Povezati razmišljanja o okolišu s jedne, a s budističkim mišljenjem ili chanom s druge strane, čini se teškim zadatkom. Na prvi pogled djeluje kao da to dvoje nemaju baš ništa zajedničko. 

Vratimo li se u Buddhino vrijeme, 2500 ili više godina unatrag, izvjesno je da ljudi tad nisu imali problema s okolišem. Nije bilo onečišćenja, nije bilo ekološke krize. Ljudsku zajednicu predstavljale su malene točkice na pojedinim mjestima u prostranstvima prašume ili džungle. Ljudi onog vremena nisu imali utjecaja na okoliš.

S vremenom se to promijenilo. Nakon industrijske revolucije, prije nešto više od 250 godina, dogodila se radikalna promjena u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Svijet se zbog značajnog razvitka tehnologije i znanosti temeljito promijenio te ono što danas činimo ima dalekosežan globalni utjecaj. Pored toga, danas živimo u vrlo skučenom svijetu. Kada god se negdje, u nekom njegovom dijelu dogodi ekološka katastrofa, i mi sami bivamo njome pogođeni.

U početku sam rekao da je svijet nekoć bio prostran, pun velikih šuma i džungla, dok je ljudska zajednica, naprotiv, bila vrlo mala. Danas je situacija sasvim obrnuta. Džungle i šume su tek malene točke na njegovim pojedinim mjestima, a sve ostalo prekriveno je gradovima i ljudima. Utjecaj koji mi ljudi danas imamo na prirodu ogroman je. Doista ogroman. Zbog toga se danas nalazimo u svjetskoj krizi koja se često određuje kao ekološka kriza koja je istovremno i gospodarska kriza, a kako sve više ljudi misli, i moralna i duhovna kriza.

Sasvim je jasan odnos uzroka i posljedica u onome što danas doživljavamo. Počelo je s industrijskom revolucijom, uporabom fosilnih energenata i neumjerenom proizvodnjom. To je dovelo do neumjerene potrošnje čiji je rezultat onečišćenje i zagađenje zemlje, vode i zraka. Dakle, postoji jasna povezanost. Ali to nije sve. Sljedeća je posljedica globalno zatopljenje, koje izaziva otapanje leda i porast razina mora. To je vrlo opasno. Prije nekoliko dana, moj grad, Zagreb, glavni grad Hrvatske, punio je novinske stupce diljem svijeta zbog najveće količine snijega koju ovdašnji ljudi pamte. U isto vrijeme Australija je bila pogođena ekstremnim vrućinama s jedva podnošljivih 46 stupnjeva i brojnim požarima koji su ih pratili. To pokazuje da se s našom klimom događa nešto vrlo ozbiljno. Svi smo svjedoci činjenice da godišnja doba više nisu tako pravilna kao prije.

Kao što sam već rekao, u tim se događajima nazire jasna veza uzroka i posljedica. Među znanstvenicima postoje neslaganja o čemu se točno radi, što je razumljivo. Jedni tako argumentiraju tezu da se radi o rezultatu ljudskoga djelovanja, drugi su mišljenja da je riječ o uobičajenome ritmu i prirodnom ciklusima. Mislim da se ciklusi u prirodi ne izmjenjuju takvom brzinom kakvom se promjene danas događaju. Po mojem mišljenju, a dijele ga i mnogi drugi, za sadašnju situaciju nisu odgovorni prirodni ciklusi već ljudsko djelovanje.

Ono što smo stvorili u svijetu, cijeli naš sustav života, neodrživ je, nepravedan i opasan. Neodrživ je iz jednog jednostavnog razloga – svi teže gospodarskom rastu. Uz ograničene resurse to je glupa i zlorabljena ideja. Prije puno, puno vremena, vjerojatno je bilo normalno što su ljudi mislili kako su resursi neiscrpni. No, danas je stanje potpuno drugačije i više nije razumno tako razmišljati.

Kada promatramo gospodarski sustav koji je danas u svijetu dominantan, a to je kapitalizam, možemo ustanoviti kako je glavna pogonska snaga koja se krije iza njega pohlepa. Riječ je o pohlepi za profitom. S druge strane tu je i pohlepa za potrošnjom. I obje ove stvari okreću kotač. Ljudi misle kako će stalnom kupovinom novih stvari nekako uspjeti pronaći sreću. Uvjereni su da im stalno nešto nedostaje, a kako bi to pronašli, moraju stalno imati nešto novo. To postaje nemoguća utrka, utrka bez kraja, jer potpuno zadovoljenje ne možemo dostići na takav način. Tek što smo konzumirali jednu stvar, pojavljuje se druga i to je ciklus bez kraja. Neodrživ ciklus. Da bi se omogućila takva situacija, potrebna je ogromna proizvodnja, a kako bi se ta ogromna proizvodnja osigurala, sve više i više iskorištavamo zemljine resurse. U cijelom tom procesu nije riječ o ljudima. Glavna motivacija nije kvaliteta ljudskoga života, već osobna pohlepa. Drugim riječima, profit je na prvome mjestu, a ljudi na drugom, trećem ili negdje još niže.

Takav je sustav neodrživ. On nije pravedan. Promatramo li statistiku, možemo ustanoviti da je najveći dio bogatstva ovoga svijeta u rukama manjine. Vrlo mala manjinska skupina ljudi posjeduje većinu bogatstva ovoga svijeta. Takva je raspodjela bogatstva nepravedna. Mislim da je ta raspodjela, gledano u postocima, katastrofalna: jedan posto ljudi posjeduje osamdeset posto svjetskoga bogatstva, a oni ga razaraju. Fascinantna je u negativnom smislu i činjenica da danas iz nerazvijenih zemalja u razvijene pritječe sto puta više bogatstva nego što je to bilo u vrijeme kolonijalizma. Apsurdna je i činjenica da za vrijeme globalne gospodarske krize bogati postaju još bogatiji, a siromašni sve više osiromašuju. 

Sljedeća su točka, koja nas sve zajedno može zabrinuti, posljedice ove vrlo opasne situacije. Ona nije opasna samo u socijalnom smislu. Može izazvati revolucije i ratove u cijelome svijetu, što se u izvjesnoj mjeri već i događa. Opasna je prije svega zbog posljedica za prirodu. Sasvim je moguće da nas dovede do točke s koje nije moguć povratak.

Slika koju sam do sada prikazao strašna je, s time ćete se zacijelo složiti. Postoje, međutim, ljudi koji kažu da je stvarnost još puno crnja. Kakva god situacija bila, iznimno je važno da je postanemo svjesni, i to zbog vrlo jednostavnog razloga – bez te svijesti, bez jasnoga znanja o tome kakva situacija doista jest, ne možemo ništa promijeniti i nećemo ustati kako bismo je promijenili.

Kada govorimo o promjeni, tu dolazimo do veze s budizmom i s budističkim učenjem. Na početku sam rekao da je svijet prije 2500 godina bio daleko, daleko od ekološke krize, onečišćenja i svega drugoga što ona sobom nosi. Unatoč toj činjenici u budističkim sutrama, pa i u učenju samoga Buddhe, možemo pronaći mnoge primjere u kojima je Buddha posebno težište stavljao na naš dobar odnos prema okolišu i prirodi. Svoje redovnike, redovnice i ljude koji su ga slijedili podučavao je da veoma dobro paze da ne uprljaju vodu i svoj okoliš. Poticao ih je da vode jednostavan i uredan život te da se vrlo brižno odnose prema svojem neposrednom okruženju.

Buddha je tako činio znajući da o kvaliteti odnosa koji uspostavljamo s okolišem i s drugim ljudima ovisi i kvaliteta našega života. Drugim riječima – što smo svjesniji odnosa prema okolišu, prema drugim ljudima i prema životu općenito, to s njima možemo uspostaviti bolji i skladniji odnos, što će utjecati na bolju kvalitetu našeg života i života općenito.

U budizmu se uzrok svih patnji u ljudskom životu sagledava kao rezultat iskrivljenog vjerovanja u odvojeno postojanje. Kada vjerujemo da postojimo odvojeno dolazimo u opoziciju ili sukob sa svime što nije “ja”, dakle s drugim ljudima, s okolišem i s drugim oblicima života.

Takvo gledište ili pogled na život i svijet nazivamo egocentričnim, i vrlo je usko. Možemo ga usporediti s gledanjem kroz cijev. Vidljiv je samo onaj isječak cjeline prema kojem postoji interes. Drugim riječima – svijet se sagledava iz sebične perspektive. Prevladava li takvo gledište, nismo svjesni interesa drugih ljudi. Nismo svjesni što služi dobrobiti drugih, okoliša i drugih oblika života.

U budizmu se takvo egocentrično gledište opisuje kao gledište u kojemu prevladavaju neznanje, pohlepa i mržnja. A upravo te tri stvari – neznanje, pohlepa i mržnja – odgovorne su za sve ljudske patnje i neugode. Kad te tri sile u nama pretežu, tada nas ono što vidimo uvelike ograničava. Ne vidimo cjelinu. Ne vidimo svijet onakav kakav on jest, već samo dio koji zamjenjujemo za cjelinu, a zapravo ga ne poznajemo. To je bolna perspektiva.

Neki budistički mislioci opisuju cjelokupno društvo pojmovima tih triju zala – neznanja, obmane i mržnje. Kažu da je pohlepu predstavlja gospodarstvo, mržnja vojsku, a obmana medije. To je uvjerljiv način povezivanja. Očigledno je da ono što ovladava pojedincima, ovladava i cjelokupnim društvom. Najbolji način opisivanja kapitalizma kao ekonomskog sustava jest kroz tri vladavine obmane, mržnje i nadasve pohlepe. Ono što donosi patnju na individualnoj razini, dovodi i do patnje u cjelokupnom društvu.

Vratimo se okolišu. Jasno je da on odražava naš vlastiti duh, kao i duh društva uopće. Okoliš se zapravo ne razlikuje od duha društva. To je njegov jasan odraz. A to je i začarani krug. Zbog onečišćenosti našega duha onečišćujemo okoliš, a taj onečišćeni okoliš zauzvrat onečišćuje naš duh.

Cijeloj situaciji možemo pridodati još jednu važnu točku: antropocentrično gledište. Prije sam spomenuo egocentrično gledište. Uz njega postoji i antropocentrično, u kojem čovjek ima dominantnu ulogu. Svijet je ovdje samo zato da bi nam služio i treba ga osvojiti. Situacija u kojoj se danas nalazimo rezultat je takvog svjetonazora i postupaka koji iz njega proizlaze.

Što je rješenje ovog golemog problema? Ponajprije moramo iz temelja promijeniti svoj pogled na svijet. Zatim moramo prepoznati ispraznost konzumerizma. Trebamo shvatiti da ispunjenje našeg života i sreća nisu nešto što možemo pronaći u potrošnim dobrima, kao i da ih ne možemo pronaći izvan nas samih. Vratimo se ideji napretka. Kako bismo nanovo definirali taj pojam, čovjeka moramo postaviti ispred profita. To znači da gospodarstvo mora imati za cilj da svim ljudima omogući život na određenoj razini te da naš život poboljša u materijalnom smislu. Time se otvara pitanje neravnomjerne raspodjele bogatstva. Što se tiče konzumerizma, neophodno je napraviti razliku između naših stvarnih potreba i naših želja. Ta je razlika bitna. Svedemo li se na potrebe, svi bismo mogli imati lijepi život. Rukovodimo li se požudama, nedostaje nam resursa. Osvještavanje stvarnih potreba i napuštanje želja ne znače da se moramo odreći sreće. Duboki smisao života možemo pronaći i ako ne slijedimo svoje želje, već pogledamo u sebe same i u život. Tako možemo pronaći ispunjenje koje nam materijalne stvari neće donijeti. 

Napustimo li oba spomenuta gledišta, egocentrično i antropocentrično, i ostvarimo li međusobnu povezanost, posljedica su zadovoljenje i sreća. Uspostavljajući sklad u odnosu prema drugim ljudima i prema prirodi možemo stvoriti istinsku sreću.

Sreća ovisi o stanju našega uma. To stanje opet ovisi o dubini našega razumijevanja. A to oboje ovisi o odnjegovanosti našega uma. Što se više bavimo svojim umom, i što nam stabilniji i jasniji on postaje, to će manje biti egocentričan. Što je manje naš um egocentričan, to više sklada možemo unijeti u naš odnos prema nama samima, prema drugim ljudima i prema prirodi.

Velika je zabluda misliti kako postojimo odvojeno. Ta je zabluda uzrok sveg nesklada i patnje. Temelji se na nedovoljnoj odnjegovanosti našega uma. Mislimo kako znamo sve o svemu, no istodobno ne primjećujemo kako sami sebe ne poznajemo. Ne znamo tko smo. Njegovanjem uma otkrivamo sebe i druge. Otkrivamo okoliš, kao i povezanost svega. Tada se u nama sasvim prirodno pojavljuje osjećaj odgovornosti, zahvalnosti i poštovanja. Sagledamo li vrijednost sadašnjeg trenutka, sretnoga smo uma koji može usrećiti i druge. To je um kojemu nije stalo do osvajanja svijeta, do gomilanja bogatstva ili do pokoravanja drugih. To je um koji je zadivljen samim životom, sadašnjim trenutkom, onime što se događa upravo sada i ovdje i što predstavlja pravo čudo. Tada nastaje duboki osjećaj zadovoljstva i sreće, osjećaj povezanosti sa svime oko nas i s drugim ljudima. 

Iz perspektive takvog uma onečišćavanje okoliša isto je što i trovanje vlastitoga tijela. Iskorištavanje drugih radi ostvarivanja profita isto je što i podvrgavanje izrabljivanju samoga sebe. Iz takve perspektive ne postoji “ja” i “drugi”, nema razgraničenja između okruženja i nas samih. Sve je duboko povezano. Tako potpuno prirodno nastaje osjećaj odgovornosti, zahvalnosti i poštovanja prema svemu s čime dolazimo u doticaj.

U drugim religijama uvijek je nešto u središtu – moć, bogovi, božanska bića. Naše oči upravljene su prema tome središtu s molbom i nadom za pomoć. Nasuprot tome stoji budizam, a posebno chan. Što je tu u središtu? Uvijek baš ono što je upravo u sadašnjem trenutku prisutno u životu, ovdje i sada. To je u središtu naše pozornosti. S tog stanovišta sve čega se dotaknemo, sve što upravo traje, zaslužuje našu punu pažnju. To je nešto doista božansko. I zato zaslužuje da mu pristupimo s osjećajem odgovornosti, zahvalnosti i poštovanja.

Kao što je moj učitelj shifu Sheng Yen jednom rekao: “Polazi li nam nešto za rukom, postižemo li u životu dobre rezultate, onda je to jednostavno dobar rezultat. Doživimo li nešto što ne volimo, nešto što nam ne ide onako kako bismo očekivali, to je dobro iskustvo.” U oba slučaja rezultat je dobro i korisno iskustvo iz kojega učimo i možemo se razvijati. Shifu Sheng Yen bio je veliki učitelj chana i želio je svoje učenje podijeliti sa što više ljudi. Kako bi to postigao osmislio je mnoštvo pristupa životnim situacijama. Tako je osmislio i jednostavno učenje vezano uz okoliš i ekološke probleme. Govorio je o četiri okruženja – duhovnom okruženju, životnom okruženju, društvenom okruženju i prirodnom okruženju. Koncept je jednostavan, ali seže vrlo duboko.

Na prvo mjesto je postavio duhovno okruženje. Pod njime je podrazumijevao prije svega stabilnost i jasnoću uma. Stavio ih je na prvo mjesto jer – kao što je već ranije rečeno – okoliš je odraz našega uma. Dovedemo li u red vlastiti um, to će se odraziti na našem okolišu. Na drugo mjesto dolazi životno okruženje. Kada nam je um ili duhovno okruženje čvrsto i jasno, i naše će životno okruženje biti uredno i jednostavno. Kada je naše životno okruženje uredno i jednostavno, imat će utjecaja na naše društveno okruženje. Kada nam je um postojan i jasan, a život uredan i jednostavan, kako izgleda naš odnos prema društvu? Bit će to skladan odnos, utemeljen na jasnome moralnom načelu nepozljeđivanja kako nas samih, tako i drugih. Kada nam je um postojan i jasan, životni stil uredan i jednostavan, odnos prema drugim ljudima moralan i skladan, kako izgleda naš odnos prema okolišu? Bit će to skladan odnos u kojem brižno postupamo prema svemu što se tu nalazi – zemlja, voda, zrak i drugi oblici života.

Ovo shvaćanje duboko prožima ideja međupovezanosti. Kada smo duboko svjesni međupovezanosti, u nama samima i u našim odnosima vlada sklad. Uz takvu usmjerenost nemoguće je nešto tek tako baciti, ne reciklirati ili trošiti više no što je potrebno. Radi se o odnosu prožetom odgovornošću, zahvalnošću i poštovanjem prema svemu što nam je potrebno. Onemogućuje nam da stvari jednostavno bacamo. Nevjerojatna je, na primjer, činjenica da se polovica proizvedene hrane u svijetu baca, dok u isto vrijeme ogroman broj ljudi gladuje.

Prakticiranjem i proučavanjem chana održavamo okoliš živeći u skladu s četiri spomenuta načela, pravimo razliku između svojih potreba i želja, i vrlo svjesno sagledavamo potrebe drugih, a ne samo vlastite.

Chan je najpoznatiji kao meditacijska praksa. Većina stoga smatra da je chan tek sjedenje u meditaciji. No zapravo u chanu svaku radnju pokušavamo pretvoriti u meditaciju. Na primjer, kada za vrijeme povlačenja ili izvan njega jedemo, uspostavljamo poseban odnos prema hrani. Pristupamo joj sa zahvalnošću imajući pred očima cijeli proces koji ju je doveo na naš stol – ljude koji su radili kako bi je proizveli, one koji su je pripremali, kao i one koji su je poslužili. Takvoga je stava prilikom jela nemoguće misliti na druge stvari. Bit ćemo vrlo pomni, usmjereni na ono što jedemo i na okus hrane. Obično je slučaj da nam je za vrijeme jela um pun različitih ideja. Često prebrzo jedemo pa se hrana teže probavlja što izaziva probleme, kako u umu, tako i u tijelu. Dok jedemo, jelo bi nam trebalo biti najvažnija stvar u životu. Dok razgovaramo s nekom osobom, ta bi nam osoba trebala biti najvažnija osoba u životu, bilo da nam govori nešto što nam je ugodno čuti ili nas kritizira. Tako komunikaciju pretvaramo u meditaciju. Život nam dobiva dubinu, postaje skladniji i u većoj mjeri ispunjen zadovoljstvom i srećom.

shifu Žarko Andričević
 

Ovo javno predavanje održano je u siječnju 2013. godine u Bernu. S njemačkoga preveo Dražen Filipović. Uredila Karmen Mihalinec.