Dah je prvi i posljednji znak života. Dočekuje nas pri rođenju i napušta pri smrti; između ta dva trenutka stalna je prisutnost – tih, postojan, nenametljiv i gotovo neprimjetan. Ipak, unatoč prisutnosti, rijetko ga doživljavamo svjesno. Dah se odvija sam od sebe, u pozadini misli, riječi, želja, briga, planova, emocija. Vjerni je pratitelj naših akcija i reakcija, često zanemaren sve dok ga nešto ne poremeti. Tek tada, u trenucima napetosti, unutarnjeg nemira ili fizičke iscrpljenosti postajemo svjesni koliko je dah istovremeno krhak i nevjerojatno snažan.

 Izraz „dovesti dah u red“ na prvi pogled može zvučati kao tehnička radnja ili vježba kontrole disanja. Međutim, u mojem iskustvu taj izraz ima mnogo dublje značenje. Ne odnosi se na upravljanje dahom i njegovo popravljanje, već na uspostavljanje odnosa s njim – odnosa u kojem je dah ogledalo unutarnjeg stanja, ali i most prema uspostavi i vraćanju vlastite ravnoteže. Dah je jedina fiziološka funkcija koja je istovremeno autonomna i svjesno dostupna te zato zauzima iznimno važnu ulogu u susretu tijela i uma.


U ovom eseju istražujem što za mene znači dovesti dah u red kroz tri različita, ali međusobno povezana aspekta: u svakodnevnom životu, kroz praksu zenyoge i u meditaciji. Kroz osobno iskustvo pokušavam objasniti kako dah odgovara na unutarnje napetosti, kako ih razotkriva i kako postupno postaje spona, oslonac i tiha prisutnost koja omogućuje cjelovitost. Ne kao tehnika već kao živo iskustvo

Svakodnevni život

Dah je prvi i posljednji znak života. Prvim udahom ulazimo u ovaj svijet, a posljednjim izdahom ga napuštamo. „Svaki udah i svaki izdah je jedan udah i jedan izdah manje u ovom životu.“ Između tih trenutaka, prvog i posljednjeg, u tihoj, stalnoj prisutnosti koja većinu vremena prolazi nezamijećeno, dah je neposredni svjedok vanjskih i unutarnjih doživljaja i jasan odraz reakcija na njih. Precizan, jasan i iskren, ako ga slušamo, otkriva više od misli i riječi, više od analiza i prosudbi. Odgovara neposredno, često puno prije no što um stigne nešto imenovati ili logički objasniti.

Taj drhtaj, gotovo neprimjetan zastoj koji u času nastaje u tijelu, osobito je vidljiv u trenucima kad se osjetim u strahu, panici ili bolesti. Otvaraju se pitanja: Što sada? Kamo krenuti? Kamo pobjeći iz svoje kože? I dok um traži prikladne, poznate riječi i način kako opisati emociju, dah je već rekao svoje – sužava se, ubrzava, povlači prema gore, postaje glasan, nekontroliran, isprekidan, prsa se počinju stezati, preplavljuje ih težina, cijelo se tijelo steže i zaustavlja. Tek tada je jasno da dah nije samo fiziološka funkcija tijela, nego zrcalo – neposredni pokazatelj unutarnjeg stanja, signal koji ukazuje prema onome što se u nama događa. Brži od tijela, brži od uma, poput projektora prikazuje realnu sliku koliko je povezan s prisutnošću ili odvojenošću od vlastitog iskustva.

U takvim se situacijama prestajem baviti sadržajem i uzrokom emocija koje nastaju, već pažnju pokušavam okrenuti dahu, onakvom kakav u tom času jest, bez pokušaja da ga promijenim ili razumijem. „Lovim“ se za njega kao za jedini dostupan izlaz i prisiljavam se na svjesni duboki udah i produljeni izdah. Taj prvi, prisilni udah otvara put sljedećem, pa sljedećem, nakon kojeg se disanje sâmo postupno umiruje, regulira i proširuje. Sa širenjem se polako vraća osjećaj unutarnjeg prostora u kojem emocija i dalje postoji, ali više ne dominira i ne upravlja cijelim iskustvom. Svaki novi udah donosi novu svježinu i vraća me kući.

Vježbanje zenyoge

U vježbanju zenyoge, dah ne prati pokret, već ga u potpunosti određuje. Dahom se ne manipulira, ne zadržava ga se, već se nastoji izravno ga osjetiti i pridružiti kretnji. Kad vježbajući pokušavam zauzeti određeni položaj koji se čini nedohvatljiv, često se ne susrećem s granicama tijela, nego s granicom vlastitog odnosa prema svom tijelu. Pojavi se ideja kako bi položaj trebao izgledati ili osjećaj da bih već trebala nešto moći obzirom na vježbački „staž“ koji je iza mene pa se gotovo trenutno javlja napetost kao odgovor na vlastito očekivanje.

Dah se tada povlači, postaje kratak, isprekidan i nedostatan, tijelo se zateže, a pokret gubi stabilnost, formu, lakoću i jasnoću. No to je trenutak i mjesto kamo treba usmjeriti pažnju – na mjesto otpora, ukočenosti, zakrečenosti i zastoja gdje se jasno prepoznaju i zrcale stvarno tjelesno i mentalno stanje. Dovodim dah pod svjetlo pažnje i ostajem nekoliko udaha i izdaha u mjestu, dopuštajući mu da se smjesti i bude odraz prisutnosti u tijelu, takav kakav jest, bez pokušaja da ga produbim ili „popravim“ već s jasnom sviješću da vidim, osjećam i znam koju mi poruku šalje. U tom zaustavljanju i nečinjenju, prihvaćanju i prestanku odupiranja, dah se postupno umiruje, opušta, produbljuju i širi, čime se tijelo preslaguje iznutra, počinje omekšavati i prestaje pružati otpor. Dah donosi novu energiju upravo tamo gdje treba.

To je trenutak kad se dah počinje stapati s pokretom, prožimati ga i izravno utjecati na njegovu kvalitetu. To je trenutak kad vježbanje prestaje biti naporno i „teško“ već postaje ljekovito kretanje i užitak koji preplavljuje cijelo biće. To je trenutak kad vježbanje prestaje biti puko tjelesno kretanje i pretvara se u yogu. Trenutak koji zauvijek mijenja moj odnos prema tijelu, prema dahu, prema cijelom biću.

Trenutak u kojem tijelo postaje polje promatranja vlastitih obrazaca: Kamo stalno žurim? Gdje se uspoređujem? Gdje se tjeram? Gdje pokušavam kontrolirati? Gdje gubim kontakt s dahom i samom sobom?

Trenutak u kojem možda po prvi put izravno vidim svoja fizička ograničenja i nemam potrebe intervenirati, već ih prihvaćam i počinjem se s poštovanjem odnositi prema njima. Počinjem ih njegovati i pristupati im s posebnom pažnjom, jer sada znam odakle dolaze i što leži u njihovoj pozadini. Prestajem bježati iz neugodnih, bolnih i zahtjevnih mjesta, jer znam da su s razlogom najglasnija, da im je pažnja najpotrebnija, da su ti položaji za mene i moje drugačije iskustvo najvrjedniji, da pomiču i brišu granice. Ulazeći u njih bez straha i otpora od neugode, neopterećena formom i oblikom, bivajući tamo s punom pažnjom, svjesnim dahom, pokret i dah se međusobno prožimaju, nadopunjuju, harmoniziraju i jedno drugo dovode u red. Zenyoga tada prestaje biti tjelesna praksa i u potpunosti postaje meditacija u pokretu.

Sjedeća meditacija

U sjedećoj meditaciji dah otvara potpuno novu dimenziju iskustva. Iako je već prošao izvjestan broj godina, svježe se sjećam svog prvog pokušaja meditacije na dah. Grupa od 50-ak prijatelja sjedila je zajedno u krčkoj dvorani na seminaru simboličkog imena Proljetna buđenja. Vježbala sam yogu već neko vrijeme i tražeći novo iskustvo i dublje razumijevanje prijavila sam se na seminar.

Nakon uvodnog predavanja koje je održao Učitelj, uslijedila je vođena meditacija. Upute koje je dao bile su jasne; „Zauzmite jedan od tradicionalnih meditacijskih položaja…“ Nastavio je voditi detaljno opuštanje cijelog tijela, posvećujući jednaku pažnju svakome njegovom dijelu. Sve je išlo glatko do trenutka u kojem ostavljamo tijelo da sjedi; mirno i opušteno, a primjećujemo da je jedino što se kreće dah. Dah? Koji dah? Kamo se kreće? Gdje se sakrio?
„Kad udišete, znajte da udišete, a kad izdišete, svakom izdahu pridružite broj od jedan do deset i tako neprestano ponavljajte ciklus. Vrlo je važno da ustrajete u vraćanju uma na metodu meditacije, svaki put kad primijetite da je odlutao“, govorio je Učitelj mirnim tonom u daljini.

I tako, po prvi put, svjesno ostajem sa svojim dahom. Brojim izdahe. Jedan, dva, tri.. Kreće unutarnji dijalog. Primijetim ga i krećem ponovno. Jedan, dva, tri.. Netko vani trubi. Krećem ponovno. Jedan, dva, tri… Vruće mi je. Krećem ponovno. Jedan, dva, tri… Bole me leđa. Cijelu meditaciju moj se um bavio svime i svačime, osim s dahom. Svaki broj iza broja tri bio mi je nedohvatljiv. Unatoč silnom trudu, nije išlo. I upravo zato jer nije išlo, tog ranog proljeća probudila se u meni iskra. U prvom mogućem terminu došla sam na tečaj meditacije.

Ponovno sam sjela na jastuk, zauzela tada najdostupniji mi položaj, umirila se, opustila tijelo i pažnju usmjerila na dah. Plitak, nestabilan, isprekidan, glasan, nedohvatljiv, zadržan, nedostatan… Nepokolebljivo sam ustrajala u hvatanju i brojanju, potpuno nesvjesna da je dah zrcalo uma; da je um taj koji skače uokolo, zaigran, nestabilan, silno zainteresiran za sve što se događa izvan jastuka Dah ga samo odražava i predstavlja. U tom posebnom trenutku spoznaje, dah postaje most između različitih dijelova mene, most koji me počinje povezivati. Postaje komunikacijski kanal i sidro koje me drži na okupu.

Brojim od jedan do deset, polako napuštam broj. Ostaje samo svijest o udahu i izdahu. Prebacujem pažnju ispod nosnica, na mjesto gdje hladan zrak ulazi u tijelo i topao izlazi iz njega, sve mekši, sve finiji, sve nježniji, jedva zamjetljiv.

Polako se gubi iz osjetilnog iskustva i ostaje samo titraj, titraj u tijelu koje mirno i spokojno sjedi. Ostaje nečinjenje koje nije doista ništa, nego je sve. Uspostavlja se harmonija između tijela, uma i daha. Harmonija između onoga tko sjedi i onoga tko primjećuje. Ostaje mir, tišina, radost i nepregledno prostranstvo, ničime omeđeno, riječima neopisivo. Povratak je to u ono što jesam, a ne postajanje nečega što nisam.

Dovesti dah u red ne znači učiniti ga „pravilnim“, dubokim ili mirnim već biti svjestan njegove prisutnosti i dopuštati mu da pokaže istinu koju nosi u sebi iz trenutka u trenutak. Svaki trenutak je nov, jedinstven i neponovljiv, a dah je tu ne da ga mijenja, nego da ukaže da imamo sposobnost mijenjati naš odnos prema njemu. Dah ne zahtijeva objašnjenje, ne nudi rješenje i ne obećava ravnotežu, on je ono što jest – stalna prisutnost koja otkriva „prostor“ u kojem se tijelo i um susreću, i glasno sugerira „što je višak“ koji unosi nemir. Podložan je promjeni, netrajan je i prolazan, ali istovremeno ljekovit i neprocjenjiv saveznik koje naše iskustvo od nedostatnog i tegobnog preobražava u cjelovito i ugodno, ako ga pozorno osluškujemo.

R. V.

Esej je dio završnog rada Škole za učitelje zenyoge