Odlučila sam doći volontirati – spojiti pomni rad u tišini sa sudjelovanjem na jutarnjim i večernjim sjedenjima te predavanjima. Neke vrlo teške situacije iscrpile su moje baterije – ali i financijske zalihe, pa mi je volontiranje pružilo priliku za oporavak i susret sa sobom, a sve to mogla sam “platiti” radom. Zahvalna sam na toj mogućnosti.

Inače smatram da je važno volonterski doprinositi – jer ne može se sve platiti novcem, pogotovo kad je riječ o duhovnim sadržajima. Potrebno je toliko toga da se mjesto poput Chan centra izgradi i održava kako bi ugostilo ljude u potrazi za dubokim mirom.

Trud i rad učitelja i svih ljudi o kojima ovise programi te podrška koju dobivamo kroz programe online i uživo golemi su – i važno ih je podržati. Mislim da je nužno njegovati kulturu pomaganja, davanja i izgradnje zajednice – gdje se ne ponašamo transakcijski (ja tebi novac, ti meni uslugu), nego kao graditelji koji mare, radeći srcem, zajedno. Biti dio Chan centra, makar jednim sićušnim doprinosom, velika je stvar. Znate onu Cesarićevu pjesmu o kapi i slapu. Sasvim je sigurno nedostatno ono što čini svatko od nas – ali zajedno? Zajedno možemo mnogo.

Volonterski plan i program

Dan sam započinjala kao i svi drugi sudionici povlačenja – buđenjem u šest i odlaskom na jutarnju meditaciju. Nakon doručka pridružila bih se kuharici i pomagala oko pripreme obroka. Radile smo u tišini, uz upotrebu riječi samo ako ne bismo mogle drugačije. Zadnji dan već smo tako koordinirano radile da sam imala osjećaj kao da plešemo jedna oko druge u nekoj smislenoj koreografiji. Pomislila sam – da imam firmu, radilo bi se u tišini. Jer riječi su često doista samo distrakcija i meandriranje u nepotreban kaos. Treba više šutjeti – naučio me rad u kuhinji, u tišini.

Kada bih završila, imala sam oko sat vremena (nekad i malo više) za svoju praksu. U divnom ambijentu Centra vježbala sam Qi Gong i punila baterije u susretu s bujajućom travanjskom prirodom. Prekrasna šuma, uredni travnjaci, zujanje, pjev i šuštanje prirode – ljekoviti su.

Zatim sam pola sata prije ručka pomogla oko serviranja obroka i pranja suđa, nakon ručka sam imala oko pola sata posla u kuhinji, a jednog sam dana imala i nešto vrtlarskih radova.

Pomnost rada u tišini

Iskreno da kažem, meni je lakše sjediti u meditaciji nego pomno raditi. Meditirati mi je prirodno i relativno lako. Ali rad? Tu se dignu sve moje neprisutnosti, buka u glavi, žurba i nekakav pobrkan odnos prema poslu. Zato mi je ova kombinacija s naglaskom na rad bila fantastičan način susreta sa sobom.

Radeći, pratila sam svoje misli i vraćanjem u pomnost, svjesnost i radost sadašnjeg trenutka osvještavala svoj unutarnji svijet. To mi je osvijetlilo neke zamke uma i otvorilo mnogo prostora da upoznam i dopustim razvoj svjesnosti i u radu.

U lijepom ambijentu i dubokoj tišini Centra to je bilo duboko njegujuće iskustvo. Po završetku povlačenja osjećala sam se ispunjeno i duboko odmoreno.

Sjedenje u dvorani

Jutarnje i večernje meditacije i predavanja davali su mi okvir i smisao iskustvu – ujutro da se pripremim za dan i uprisutnim se, a navečer za sabiranje dojmova i iskustva pomnog rada u tišini. Bilo je divno. Mirno. Prepuno dobre energije i velike podrške cijelog tima.

Rad je meditacija

Negdje sam čitala da je rad najviši oblik meditacije. Jer meditirati možemo sat, par sati dnevno – ali da bismo opstali, moramo raditi. Kako pristupamo radu, važno je – za nas i sve oko nas.

Moje volontiranje bio je divan trening rada kao meditacije ili rada u pomnosti. Kući sam donijela mnogo uvida, ali i zadovoljstva. Jednostavni fizički poslovi često nam nedostaju u ovo ludo vrijeme ekrana i apstrakcija.

Istodobno, osvijestila sam zamke uma, trikove ega i sličnu “centrifugu u glavi” te ih djelomice otpustila. Čim sam se vratila, bila sam puno protočnija i efikasnija na poslu. Upravo se vrte započeti poslovi koji idu s većom lakoćom – svjesnije, otklanjajući prepreke koje priječe prisutnost i pomnost.

Chan centar kao slika skladnog života

Često mislim kako nam svima nedostaje duhovnog pristupa svakodnevici – ali i praktične organizacije i jednostavnih pravila koja čuvaju život. Previše je natezanja, improvizacija i kaosa – to nikome ne godi, ni djeci ni odraslima. Chan centar je poput učilišta života – kako postaviti i održavati pravila koja istodobno daju strukturu, a njeguju ono dobro u nama.

Učitelj Žarko, Karmen i Ela tu su napravili divan posao – jasnoća i “strogost”, urednost i pravila daju kičmu i disciplinu koja nam treba, a njihova ljudska toplina, obzirnost i istinska briga za nas daju osjećaj sigurnosti, zbrinutosti i ljubavi.

Briga se ogledala ne samo u učenju i ambijentu koji zrcali red i sklad, nego i u iznimno ukusnoj hrani – naša kuharica Karolina kuha divne obroke, ljekovite, uravnotežene, ukusne i mirisne. Nikad nisam probala tako skladne, ukusne i smislene veganske obroke.

Želim se zahvaliti ne samo na ovom povlačenju i prilici da volontiram, nego i na cjeloživotnoj predanosti, uloženom naporu, vjernosti i marljivosti tima Chan centra kojima su stvorili ovo mjesto utočišta i oporavka, duhovnog napretka i susreta za sve nas. Naravno, zahvalnost ide i cijeloj tradiciji u čijem okrilju možemo pronaći smisao, utočište i put.

Volontiranje u Chan centru obogatilo me, odmorilo, dalo mi mir i poticaj za osobni razvoj – i jedva čekam iduću prigodu. Svakome bih preporučila ovo iskustvo jer istodobno izgrađujemo sebe i dajemo doprinos kako bi Centar bio još ljepši, funkcionirao bolje i mogao se brinuti za naše duhovne i ljudske potrebe. Svi trebamo biti dio nečega većeg od sebe kako bismo ispunili svoju ljudsku svrhu i osjećali istinsko zadovoljstvo življenja.

Željka Babić, volonterka