Škola za učitelje zenyoge

Škola za učitelje zenyoge

Škola za učitelje zenyoge

Naša urednica e-novosti, Maja zna odabrati trenutak kada će me privoljeti na potvrdno odrađivanje zadanog teksta. Uglavnom je to nedjelja, opuštenost zagarantirana, i uvijek pogodi na predivan i sunčan dan, koji se ovaj put ukazao nakon teških i obilnih kiša. Ili mi je dosadilo biti svjedokom neizmjerne gluposti koja nam se nudi u ovom našem hrvatskom društvu, pa sam s radošću prihvatila zadatak.

Ah, da nam je više ovakvih škola, bili bismo, ako ne sretniji, barem malo mudriji ili tolerantniji ili jednostavno otvoreniji k različitostima. Gdje više možemo dobiti ako ne prvom Žarkovom rečenicom zapisanom u mojoj bilježnici: „Zenyoga – put okretanja sebi“. Naoko djeluje krnje, nepotpuno, nedovoljno, škrto. Pobogu, stalno učimo o ljubavi, milosti, suosjećanju prema drugima, partneru, djeci, roditeljima, braći, sestrama, prijateljima. Time postajemo vrjedniji za društvo. A gdje smo tu mi? Ima li nas?

I tako kreće prava škola. U svemu tome ja sam se od osobe koja se pitala zašto li je mene moja učiteljica preporučila u školu za učitelje zenyoge prometnula u zahvalnu učenicu. I dan danas sam učenica bez obzira na diplomu. I dalje učim, i dalje tražim literaturu. S tom sam literaturom dosadila svojim učiteljima Karmen i Žarku, no, bez obzira na njihove mudre odgovore, na Karmenin izniman napor i znanje koje je uložila u priručnik za praksu zenyoge, ja i dalje želim pisanih materijala iz područja budizma i svih divnih tema koje smo u školi slušali i to ne samo zbog mene već i zbog svoje djece i njihovih prijatelja.

Već sam ovdje dotaknula boljku našeg društva koje nerado prevodi mnoge relevantne autore, pa nam nema druge nego i dalje biti učenici u ovoj školi života. Škola, koja u konvencionalnom životu ima negativan prizvuk, kako zbog negativne selekcije nastavnika tako i zbog sustava koji joj onemogućuje procvat, u ovom zadanom sustavu zenyoge neizmjerno je učinkovita, radosna i bolna. Svi smo u ovu školu došli nekim samo nama znanim razlogom. Više nije ni bitno je li nas vodio agresivni, samopouzdani ego, ili nesamopouzdani, ispuhani ego, uglavnom bio je ego. A u ovoj školi naučiš, ili te barem upute, na postojanje zdravog ega iz kojeg možeš djelovati. E to je u samom početku bolno, a nakon toga neizmjerno korisno. Vraćam se na drugu Žarkovu rečenicu: „Sve je to proces“. Traje taj proces i dan danas, ali sam baš radosna što otkrivam njegovu djelotvornost i to prvo u sebi. Kako kaže naš narod: „Zrno po zrno – pogača“. Tako i ja  – malo po malo bolja sebi ili malo po malo počinjem se voljeti otkrivajući loše u sebi. 

Tako je vjerojatno i s mojim kolegama iz škole. Koje smo mi šaroliko društvo bili – ne samo zbog razlika u godinama, već i zbog razloga koji su nas naveli da se upišemo. Dok ovo pišem, lice mi se razvlači u osmijeh, jedni smo drugima bili zrcala. Jednom s lakoćom odradimo asane, a već sljedeći put nas sustižu bolna koljena, leđa, zglobovi. Drugi put se isplačemo poput djeteta u osami sobe i nastavljamo zajednički put.

Škola sama po sebi nije dovoljna, ali je neophodna. Neophodna jer otvara vrata malo brže nego što bih to sama mogla. Ipak su to ogromna, veeelika vrata znanja kroz koja me vješti učitelji provode, a ja stalno nešto čangrizavo tražim. Takva sam, sretna što sam upoznala predivne ljude iz 4. generacije škole učitelja zenyoge, a i dalje željna još škole, knjiga, druženja. Što bi hrvatska konvencionalna škola dala za ovakve učenike?

T. Š.