija, htijenja i svijest čine um koji je rezultat interakcije svih skandhi. Um je rezultat međudjelovanja osjetila i njihovih objekata. Njegova su osnovna obilježja sposobnost diskriminacije i prianjanja. Snažni i moćni obrazac pohlepe i odbojnosti kojeg zajedničkim imenom nazivamo prianjanje te sposobnost da diskriminiramo što nam se sviđa, a što ne sviđa; što nam pruža ugodu, a od čega nam prijeti opasnost. Takav um se u budizmu često naziva umom obmane, umom koji nas obmanjuje. To je lažni um, nije istinit, to je um koji od nas skriva našu istinsku prirodu kreirajući iluziju zasebnoga postojanja: ja jesam – ja sam bio – ja ću biti. Ja sam ovo tijelo, osjećaji, percepcija, htijenja, svijest. Ja sam vlasnik i gospodar iskustva koje me čini takvim. Imati vlast, biti vlasnikom još je jedno obilježje ega ili sopstva. Dakle ne samo trajnost i vječnost, nego biti u vlasti, imati moć, upravljati, raspolagati. Iz te perspektive ne samo da u skandhama kako smo ih do sada opisivali ne možemo pronaći nešto što je trajno, vječno, nešto što neprestano postoji, nešto što bi moglo činiti osnovu ili uporište za takvo ja, nego osvrćući se na ovu drugu definiciju ega ili sopstva, sopstva kao gospodara, zapravo vidimo da gospodar nije u stanju gospodariti nijednim od ovih područja. Kada ste bolesni možete li svome tijelu reći: budi zdravo i trenutno dokinuti bolest? Ako sam ovo tijelo ja, tada imam moć nad njime. Tada njime upravljam, tada mogu raditi s njime što god hoću, mogu ga učiniti bolesnim, mogu ga učiniti zdravim ili štogod već poželim. Možemo li to tvrditi?
Kada smo bolesni, postajemo duboko svjesni da se tijelo sastoji od niza raznovrsnih procesa o kojima nemamo praktički nikakvo ili tek neznatno saznanje. Jednostavno slijedi ritam koji mu je svojstven. Naravno, na tijelo i na tjelesne procese možemo utjecati pozitivno ili negativno, ali jasno je da tijelo nisam ja, jer kad bi tijelo bilo ja nikada ne bih bio bolestan. Ne samo to, nikada ne bih ni ostario, i bio bih baš onakav kakvime želim biti.
Jesmo li gospodari svojih osjećaja? Upravljamo li njima? Prošli puta smo govorili o osam vjetrova ili osam svjetovnih stanja među kojima su stanja boli i zadovoljstva. Što više težimo zadovoljstvu, to nas više pogađa bol, a to je pokazatelj da nismo gospodari situacije. Kada bismo bili – bili bismo umjetnici u stvaranja zadovoljstva i ne bi postojao osjećaj neugode. No osjećajima smo izloženi kao vjetrovima. Nekad nosi jedan, nekad drugi vjetar – nekad povoljan, nekad nepovoljan, nekad ugodan, nekad neugodan. Nismo u poziciji da vladamo. Osjećaji i percepcija, pa u izvjesnome smislu i htijenja u značajnoj se mjeri događaju gotovo nesvjesno, mimo naše kontrole. Ne samo da ih ne kontroliramo, nego najčešće niti ne znamo da se događaju, niti kako, niti zašto se događaju. Rekli bismo, potpuno su izvan naše kontrole. Ali svejedno tvrdimo: To sam ja. To sam ja? Stvarno? Mnogo puta nešto silno hoćemo i želimo, a zapravo ne znamo zašto to hoćemo i zašto to želimo. Postoji čitava industrija kojoj je cilj uvjeriti nas da nam treba nešto što nam najčešće uopće ne treba. No kad idete nešto kupiti nije vam ni na kraju pameti da ste izmanipulirani. Idete s čvrstim uvjerenjem da vladate sobom, da znate što činite, da idete kupiti nešto što ste odlučili kupiti neovisno, vlastitom voljom, kao svjestan, nezavisan čin, ali zapravo uopće nije tako. Toliko o neovisnosti htijenja.
Što je s mislima? Svi koji meditiraju odmah znaju odgovor. Kad sjednete u meditaciju krenuli ste smiriti um, postaviti ga na jedan objekt i dozvoliti mu da počine; da se umiri, da se opusti. Možemo li sebi reći: “Sljedećih pola sata mislit ću samo na jednu stvar”, ili “Sada neću misliti ni o čemu, evo izdržat ću pola sata”. Ne možete, naravno. Svejedno, taj koji misli da misli je uvjeren da je gospodar svih iskustava, pa tako i uma.
Moram se ovdje zaustaviti ili ćemo pasti u tešku depresiju. Dakle – niste ono što mislite da jeste i ne vladate sobom. Potpuno ste na milosti i nemilosti svim utjecajima koji se oko nas gomilaju. Smisao ove analize međutim nije u izazivanju malodušnosti i depresije, nego joj je funkcija jedna važna stvar, a to je razbijanje prianjanja i vezanosti. A zašto? Zato što svi jadi u našem svakodnevnom životu dolaze od vezanosti. Vezanost i prianjanje dolazi iz ideje o sopstvu, a ideja o sopstvu dolazi iz neznanja o sopstvu. To je također uvjetovani niz, jer – ako postoji jedno, postoji i drugo. Radi se o formuli kojom je Buddha opisao prirodu cjelokupne stvarnosti, vrlo kratkoj formuli koja kaže:
“Kada postoji ovo tada postoji i to,
nastankom ovoga nastaje i to;
kada ne postoji ovo ne postoji ni to,
prestankom ovoga prestaje i to.“
To je formula koja opisuje prirodu cjelokupne stvarnosti, kako naše unutarnje tako i univerzuma u cjelini. Zvuči nevjerojatno, ali onoliko koliko se riječima stvarnost uopće može opisati, opisana je upravo ovim riječima. Što formula govori? Govori da sve stvari u univerzumu nastaju ili nestaju u ovisnosti o uzrocima i uvjetima koji su i sami u procesu neprestanog nastajanja i nestajanja. Ovaj uvid pokazuje potpunu iluzornost ideje o zasebnom postojanju. Drugim riječima, sve što postoji, postoji na temelju povezanosti, međuovisnosti. Primijenjeno na naše iskustvo to znači da ne postojimo zasebno. Sopstvo, ja ili ego kao zaseban entitet ne postoji. Mi smo duboko povezani, umreženi jedni s drugima i sa svijetom koji nas okružuje.
Ovo gledište nas oslobađa prianjanja, jer kad nema sopstva nema ni prianjanja, a kada nema prianjanja nema ni patnje. No, što je još proizašlo iz tog procesa? Rekli smo da ako postoji sopstvo onda postoji prianjanje, a ako postoji prianjanje, onda postoji i patnja. Prema tome, ako ne postoji sopstvo – nema ni prianjanja ni patnje. No što je prethodilo sopstvu? Sopstvu je prethodilo neznanje. Uvid o kojem ovdje pričamo mudrost je koja dokida neznanje, mudrost koja vidi stvari onakvima kakve doista jesu i dokida vjerovanje u sopstvo. Na mjestu neznanja izniče mudrost, a s mudrošću izniče i ono što je njen rezultat. Ako sve postoji na međuovisan način, tada i viđenje okom mudrosti ili uvid sa sobom nosi korespondirajuće emocije ili emocionalni odgovor. Kao što egocentrično gledište nosi korespondirajuće emocije – ljutnju, bijes, zavist, zlobu, mržnju, tako i sloboda od egocentričnosti, to jest mudrost, nosi emocije koje s njome korespondiraju. To su blagonaklonost ili ljubav, radost, suosjećanje i nepristranost. Važno je shvatiti da u budizmu nepostojanje sopstva nije stanje koje se ponekad pogrešno smatra nihilizmom. Nije stanje ništavila. Nije stanje u kojem jednostavno iščeznemo. To je to stanje u kojem nešto prestaje, a to su neznanje, prianjanje, odbojnost i negativne emocije. Kada nestanu korijeni negativnih emocija tada i one same nestaju. Ono što nastaje je suosjećanje i sve ostale pozitivne emocije.
Sopstvo je vrlo slojevito. Maloprije smo rekli da se temelji na pet skandhi. Poistovjećujući se s njima, gradimo ideju o sebi, o vlastitome zasebnom postojanju. Međutim sopstvo može biti malo ili može biti veće, ovisno o onome s čime se identificira. Ovisi i o veličini ideala s kojima se netko identificira. Ukoliko se netko identificira samo s tijelom, radi se o vrlo malom, uskom sopstvu koje počiva samo na tijelu. Ako ga zasnivamo i na umu onda je veće, prostire se do one mjere do koje se prostire naš um. Međutim može se širiti i dalje. Rekli smo da se sopstvo odnosi na um, na tijelo, ali i na okolinu: na svijet u kojem živimo. Može se protegnuti na čitav univerzum. Ako se proteže na čitav univerzum onda sopstvo uključuje još dvije stvari, a to su vrijeme i prostor. Vrijeme – zato što postoji kontinuitet postojanja koji ide od prošlosti prema budućnosti, a prostor zato što postojimo u ovom prostoru. No, na svim smo razinama međupovezani.
Ovo se tijelo sastoji, već smo rekli, od četiri elementa. Za um smo rekli da je interakcija svih skandhi, što uključuje i okolinu. U vremenu smo na neki način povezani sa svim osjetilnim bićima. Dakle, život nije počeo onog trenutka kada smo se rodili, već smo dio kontinuiteta – naših roditelja, njihovih roditelja, njihovih roditelja i tako u beskraj. U prostoru smo isto tako svi povezani na bezbrojne načine – kroz rad, kroz činjenicu da se bilo koja stvar koja se dogodi na drugom kraju zemaljske kugle nužno odražava i na nas ovdje. Dakle, svi smo međupovezani. Većina nas ovdje mislim npr. nosi odjeću Made in China, jedemo hranu koju je netko drugi uzgojio, i tako dalje, i tako dalje.
No, sopstvo, u budističkome smislu, predstavlja i karmu: djelovanje umom, govorom i tijelom. Odnosno, neprestano stvaranje uvjeta i uzroka vlastitim djelovanjem koje ne uključuje samo ovaj život, nego se proteže na nebrojene živote unatrag. Nakon sopstva koje se temlji na tijelu, umu, okolini i univerzumu, ovo je peta vrsta sopstva. Ideja o karmičkom sopstvu je ideja koja je povezana s duhovnošću, izlazi iz sfere materijalnog svijeta i govori da smo na izvjesan način nasljednici vlastite karme od ranije. Utoliko pripada području duhovnosti. Na njezinoj je osnovi opet moguće izgraditi gledište o vječnoj prirodi sopstva koje se proteže iz neznanih početaka i seže do u beskonačnost. Međutim, budizam kaže da se trebamo osloboditi karme, karmičkoga djelovanja i njegovih uzvrata. Ideja da se možemo osloboditi karme i pronaći put do slobode predstavlja ono što bismo mogli nazvati zasebnom, šestom vrstom sopstva. To je ona vrsta sopstva koje je sagledalo svoju situaciju, sposobno ju je razumjeti, vidi izlaz iz nje i krenulo je na put prema izlazu.
Sedma vrsta sopstva je zapravo odsutnost sopstva i oslobođenje od karme. To je još jedna perspektiva gledanja na sopstvo i na čemu se temelji, kako se može razumjeti – kako može biti malo, može biti veliko, može ekspandirati, može krenuti na put prema oslobođenju i može uvidjeti iluziju o vlastitom, zasebnom, odvojenom postojanju. Peta i šesta vrsta sopstva zanimljive su zato što su relevantne za naše ovdašnje iskustvo. Razumijevanjem zakona karme počinjemo shvaćati situaciju u kojoj se nalazimo. Na početku ciklusa rekli smo da se budizam zasniva na dvije stvari: na patnji i prestanku patnje; odnosno da podučava o patnji i njenom prestanku. Razumjeti zakon karme znači razumjeti kako patnja nastaje, odnosno kakva vrsta djelovanja ima kakvu vrstu posljedica, a doći u susret s Dharmom znači doći u susret s putem koji nam, ako ga slijedimo, omogućuje oslobađanje od zakona karme. Put oslobođenja od zakona karme započinje takvom vrstom djelovanja koja za posljedicu ima dobre karmičke uzvrate. Da bismo uopće mogli izaći iz karmičkoga kruga rađanja i umiranja, potrebno je prestati činiti zlo i početi činiti dobro; početi djelovati na način koji je koristan.
Tu dolazimo do ključnog, vrlo važnog pitanja: kakvo se djelovanje smatra korisnim djelovanjem? Takvo, nadam se da to svi znate napamet, koje je korisno kako za nas tako i za druge. Zašto? Zato što ako tako djelujemo, onda je to djelovanje koje se temelji na stvarnosti. Ne počiva na iluzornoj ideji zasebnoga postojanja nego na stvarnosti samoj. Na stvarnosti u kojoj svi postojimo na međupovezan način. Iz te je perspektive najbolje djelovanje koje će za nas rezultirati najboljim posljedicama, koje je na korist drugih. Nije to baš lako razumjeti. Kako ćemo to čineći dobro drugima zapravo najbolje pomoći sebi? Naravno, motiv nije u tome da pomognemo sebi, jer motivacija ne smije biti usko egocentrična. Napredniji i širi je oblik egocentričnosti kada netko pomaže drugima zato da bi pomogao sebi. Čak je i to bolje nego da jednostavno mislite samo na sebe i svime što činite nastojite učiniti dobro samo sebi, ne vodeći računa o drugima. Međutim, onaj pravi, idealni oblik djelovanja je kada sve što činite, činite bez ideje o priznanju, bez očekivanja da vam se vrati. Jednostavno činite ono što je potrebno u datom trenutku.
Budizam se čini jako naprednim za svijet u kojem živimo, zar ne? Dobro, budisti i žive u 25. ili 26. stoljeću ako godine brojimo od Buddhe naovamo. Tu i tamo je i u našem 21. stoljeću moguće pronaći pojedince koji žive u skladu s ovakvim načelima. To su ljudi koji veliku količinu energije ulažu u dobrobit drugih. Na primjer nedavno je jedan istaknuti domaći znanstvenik i humanist odlučio otići na način koji je potpuno u skladu s onime kako je živio. Nekoliko dana nakon što je sahranjen, vijest o njegovoj smrti jednostavno se pojavila u novinama. Bio je veliki znanstvenik, filozof, zalagao se za pacifizam i za ideale koji su od opće dobrobiti. Zadužio nas je brojnim dobrim djelima, što se rijetko susreće. Čini mi se da je zato vrijedno zamisliti se nad takvim završetkom života. Netko tko je mogao imati sve počasti otišao je na dostojanstven način, ne veličajući sebe, a upravo kroz takav odlazak još je jednom ukazao na svoje djelo i na ono za što se zalagao. Nije htio da se pažnja koncentrira i usmjeri na njega kao osobu, nego se prestanak njega kao osobe dogodio u potpunoj tišini, a time njegovo djelo, čini mi se, biva nekako još jače i istaknutije. To znači biti dosljedan sebi do kraja – kako u životu, tako i u smrti.
No, vratimo se našem pitanju. Tko sam ja? To je naslov čitavog ciklusa. Rekli smo da ćemo na zadnjem predavanju govoriti o pristupu chan-budizma ovome pitanju. U pitanju Tko sam ja? ima neke nevjerojatne izravnosti. Pogađa u samu suštinu, u samu srž. Međutim, čini mi se da u njemu ima i neke hitnosti, potrebe za hitnim odgovorom. Kada vas netko upita Tko ste vi?, kao da nemate kuda pobjeći. Unaprijed znate da, ako krenete s trivijalnim opisima, to nije pravi odgovor. U nastojanju da date pravi odgovor tonete negdje u dubinu sebe panično tražeći, pritom ne nalazeći – ništa. Često vas ostavlja osupnutima. Možemo pričati o svemu i svačemu, zar ne? No kad vas netko pita Tko ste vi?, teško je izreći besmisleno sve i svašta.
Čitava chan-tradicija počiva upravo na atmosferi toga pitanja. Atmosferi hitnosti i izravnosti. Chan-škola je škola meditacije, a njezino osnovno određenje izravno je gledanje u um, ne bismo li prepoznali njegovu prirodu, ne bismo li odgovorili na pitanje. Dati odgovor na pitanje znači napustiti sve površno, sve suvišno, okrenuti se onome što je sada i ovdje, vratiti se potpunoj jednostavnosti, čistoći, samoj srži našega bića i izravno potražiti put. Chan je dio velike struje u budizmu koja se naziva mahayanski budizam, struje koja ima vlastiti ideal praktičara, ideal bodhisattve. Prakticirati chan stoga istovremeno znači živjeti životom bodhisattve, ostvarivati ideal bodhisattve u vlastitome životu i tako slijediti put mahayane, na vrlo specifičan način chana. Mogli bismo reći da chan na neki način utjelovljuje čitav mahayanski put, ali ga predstavlja na sebi svojstven način. Ovo kažem zato što nije dobro put chana svesti samo na chan-meditaciju, a onda meditaciju svesti samo na formalno sjedenje u meditaciji. Chan je puno više od sjedenja u meditaciji. Chan se proteže na sve naše aktivnosti, odnosno sve naše aktivnosti mogu biti chan ako znamo primjenjivati metode chana.
Govoreći o chanu obično se govori o specifičnim metodama meditacije kojima se chan služi. Chan se služi čitavim nizom metoda od kojih su međutim dvije najvažnije. Jedna se naziva gong’an ili na japanskom koan, druga se naziva mo zhao, tiho osvjetljavanje ili na japanskom shikantaza.
Gong’an ili koan metoda najviše nalikuje maločas spomenutom pitanju (Tko sam ja?). U doslovnom prijevodu gong’an znači “javni slučaj” i obično se javni slučaj odnosi na neku situaciju iz života učitelja i učenika kada između njih dvojice dolazi do interakcije koja obično rezultira učenikovim prosvjetljenjem. Čitava situacija može se uzeti za metodu meditacije. Možete se pitati što je u interakciji dovelo do učenikovog prosvjetljenja. Možete pokušati razumjeti situaciju u kojoj se nalazio student koji se prosvijetlio. Međutim, češće se koristi samo djelić čitave situacije, obično pitanje ili odgovor koji se pretvara u pitanje koje potom služi kao metoda meditacije, na primjer: Što je to wu? Slučaj je htio da je jedan učenik velikoga chan-učitelja Zhaozhoua pitao: “Da li psi imaju buddhinsku prirodu?” Na što je Zhaozhou odgovorio: “Wu”. I sada, što je on mislio kad je rekao wu? Wu znači “ne”, znači “ništa”, znači “praznina”, znači mnogo toga, ali Zhaozhou nije mogao reći da psi nemaju buddhinsku prirodu jer je opće poznata stvar u budističkoj filozofiji da ju imaju. Sigurno je to znao. Zašto je onda rekao wu? Što je dakle wu? To je pitanje i to je metoda meditacije. Pitanje je vrlo izravno i od samoga početka vam je jasno da je bilo koji intelektualni odgovor i objašnjenje neadekvatno, da nisu pravi odgovor na pitanje. Da su samo mentalne konstrukcije.
Na koji se način metoda prakticira? Prvo, pitanje treba shvatiti kao pitanje života i smrti – ili ćete saznati što je wu ili bolje da umrete. Dakle, lakše je kada na takav način sebi predstavite put praktičara. To je doista pitanje života i smrti, ali u onom dubljem smislu: ostanka u samsari ili izlaska iz samsare; patnje ili prestanka patnje. To je važno pitanje, najvažnije pitanje, nema važnijega pitanja u životu od toga pitanja: to je pitanje smisla života u ljudskom obliku. Dobiti tijelo, dobiti život, dobiti ljudski oblik znači dobiti priliku da saznamo; ne iskoristiti tu priliku je katastrofa. Dakle, imati metodu, imati uvjete, imati tijelo, imati um, imati sposobnosti, biti u uvjetima u kojima se možemo pitati na najbolji mogući način znači imati sve idealne uvjete, a tu je i naša prirođena sposobnost da ispravno odgovorimo. Sve što stoji između nas i odgovora treba jednostavno otpustiti. Praksa se radi tako da za početak jednostavno ponavljate to pitanje Što je wu? Što je wu? Što je wu? Zatim, kada se um usredotoči na Što je wu? počinjete se doista pitati, ne samo ponavljati riječi Što je wu?. Počinjete pitati wu – Što je wu? Wu pitate Što je wu? Idete sve dublje i dublje dok ne postanete wu. Dok ne dođete u situaciju u kojoj se wu pita Što je wu? To je situacija u kojoj, kako Dogenova izreka kaže, zaboravljate sebe.
U određenom trenutku treba doći u situaciju u kojoj ne postoji ništa drugo osim pitanja Što je wu? Ništa drugo osim pitanja Što je wu? I tako cijeli dan, dan za danom, samo jedno pitanje: Što je wu? Ne ponavljati riječi nego pitati se, razviti um pitanja, um koji se pita. Kao kada po kući tražite ključ, a ne znate gdje ste ga ostavili. Nikakva konkretna ideja o ovdje ili o tamo ne dolazi; postoji samo um koji pokušava dokučiti nedokučivo. Čekate da se dogodi odgovor, a dogodit će se jedino ako je um u stanju upita; ako nije, ako daje rješenja: ovdje je, tamo je, onamo je – ništa se neće dogoditi. Možda ćete tako pronaći ključ. No na taj način ne možete pronaći wu, to je sigurno. Sve do trenutka kada, pitajući se, imajući um koji se pita, ne dođete u stanje koje se naziva stanje velike sumnje. Sumnje izrasle iz pitanja Što je wu? Radi se o umu koji se duboko pita, stanju koje može postati toliko snažno i sveobuhvatno da sve na neki način asorbira i pretvara u sebe – drugim riječima ne ostaje ništa izvan pitanja, izvan velike sumnje. Po ulasku u stanje velike sumnje – što je u stvari stanje jednog, ujedinjenog uma – moguće je da se u jednome trenutku um sumnje, um koji se pita, koji se čitav konsolidirao oko pitanja, rasprši i dovede praktičara u stanje u kojem nema sopstva. To je stanje u kojem kao da prvi put vidimo svijet. To je duboko iskustvo viđenja vlastite prirode koje izranja onoga trenutka kada je sopstvo zaboravljeno. Kako Dogen dalje kaže: Zaboraviti sebe znači biti prosvijetljen svim stvarima. To znači da sve što vidite, vidite u pravome svjetlu, onakvim kakvo jest. Sve stvari jednostavno otkrivaju svoju prirodu, ukazuju na svoju prirodu.
Druga je metoda mo zhao ili tiho osvjetljavanje po načinu na koji se prakticira potpuno suprotna huatou ili gong’anu. To je metoda kojom također želite doprijeti do same srži vlastitoga bića, ali kroz prestanak činjenja, ili kroz otpuštanje svega onoga što um čini. Što to um čini? O tome smo pričali maloprije. Um neprestano diskriminira. Prestankom prianjanja, diskriminacije i vraćanjem uma u njegovo prirodno, izvorno stanje, vraćamo se onome što je sama priroda stvarnosti. Tiho osvjetljavanje često se naziva “metodom bez metode” zato što u njoj ne trebamo ništa činiti. Kako onda metodom nazvati nešto što ne upućuje ni na nikakvo činjenje? A zašto se zove tiho osvjetljavanje? Zato što se zasniva na dva aspekta budističke meditacije. Jedan je smirivanje uma, dakle tišina, a drugi je uvid, dakle osvjetljavanje. Smirivanje uma istovremeno je uvid, a tišina je istovremeno osvjetljavanje – sve je to ista vrsta prakse. Međutim, tiho osvjetljavanje ima još jedno dodatno značenje: priroda uma jest tišina i osvjetljavanje. U konačnici to nije metoda koju slijedimo, već povratak onome što naš um po svojoj prirodi jest – tih je, osvjetljava, i svjesnost je sama.
Došli smo do samoga kraja. Još možda samo par riječi o ostalim metodama u chanu. Kada se govori o chan-meditaciji, onda se govori o tri njezina aspekta. Jedan je dovođenje tijela u red, drugi dovođenje daha u red, a treći dovođenje uma u red ili sklad.
Dovesti tijelo u red u užem smislu znači postaviti ga ispravno u položaj za meditaciju, ali u širem smislu uključuje ispravnu prehranu, spavanje i još mnogo toga. Dovesti dah u red znači umiriti disanje, dozvoliti dahu da se umiri. Dovesti um u red ima dva podaspekta: jedan je usvajanje ispravna gledišta, a drugi ispravno korištenje metode meditacije ili rad na metodi meditacije. Metode koje smo maločas obrazlagali nisu metode koje se mogu prakticirati istrgnute iz konteksta, jednostavno slijedeći njihov opis. Potrebno je imati viziju puta kojim idemo; potrebno je usvojiti ispravna gledišta; potrebno je moći i znati razumjeti iskustva s kojima se u meditaciji susrećemo. Važna je ne samo metoda već i kontekst prakse.
U svakom slučaju je jedno od osnovnih obilježja chana izravnost. U kojem smislu? Svi mi kao ljudi imamo niz raznoraznih problema, strahova, frustracija, ovakvih i onakvih neravnoteža koje se iskazuju na tisuće različitih načina. No, chan nije metoda koja se bavi pojedinačnim problemima, chan se usmjerava na ono što je uzrok svih tih problema i svih tih raznoraznih poremećaja, jer ako dokinemo njihov uzrok, onda smo ih dokinuli sve. Uzrok svih problema je egocentričnost. Može to biti strah od visine, bilo koja fobija ili drugi unutarnji konflikt, što god, ali u osnovi svega toga je egocentričnost. Chan je put na kojem otpuštamo egocentričnost, sebičnost i počinjemo živjeti drugačijim životom koji je utemeljen u stvarnosti. Živjeti u stvarnosti znači da je naš život utemeljen na uvidu u međupovezanost svega i svih. Nije to baš tako lako ni jednostavno. To ne znači samo sjediti u meditaciji. Biti svjestan onoga što se događa u nama znači biti svjestan i onoga što se događa oko nas. To znači biti i ekološki osviješten. Ekologija je nova znanost koja je nastala upravo na ideji o međupovezanosti. U svakom slučaju, to je put koji vodi sretnijem životu. Put pojedinca koji prakticira u zajednici nije odvojen od problema s kojima se svijet danas susreće. Čini mi se da je svijest o međupovezanosti nešto što svakako treba promovirati, osnažiti, ostvariti i učiniti sve što je u našoj moći da svijet u što je moguće u većoj mjeri osvijesti tu činjenicu. To ne znači da svi trebaju postati budisti ili da svi trebaju prakticirati chan jer na koncu konca to i nije nužno. Ideja o međupovezanosti najveći je domet ostvarila u budističkom filozofiji, ali međupovezanost možemo razmatrati na svim razinama, ima implikacije na druga područja i vrlo je korisna. S koje god razine da ju razmatramo, korisna je i trebamo je promovirati počevši od nas samih.
Bilo bi dobro da ovaj ciklus ne završimo odgovorom, već pitanjem. Čitava ideja vodilja ciklusa bila je da postavimo pitanje, zaputimo se zajedno u istraživanje i vidimo do kuda intelektualno možemo doprijeti istražujući pitanje Tko sam ja? Analizirali smo tijelo, osjećaje, percepciju, htijenja. Govorili smo o osam svijesti, govorili smo o tome zašto vidimo stvari onako kako ih vidimo, zašto svatko od nas živi u nekom svom svijetu, a svi zajedno u konvencionalnoj stvarnosti koja nije prava stvarnost, koja nije istinita stvarnost – i evo sad kad smo napravili cijeli krug vratili smo se pitanju Tko sam ja?
Čini mi se da je sada već sasvim jasno da možemo pričati i teoretizirati unedogled, ali jedino stvarno, vlastito iskustvo koje možemo steći radeći na nekoj od metoda meditacije koje smo spomenuli može imati težinu da iz korijena promijeni kvalitetu našeg življenja. Možda nije u redu reći da sve o čemu smo pričali nema koristi po sebi, da nije pozitivan poticaj – jer svakako jest. Međutim isključivo intelektualni poticaji u susretu s težinom života i sa životnim situacijama u kojima se nalazimo ne požive dugo. Baš zato je važna praksa i vlastito iskustvo. Praksa koja potvrđuje teoriju o kojoj smo ovdje pričali. Dakle, ono što smo ovdje pričali možete istražiti na drugačiji, neintelektualan način, izravno motreći svoj um: sjedeći u meditaciji, promatrajući sebe i promatrajući druge ljude.