Meditacija na dah

Chan meditaciju možemo prakticirati u svim položajima – sjedećem, ležećem, stojećem i u kretanju, no međutim, sjedeći položaj je iznimno važan i stoga mu se posvećuje posebna pažnja.

Kod sjedenja je najvažnije da nam je kralježnica uspravna i da se ni na što na naslanjamo. Da bismo mogli sjediti uspravne kralježnice, zdjelicu treba dovesti u okomit položaj. Da bi to bilo moguće treba sjediti na jastuku koji će nam odići kukove iznad koljena i tako olakšati održavanje okomitog položaja zdjelice. Vratnu kralježnicu također treba blago istegnuti i to tako što ćemo bradu malo povinuti prema prsima.

Za položaj nogu možemo odabrati bilo koji od tradicionalnih položaja pod uvjetom da se u njemu osjećamo udobno i stabilno. Ako nam ni jedan od tih položaja ne odgovara, možemo za sjedenje koristiti i meditacijsku klupicu, a ako nam ni to ne odgovara, možemo sjediti na stolici, pod uvjetom da nam je kralježnica uspravna i da se ne oslanjamo na naslon.

Ruke držimo uz tijelo sa šakama položenima u krilu tako da lijevi dlan položimo na desni. Palčeve malo odignemo i spojimo. Kada sjedimo u meditaciji potrebno je koljena prekriti ručnikom i tako ih utopliti. Dobro je napraviti u krilu malo povišenje, postolje na koje ćemo položiti dlanove. Naime, važno je da nam ruke ne vise, već da su oslonjene kako bismo ih mogli potpuno opustiti.

Jezik treba u usnoj šuplini položiti tako da vrh jezika blago dodiruje nepce pored gornjih zubiju. Usta bi trebalo držati zatvorenima. Pogled bi trebao biti spušten na otprilike metar, metar i pola ispred nas, a oči bi trebale biti poluotvorene. Ako je u početku prakse teško držati oči poluotvorene, možemo ih zatvoriti.

Ako smo pronašli svoj kutak za meditaciju, mjesto na kojem nas nitko neće uznemiravati dok sjedite, ako imamo podložak, jastuk, komotnu odjeću i ako nas k jastuku vodi istinsko nadahnuće da upoznamo sebe dublje i da otkrijemo svoje izvorno lice, s praksom smo već započeli.

Nakon što smo sjeli u ranije opisani položaj za meditaciju, a prije nego se potpuno umirimo dobro je iz kretanja u mirovanje prijeći na postupan, svjestan i blag način. To činimo tako da prvo položimo dlanove na koljena i zatim posve polagano i blago kružimo glavom tri puta u jednom i tri puta u drugom smjeru. Nakon toga položimo dlanove nisko na trubuh i tri puta duboko udahnemo i izdahnemo sav zrak iz pluća. Nakon tog sklopimo dlanove pred prsima i zatim ih spustimo u krilo u ranije opisani položaj.

To je trenutak kada tijelo treba potpuno umiriti. Ako je tijelo u stanju potpunog mirovanja biti će nam puno lakše osvijestiti sadržaje uma i jasno znati gdje je naš um u svakom pojedinom trenutku.

Kada smo tijelo umirili potrebno ga je i temeljito opustiti. Tijelo možemo opuštati dio po dio, počevši od glave pa sve do stopala ili ako imamo više iskustva u praksi to možemo učiniti i odjednom.

Kada nam ugodan osjećaj opuštenosti jednostavno prožima tijelo čineći ga laganim, ali jasno prisutnim, um možemo okrenuti disanju koje tada postaje jasno razaznatljivo. Meditacija na dah kreće tako da prvo vrijeme jednostavno uživamo u činjenici da dišemo, jer disati i ne disati čini razliku između života i smrti. Uživajući u disanju jasno prepoznajemo njegov ritam i stapamo se s tim ritmom ne uplićući se u njega i ostavlajući tijelu da ga samo određuje.

Ako nas u tom procesu počnu ometati misli koje nam odvraćaju pažnju od disanja, došao je trenutak kada trebamo primijeniti metodu brojanja daha. Tijelo i dalje diše u svom ritmu kojeg smo jasno svjesni. Udišući znamo da udišemo i izdišući znamo da izdišemo no pri svakom izdahu u sebi izgovorimo broj. Svakom izdahu pridružimo broj, brojeći od jedan do deset i ponavlajući taj ciklus za ciklusom sve do znaka koji označava kraj sjedenja.

U samom procesu meditacije brojanja daha događat će se da nam um odluta. Tada ga jednostavno treba vratiti natrag na metodu. Ako ne znamo naredni broj, uvijek se vraćamo na broj jedan i krećemo iz početka. Na lutajuće misli ne treba obraćati pažnju. Sva naša pažnja bi trebala biti na metodi. Razlika između raspršenog i usredotočenog uma je upravo u našoj sposobnosti da uspostavimo kontinuitet bivanja na metodi. Pritom, ne obraćati pažnju na lutajuće misli znači ne slijediti ih niti im se suprostavljati. U procesu prakse naš um će lutati, tonuti i sukobljavati. No cijelo vrijeme je važno jasno znati gdje je um i ne izgubiti iz vida metodu kao jedinu referentnu točku u mentalnom prostoru. Upravo u odnosu na nju znamo da je um negdje drugdje i znamo gdje ga trebamo vratiti.

Kada začujemo zvono koje označava kraj razdoblja sjedenja, iz meditacije izlazimo polagano, blago i potpuno svjesni svega što činimo, isto onako kako smo i ušli u meditaciju. Kada čujemo zvono, prvo usmjerimo pažnju na zvuk i odslušamo ga do kraja, zatim polagano pokrenemo prste na rukama i tek tada blago i polagano pokrenemo ruke sklapajući dlanove. Prije nego ustanemo potrebno je temeljito izmasirati tijelo.

Nakon sjedenja u meditaciji je važno zadržati opuštenost, svjesnost i prisutnost kroz sve ono što nadalje činimo.

Žarko Andričević