O važnosti njegovanja uma

Autor: Žarko Andričević

Um je preteča svih stvari,
um ih tvori i njima upravlja.
Tko sa zlim naumom govori ili radi,
toga slijedi patnja ko točak volovsku spregu.
Um je preteča svih stvari,
um ih tvori i njima upravlja.
Tko s dobrim naumom govori ili radi,
toga slijedi sreća nerazdruživa k’o sjena.

Dhamma-pada

Ova prva dva stiha čuvene zbirke Buddhinih izreka, Dhamma-pade, izriču neka od osnovnih načela budističke psihologije. Njihova posebna važnost je u značaju koji Buddha pridaje umu. Dok mnoge druge religije govore o stvoriteljima svijeta i nalaze ih u raznim nadnaravnim bićima, budizam drži da je um onaj koji stvara i oblikuje naše iskustvo, kako svijeta tako i nas samih. Iz toga posve prirodno proizilazi da je za stvarno razumijevanje i sebe i svijeta neophodno razumijevanje uma, načina na koji djeluje, odnosno načina na koje oblikuje iskustvo. Jedno od temelja Buddhinog učenja je ono o ‘buddhinskoj’ prirodi. Po njemu je svatko od nas u osnovi buddha i svi smo mi izvorno prosvijetljeni, budni i oslobođeni. To isto tako znači da je sama priroda našeg uma potpuno čista, jasna, slobodna i ona koja ne iskrivljuje, već nam omogućuje da stvari vidimo upravo onakve kakve one zaista jesu, što nadalje znači da smo u suglasju s prirodom svih pojava. Ali ako smo mi buddhe, zašto se i ne osjećamo tako, zašto ne vidimo stvari tako kako ih buddhe vide, zašto ne djelujemo onako kako buddhe djeluju, i zašto naš utjecaj na druge nije onakav kao kada buddhe utječu? Ili drugim riječima – zašto nismo prožeti osjećajem mira, blagonaklonosti i suosjećanja, zašto naša djela nisu uvijek usmjerena na dobrobit drugih osjetilnih bića i zašto oko sebe ne širimo sklad, razumijevanje i ozračje koje podržava i potiče ono najbolje u svima?

Naš izvorni um, naša prava priroda nažalost je zastrta velom sačinjenim od neznanja, pohlepe i odbojnosti, kao i velikim brojem drugih negativnih emocija i krivih gledišta. Ona zastiru naš pogled prikazujući nam stvarnost drugačijom i potiču nas na djelovanje koje nas suprostavlja, sukobljava i čini odvojenim od te iste stvarnosti, koje smo inače sastavni i neodvojivi dio. Obilježje svih osjetilnih bića je da teže sreći i da nastoje izbjeći patnju. Svjestan ove univerzalne istine, Buddha je i rekao “ja podučavam samo o patnji i njenom prestanku.” Ali prestanak patnje Buddha nije vidio u uzaludnim potragama za srećom izvan sebe – bilo u slavi, bogatstvu, moći ili bezbrojnim kratkotrajnim zadovoljstvima koja mogu proizići iz njih. Kako je i sam jednom bio bogat i moćan, znao je da to nije put koji treba slijediti. Put ka prestanku patnje Buddha je vidio u potpunom uvidu u prirodu uma. Uvid u prirodu uma jest i uvid u zakonitosti njegovog djelovanja i zato se u drugom dijelu ovih stihova kaže da priroda namjere određuje prirodu posljedice nekog djela. Drugim riječima, ako djelujemo ne znajući svoj um i nesvjesni prirode pojedinih mentalnih događaja koji nas na djelovanje potiču – bilo osjećaja, emocija, misli ili raznih drugih stanja – tada umjesto gospodarima svoga uma postajemo njegove sluge i nerijetko žrtve neostvarivih ambicija, pogrešnih ciljeva, oholosti, očajanja, nesigurnosti, te nesposobni da ostvarimo trajniju sreću. Ali što je to um? Koja je njegova priroda? Kako steći uvid u njega i kako preobratiti neznanje u mudrost? Ako smo razumjeli gornje stihove i ako u vlastitom iskustvu nalazimo potvrdu za njihovu istinitost, tada su sva ova pitanja od velike važnosti za naš život. Okrenemo li svoju pažnju unutra i osmotrimo svoj um vidjet ćemo da je ono što zovemo umom ustvari jedna rijeka misli, osjećaja, sjećanja, slika i ostalih sadržaja koji se neprestano, iz trenutka u trenutak, izmjenjuju. U međudjelovanju sa svijetom koji nas okružuje naš um predstavlja izuzetno složenu pojavu sačinjenu od niza neprestano izmjenjujućih iskustava.

Gledajući u to mnoštvo mentalnih i fizičkih događaja nemoguće je tek tako ustanoviti što je naš um zaista, tko smo mi i što je naša priroda. Nemogućnost da odgovorimo na ta i ostala temeljna pitanja našeg postojanja nas naravno ne spriječava u tome da nastojimo i nastavljamo živjeti najbolje što možemo. To obično podrazumijeva svjesno ili nesvjesno iznalaženje i usvajanje određenih strategija čiji je cilj učiniti naš život lakšim i smislenijim. Kroz te strateške pristupe životu oblikuju se naši karakteri kao skup navika koje nastaju čestim ili neprestanim ponavljanjem određenog načina razmišljanja i djelovanja koje se u nekim trenucima pokazalo djelotvornim ili u koje jednostavno vjerujemo. Takvi navikovni obrasci, oblikovani na osnovi krivih gledišta ili naprosto loših životnih strategija uvjetovanih obiteljskim, društvenim i kulturnim nasljeđem, nerijetko su prava izvorišta ogromne količine patnje u nečijem životu. Međutim, i u slučaju relativno dobrih strategija patnja je neminovna jer se niti jedan model – bivajući statičan i mrtav, ne da u potpunosti primijeniti na život koji je u neprestanom kretanju i promjeni. To je uglavnom način na koji se oblikuje naš identitet, a s njime često i vjerovanje u njegovu opravdanost, ispravnost, pa i nepromjenjivost. Ipak, ako možemo razumjeti što se doista događa i što činimo, tada možemo i razbiti te često nesvjesne i negativne obrasce koji naprosto ne korespondiraju sa stvarnošću datog trenutka i zbog kojih neprestano ponavljamo iste greške koje nama i našoj okolini nanose toliko patnje.

Budizam nas uči da je ovaj život dragocjen, pa čak da je i patnja koju doživljavamo dragocjena. Život nam daje priliku, a patnja stvaran poticaj da proniknemo u prirodu sebe i svijeta i da tako ostvarimo sve svoje duhovne potencijale. Svi ti potencijali kriju se u našem umu, koji se stoga često uspoređuje s oceanom, time ocrtavajući neizmjernu dubinu one nama manje ili potpuno nepoznate njegove dimenzije. Um se često opisuje i kao bespočetni mentalni kontinuum s potencijalom za razumijevanje vlastite prirode, kao i prirode stvarnosti uopće. To ga čini jedinstvenim fenomenom u čitavom univerzumu.

Lama Anagarika Govinda, poznati učitelj budizma njemačkog podrijetla, jednom je prilikom izjavio da je u stvaranju čovjeka učestvovao čitav univerzum, a da je ljudski um jedino mjesto gdje se taj isti univerzum može ogledati kao onakav kakav zaista jest, te da je to moguće jedino ljudskim prosvjetljenjem kao postignućem krajnjeg stupnja duhovne evolucije. Ovako shvaćeno prosvjetljenje zaista je događaj od kozmičkog značaja.

U to da su naši problemi iz ove kozmičke perspektive zaista samo posljedica krajnje subjektivnog, obojenog i prošlim utiscima i našim ograničenim razumijevanjem uvjetovanog viđenja, pa stoga nepostojeći u onom konačnom smislu, nema nikakve sumnje. Međutim, dok god mi osjećamo njihovu težinu oni jesu naša zemaljska i jedina stvarnost i stoga zaslužuju svu našu pažnju. Niti nema nekog drugog ili boljeg mjesta iz kojeg bi trebalo početi s produbljivanjem svog razumijevanja od baš ove situacije u kojoj jesmo, što god da ju čini. Isto tako nema niti nekog boljeg ili drugog vremena od ovog koje je upravo sada. Naš se život odvija u sadašnjem trenutku i to je jedini trenutak u kojem to događanje možemo istinski razumjeti. No, to je ujedno i onaj trenutak koji nam redovito izmiče. Mi smo uvijek ili u prošlosti ili u budućnosti. Naši sretni trenuci su ili prošli – ili ih tek očekujemo. Sadašnjost nam je redovito dosadna ili nezanimljiva. To je uvijek ono razdoblje između za nas važnih događaja. Naša neprestana usmjerenost na ciljeve koji su uvijek negdje drugdje u vremenu i prostoru stvara jaz u kojem sadašnji trenutak nestaje, a s njim i naša veza sa stvarnim životom ili bolje rečeno sa stvarnošću života koja se događa uvijek i isključivo – sada. Stoga biti prisutan u sadašnjem trenutku znači kucati na vrata naše prave prirode i prirode života uopće.

Na koji način pristupiti tim vratima i kako tu prirodu otkriti jest ono čime se bavi budistička meditacija. Iako u raznim budističkim tradicijama postoji iznimno veliki broj metoda meditacije, ono što im je svima u osnovi zajedničko dva su njezina naročita aspekta, a to su šamata i vipašyana ili vježbanje uma u mirnoći i uvidu.
Cilj šamata prakse je umiriti um, zastati, zaustaviti se, predahnuti i odmoriti se od neprestanih mentalnih aktivnosti koje uglavnom imaju obilježje uznemirenosti, napetosti, traganja, lutanja, zbunjenosti i nedoumice. Kao u zen priči o čovjeku i konju. Konj je u punom trku i čini se da čovjek koji je na konju posve sigurno zna kamo i zašto ide. Drugi čovjek koji stoji sa strane ceste videći konjanika poviče, “Kamo ideš?”, a čovjek na konju mu odgovara, “Ne znam! Pitaj konja!” To je čini se vrlo često i naša priča. Mi smo također vođeni snagom naših navika i ustaljenih gledišta koja uglavnom određuju i omeđuju naša iskustva. Što smo više poistovjećeni s tim navikama i gledištima, to smo ih manje svjesni i to smo manje u poziciji da ih preispitujemo. Stoga je vrlo važno zastati, sabrati se, dozvoliti umu da se odvoji i odmori od uobičajenog načina djelovanja. U osnovi to znači ostvariti sasvim novi i drugačiji kontakt s tijelom, dahom, osjećajima i mislima, onim što je sada i ovdje. Zadržavajući um blago (i sa zanimanjem) u stvarnosti sadašnjeg trenutka možemo proći kroz različite stupnjeve usredotočenosti, pa čak i postići ona stanja koja se nazivaju zadubljenjima, tj. dodirnuti najdublje slojeve našeg bića. Ova vrsta mentalnog razvoja ili njegovanja uma posebno je važna jer nam omogućuje da steknemo samopouzdanje, da otkrijemo neslućene mentalne sposobnosti i da proširimo granice svoga iskustva. U okvirima svakodnevnog života to prije svega podrazumijeva mentalnu postojanost, radost, mirnoću i prisutnost. No, to također znači biti zaista živ i udahnuti život u inače beživotnu i sivu svakodnevnicu tako karakterističnu za uznemireni, nepostojani i odsutni um. Te mentalne kvalitete, iako i same po sebi neobično važne, također su preduvjet za puno dublje sagledavanje same prirode stvarnosti.

Dok je cilj šamata prakse da naš um postavi u sadašnji trenutak, da ga umiri i razbistri, vipašyana je u osnovi metoda ispitivanja prirode mentalnih i fizičkih pojava koje tako smireni um jasno odražava. Dok kroz šamatu možemo iskusiti razna mentalna stanja od onog raspršenog, usredotočenog, pa sve do stanja “jednog uma”, kako se to u Chan budizmu naziva, vipašyana se bavi ispitivanjem prirode tih iskustava. Čitav proces započinje uviđanjem važnosti sadašnjeg trenutka, važnosti svega onoga što čini taj trenutak.
Jer ništa nije zaista obično i ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Ukoliko smo kadri razviti takav interes za događanja bez obzira na to radi li se o nečem ugodnom ili neugodnom, naše će razumijevanje s vremenom biti sve dublje i dublje, sve dok se sve pojave ne razotkriju u svojoj pravoj prirodi. Vipašyana je jednostavno metoda buđenja iz sna o stvarnosti u stvarnost samu. Ona nas vodi potpunoj slobodi i pobjedi nad životom i smrti, nad krugom rađanja i umiranja. To je i konačni cilj Buddhinog učenja, potpuno i savršeno prosvjetljenje.