Darežljivost danas

Govoriti o darežljivosti prikladno je s obzirom na kraj kalendarske godine. Teško se pritom ne osvrnuti na društvenu klimu koja nas dobrim dijelom oblikuje i u kojoj treba potražiti uzroke za odsutnost darežljivosti. Planirana ili organizirana darežljivost koju društvo nameće, kao u doba blagdana, nije prava darežljivost. No, hajdemo vidjeti što sve utječe na društvenu klimu. To je svakako ekonomski sustav u kojemu živimo i čiji smo dio. Treba govoriti i o tehnološkom razvoju i onomu do čega nas je doveo. I treba govoriti o rezultatu ovo dvoje, a to je konzumerizam. Večeras ne mogu detaljno ulaziti u svaki od njih, a to nisu ni područja o kojima mogu govoriti iz perspektive stručnjaka. No, mislim da je svima koji malo dublje promišljaju život jasno da posljedice ovih procesa često nisu povoljne za razvoj darežljivosti. Kapitalizam je sustav koji uz pomoć tehnološkog razvoja dovodi do nevjerojatne količinske proizvodnje. Ogromna proizvodnja potiče ogromnu potrošnju i čini začarani krug u kojem se vrtimo. Problem je što se napredak nekog društva mjeri kroz njegov ekonomski rast. Resursi na kojima se taj rast počiva ograničeni su. Takva situacija dugoročno gledano nije održiva. Mnogobrojni su primjeri neodrživosti današnjeg načina života. Gotovo cijeli sustav počiva na pohlepi. Počiva na poticanju pohlepe kod ljudi kroz način na koji nam se obraća. Svaki novi proizvod će nam navodno život učiniti lakšim i boljim, a nas sretnijima i zadovoljnijima. I tako se potiče nama svojstvena pohlepa i razvija se do nevjerojatnih razmjera. Činjenica da pohlepu nikada ne možemo zadovoljiti kroz povećanu potrošnju zapravo potiče sustav. Pa ga nastavlja dalje. Ako se ne odmaknemo i ne izmijenimo perspektivu, ne možemo doista shvatiti što se događa.

Iz budističke perspektive, nekoliko je zamjerki koje se odnose na ovaj sustav. Prva je da učvršćuje ideju o sebi. Počinjemo vjerovati da smo ono što imamo. Ono što kupujemo počinje određivati naš statusni simbol. Učvršćivanje ideje o sebi učvršćivanje je ideje o našem nezavisnom ili odvojenom postojanju, koja iz perspektive budizma predstavlja glavni uzrok patnje. Ne postojimo doista na odvojen ili izdvojen način od svega što nas okružuje. Što god nam učvršćuje iluziju o zasebnom postojanju, udaljava nas od istine o prirodi svijeta u kojem živimo.

Druga kritika koju budizam vidi u ovom sustavu je ta da se se temelji na povrjeđivanju. Premda to nije uvijek očito, iscrpljivanje prirodnih resursa i sve ono što se događa kao posljedica tog procesa, pa i eksploatacija ljudi angažiranih u njemu, zapravo je oblik povrjeđivanja. Naravno da proizvođači nemaju namjeru povrjeđivati kada stvaraju nove proizvode, ali posljedica cijelog procesa jest povezana s povrjeđivanjem, čega obično nismo svjesni. Ako pijemo vodu iz plastičnih čaša koje su za jednokratnu upotrebu, nismo svjesni da treba pedeset litara vode da bi se jedna takva čaša proizvela. Neki ljudi pješače deset kilometara da bi došli do vode koje je sve manje na planetu. Da ne govorimo o tome koliko sama plastika zagađuje. Danas ne možemo nigdje zahvatiti malo vode ili mora i ne pronaći plastiku u mikro-tragovima. To nije samo plastika kako je uobičajeno doživljavamo. Naša odjeća je često sintetska i kod pranja mikro-plastika odlazi u vodu i dospijeva do mora. Rezultat je zagađenje velikih razmjera. Koliko god se čini zgodnim imati čašu za jednokratnu upotrebu, često nismo svjesni što držimo u ruci, koji su uvjeti nastanka i učinci te čaše na sve nas. Možemo vjerovati da naše neposredno okruženje nije toliko zagađeno. Možemo se praviti da naše okruženje nema veze s ostatkom svijeta, ali sve je međusobno povezano i bez obzira na to gdje se zagađenje događa – dolazi do nas. Povrjeđivanje koje se događa u tom procesu u suprotnosti je s temeljnim budističkim načelima.

Treća je zamjerka procesu proizvodnje i potrošnje poticanje želja. Uz želje dolaze i razočarenja koja ih slijede, jer ih ne možemo utažiti. Niti jedan proizvod ne može ispuniti prazninu poradi koje hrlimo svemu onome što nam propaganda obećava. Nudi nam slobodu od svega što je neugodno, istovremeno obećavajući još veće zadovoljstvo od trenutnog. Lako smo prijemčivi i postajemo plijenom takve propagande. Konzumerizam je postao moderna religija ili ideologija koja nas je sve obuzela i upregnula u isti začarani krug.

Proces proizvodnje i potrošnje ne podržava opušteni način života. Bivajući u krugu teško je živjeti opušteno i dati si vremena za dublje promišljanje. Sustav nam to ne dozvoljava. Kada razmišljamo o tome kakvi su fizički i psihološki učinci sustava, možemo vidjeti da nas udaljava od prirodnih ritmova i ubrzava tempo života. Previše je toga što u kratkom vremenu moramo obaviti da bismo to mogli napraviti na opušten način. Moramo biti brzi, moramo biti učinkoviti i dorasli zadacima koji se postavljaju pred nas. Moramo zadovoljiti svoja očekivanja, ali i očekivanja drugih prema nama. Zbog toga smo stalno u ubrzanom stanju tijela i uma. Ubrzanost nužno nosi napetost. To je prirodna posljedica situacije kada želite stići ono što je nedostižno i kada želite biti uspješni u onome u čemu nije moguće biti potpuno uspješan. Često su to situacije koje nisu primjerene našem prirodnom ritmu. Napetost koja iz toga proizlazi nosi sa sobom niz posljedica na naše zdravlje. Napetost i užurbanost vode površnosti. Nemamo dovoljno vremena da se posvetimo nečemu dovoljno duboko i predano. Naučili smo sebe da moramo vrlo brzo shvatiti i razumjeti i odmah ići dalje, jer o tome ovisi naše preživljavanje. Površnost nas udaljava od nas samih, od drugih, ali i od života. Živimo u nekakvom svom svijetu koji je ubrzan, kompleksan, prožet napetošću i površan. U konačnosti to rezultira nezadovoljstvom sa sobom, s načinom života koji vodimo, s odnosima između nas i drugih. To se reflektira na sve aspekte našeg života. Na porodicu, na posao. I čini nas duboko otuđenima, nezadovoljnima i usamljenima. Svijet postaje vrlo hladan. Počinjemo živjeti u izolaciji, u vlastitoj predodžbi o sebi koja je prilično uska i hladna. To su sve posljedice modernog, suvremenog načina življenja koji naglašava individualizam. Posebice na zapadu. Zapravo, danas nema više velike razlike između istoka i zapada po tom pitanu. Svi dijelimo isti ekonomski sustav i njegove posljedice. 

Ovo je bio kratak pregled društvenih uvjeta koji snažno utječu na nas i koji nas oblikuju. Čine nas otuđenima i usamljenima, i podržavaju isti takav odnos prema sebi i drugima.

Što je to što čini uspješnost? Što čini sreću? Čini li nas više stvari zaista sretnima? Vodi li utrka u kojoj sudjelujemo stvarnoj sreći? Čak ni onih jedan posto koji se okoriste tom utrkom nije doista sretno. Mislim na onu statistiku koja kaže da devedeset posto svjetskog bogatstva leži u rukama samo jedan posto ljudi. Čini se bezumnim da jedan čovjek može posjedovati bogatstvo kao nekoliko zemalja zajedno, ali to je svijet u kojem živimo. Može nam se činiti da su ti ljudi sretni, mirni i spokojni. Danas ipak imamo nekakav uvid u njihove živote pa možemo sami zaključiti kako oni žive i koliko su doista sretni.

Gdje je darežljivost u cijeloj toj priči? Ako se ono što mislimo o sebi temelji na onom što imamo? Ako se naš društveni status mjeri po tome što imamo? Kako davanje i darežljivost može ići u korak s tim? Na koji način darivanje tu nalazi mjesto? Ono je u potpunoj suprotnosti s načinom života koji sam izložio. Darežljivost stoji točno nasuprot individualizmu, egocentričnosti, usmjerenosti na sebe, na vlastiti uspjeh i probitak. Stoji nasuprot povrjeđivanju koje se događa i čiji smo i sami dio, makar ne namjerno. Naprosto sudjelujući u procesu, postajemo dijelom njega. Darežljivost je u izravnoj opreci s pohlepom, glađu za više. Pa se postavlja pitanje zašto bismo uopće bili darežljivi i odakle bi darežljivost trebala doći? Kakvi bi mi kao ljudi trebali biti da bismo bili darežljivi i da bismo u sebi razvijali tu vrlinu? Kakvo bi razumijevanje sebe i svijeta trebalo biti da u nama da probudi darežljivost kao prirodan odgovor na ono što se događa u svijetu?

Svi postojimo na međuzavisan način. Nitko od nas ne postoji sam za sebe. To je jedno od temeljnih gledišta u budizmu. Međutim, često tog nismo prirodno svjesni. Moramo duboko sagledati život da bismo se približili toj istini. Ono što se ljudima koji prakticiraju meditaciju često događa je da postanu duboko svjesni te činjenice. Svjesnost o njoj povezana je s našom sposobnošću da otvorimo svoj um. Drugim riječima, da prestanemo biti obuzeti sami sobom. Kada prestanemo biti obuzeti sami sobom, postajemo svjesni drugih, svjesni odnosa i svega onog o čemu naš život ovisi. Prvi osjećaj koji se pritom javlja osjećaj je zahvalnosti za sve ono što imamo. Osjećaj zahvalnosti za sve ono što smo dobili od drugih, što su nam drugi dali. Ne samo drugi ljudi već i priroda sama. U svojoj izoliranosti uglavnom nismo svjesni toga. Nismo svjesni da je čaša iz koje pijemo nastala na određeni način i što je sve sudjelovalo u procesu do trenutka kada je uzimamo u svoju ruku. Nismo svjesni kako se hrana stvorila na našem tanjuru i što je sve sudjelovalo u tom procesu. Nismo svjesni ni toga da je odjeća koju nosimo nešto u čijem nastanku je sudjelovao velik broj ljudi. Na kraju, i zrak koji dišemo omogućuje da živimo iz jednog trenutka u drugi. Naš život u potpunosti ovisi o svim tim faktorima. Znanje koje imamo nije naše znanje nego je nešto što smo naslijedili od generacija prije nas. Postajući svjesni svega toga počinjemo se buditi iz sna i zaokupljenosti samima sobom. Kada se osvijestimo za te činjenice, darežljivost postaje posve prirodna pojava. Postaje prirodan odgovor na svijet kakvog vidimo oko sebe. Darežljivost nije nešto što je društveno uvjetovano, nešto što dolazi izvan nas i društveno je nametnuto. To je posljedica vlastitog uvida u život, što mi jesmo i što drugi jesu.

Što smo otvorenijeg uma i što smo svjesniji onog što se događa oko nas, vidimo da se sve što nazivamo životom sastoji od kontinuiranog procesa uzimanja i davanja. Živjeti u suprotnosti s načelom uzimanja i davanja izravno suprotstavlja se prirodi života. Kako možemo živjeti na način koji nam kaže da trebamo samo uzimati? Kako možemo živjeti opsjednuti idejom da gomilamo osobno bogatstvo bez svijesti o drugima? Bez svijesti o svom okruženju? Zanimljivo je da se u budizmu kaže kako je uzrok siromaštva škrtost, a da je uzrok bogatstva darežljivost. Na prvi čas se možda čini nelogičnim. Ljudi teško stječu ono što u životu priskrbe. Teško stječemo materijalna dobra kojima osiguravamo egzistenciju. Znajući da smo teško došli do posjeda, vrlo smo oprezni da ga ne izgubimo. U nastojanju da ga sačuvamo može se dogoditi da postanemo škrti. Da pomislimo kako smo se namučili da dođemo do njega, pa neka se i drugi namuče. Tu se počinjemo ograđivati, zatvarati u sebe. Međutim, škrtost nije vrlina. Ljudi koji postaju škrti mijenjaju način na koji ih ljudi percipiraju. Ono što je nekoć bio izvor njihovog bogatstva počinje presušivati. Ljudi se naprosto ne vole družiti sa škrcima pa ostaju sami sa svojim bogatstvom koje ih ne čini sretnima. Tako škrtost počinje biti uzrokom siromaštva. Poslovne veze im se počinju prekidati. S druge strane, darežljivost kao vrlina, bez obzira koliko je razvijena, uvijek pomaže uspostavi dobrih, prijateljskih odnosa. To je nešto što svi znaju cijeniti. To je nešto što otvara sve puteve u životu. To je nešto što nam pomaže da steknemo koliko nam je dovoljno za život. Nesebičnost i usmjerenost na to da i drugi imaju i da im bude dobro nužno nas uzdiže na drugu razinu, ne samo u psihološkom i duhovnom smislu nego i u materijalnom.

Buddha je jednom prilikom rekao: „Kada bi ljudi znali ono što ja znam, dijelili bi ono što imaju s drugima.” Čak i zadnji zalogaj bi podijelili s nekim drugim ako mu treba. U drugoj priči Buddha razgovara s bogatašem koji je bio prilično škrt i nije volio dijeliti svoje bogatstvo. Buddha mu je predložio vježbu u kojoj uzme voće u jednu ruku, preda ga drugoj ruci i osjeti što to u njemu izaziva. Kako smo svi međupovezani, htjeli mi to ili ne, dati drugome je isto kao i dati sebi.

Kada u budizmu govorimo o davanju, govorimo o tome što se daje, kako se daje i zašto se daje. Ono što se daje započinje s materijalnim predmetima koje možemo dati. To može biti novac, odjeća, hrana. Zatim možemo dati učenje, podijeliti svoje razumijevanje učenja. Buddhino učenje vodi prestanku patnje. Dijeleći ga s drugima pomažemo najviše što je moguće, jer dajemo mogućnost da se i sami oslobode od nepotrebne patnje u životu. S drugima možemo dijeliti i neustrašivost. To je prilika da ih oslobodimo strahova, zebnje i strepnje koji se javljaju u susretu sa životnim okolnostima.

Kako dajemo također je važno. Postoji prva razina na kojoj dajemo da bismo nešto dobili zauzvrat, što je vrlo često. Nešto dajemo, ali smo iskalkulirali da će nas to približiti ljudima koji nam mogu pogodovati. To je davanje s idejom o uzvratu. No i takvo je davanje bolje od nedavanja i treba ga cijeniti. Međutim, kod idealnog načina darivanja nema ideje o uzvratu već je to prirodan čin u kojem nema ideje o sebi, o daru ili primatelju. Tada je čin davanja potpun i zaokružen. Pritom nemamo suvišnih ideja ni kalkulacija, tek potpunu svjesnost o vlastitoj prirodi, prirodi onoga što se daje i prirodi onoga tko prima.

Bilo bi pogrešno reći: „E, dok ne mogu davati na takav način, bolje da ne dajem ništa.”. Pogrešno je i misliti da naše materijalno stanje nije dovoljno da bismo mogli davati. Pogrešno je razmišljanje: „Ima onih koji imaju više, pa neka oni daju.” Na koncu konca, nisu samo materijalne stvari ono što možemo davati. Davanje može biti, na primjer, osmijeh ili izraz topline i blagonaklonosti, neverbalne podrške. To može biti i pažljivo slušanje nekoga ili sama prisutnost. Možemo nekoga darovati svojom prisustnosti koja je ispunjena poštovanjem. Zapravo uvijek dajemo, ali je važno znati što. Uvijek dajemo u interakciji sa svijetom, znali to ili ne. Odašiljemo poruke pa se ono kakvi smo odražava na ljude oko nas. Ono što dajemo može biti dobar ili loš „dar”. Zato je jako važno osvijestiti vlastito biće i način na koji djelujemo u svijetu, da bismo mogli davati dobre darove na raznim razinama.

Važno je prisjetiti se u kakvom okruženju i društvu želimo živjeti. Bismo li živjeli u okruženju gdje nema solidarnosti i hladno je? U kojem se svatko bori i brine samo za sebe? Ili u okruženju koje je prijateljski nastrojeno i koje njeguje vrline, pa i darežljivost? U kakvom okruženju je ugodnije i bolje živjeti? Koje okruženje je bliže onome što mi kao ljudi možemo? Koje okruženje je bliže potencijalu što ga kao ljudi možemo ostvariti? Razmišljajući na takav način, trebali bismo početi živjeti tako da njegujemo vrline i odnosimo se prema drugima prijateljski i darežljvo. Ne treba čekati da se svijet promijeni, pa da mi budemo drugačiji. Treba početi mijenjati sebe, pa preko sebe i svijet.

Osjećaj unutarnjeg nedostatka i gomilanje želja kojima bismo ga ispunili u izravnoj je suprotnosti s prirodom koju svi imamo i koja je po sebi sasvim dovoljna, kojoj zapravo ništa ne treba. Kultura o kojoj smo govorili nije kultura koja nas podsjeća na činjenicu da smo mi kao bića već kompletni i da osjećaj zadovoljstva možemo pronaći u sebi. Ništa ili malo toga nas u društvu upućuje na to, a to je zapravo istina o našem životu. Taj osjećaj zadovoljstva ne temelji se na nekim vanjskim zbivanjima koja ga u potpunosti određuju. Ako smo zadovoljni sami sobom, ako imamo osjećaj unutarnjeg mira i mentalne stabilnosti, onda nam postaje prilično jasno što čemu vodi i koji je najbolji način da se bude u ovome svijetu.

Već sam spomenuo da je darežljivost povezana s društvenim trendovima i društvenom klimom koja ima utjecaj na nas, ali je povezana i s nama kao osobama. Znamo da su neki ljudi prirodno darežljivi dok neki drugi nisu. Iz te razlike vidimo da nije istina da nas vanjska situacija u potpunosti određuje i to je dobro. Kada bi nas vanjski uvjeti potpuno određivali, tada ne bismo imali nikakve šanse. Da utječu potpuno, naša bi sreća bila utemeljena isključivo na vanjskim okolnostima. Nažalost, to je način na koji mnogi ljudi doživljavaju sreću i nesreću. Kad su vanjske okolnosti ok, super smo. Kada nisu ok, ni mi nismo super. Sva naša nastojanja idu k tome ne bi li vanjske uvjete prilagodili sebi i tako ostvarili sreću. A cijelo vrijeme sreća leži negdje drugdje. Toliko blizu da ju ne možemo lako vidjeti. A moguće je sebe i svijet vidjeti na drugačiji način. Takav u kojem vanjska izmjena okolnosti ne pomućuje osjećaj zadovoljstva sa sobom, sa životom i onim što je zapravo čudesno. Osjećaj „čudesnosti” života gubimo u utrci za onim što će nas navodno učiniti sretnima.

Razmislite o ovom svemu i pokušajte, ako vam se učini dobrim i razumnim, u sebi njegovati osjećaj darežljivosti.
 

Javno predavanje održano u Budističkom centru 4. prosinca 2019.
Transkribirao i uredio Filip Flauder
Dodatno uredila Karmen Mihalinec