Uređeni transkript javnog predavanja učitelja Žarka Andričevića održanog 6. travnja 2016. u Budističkom centru u Zagrebu.

Put ka probuđenju: praksa u chan budizmu

Dobra večer svima i dobrodošli u Budistički centar. Večeras ćemo govoriti o chan budizmu i o praksi u chanu.

Iskoristit ću činjenicu da je proljeće – priroda se zazelenila, procvjetala, probudila. Buđenje je središnji pojam budizma u cijelosti. Sve što danas nazivamo budizmom nastalo je na temelju jednog duhovnog iskustva: iskustva probuđenja. Kada govorimo o izvorima chana, mislimo upravo na to iskustvo i na Buddhu koji ga je prvi u nama poznatoj povijesti doživio.

Sve tradicije i linije učenja koje su se kasnije razvile, koliko god bile raznolike, nose u sebi, kako se to u budizmu lijepo kaže, isti okus slobode. Probuđenje i oslobođenje govore u biti o istoj stvari.

Chan je jedna od tih linija. Razvio se posebno u kineskom budizmu i vremenom je postao možda i najutjecajnija škola na Dalekom istoku. Mnogi su čuli za njegovog japanskog “rođaka” – zen. No, chan je stariji, a njegovo formativno razdoblje dogodilo se u Kini još u 6. stoljeću.

Tri ključne odlike chana

Što chan čini posebnim? Možemo izdvojiti tri glavna obilježja:

1. Povratak izvornom iskustvu. Chan se vraća samom korijenu – tom trenutku probuđenja iz kojeg je izrastao cijeli budizam.
2. Učenje koje živi. Chan ne ostaje na učenju kao pukoj teoriji, već mu nastoji “udahnuti život”. A to se postiže jedino kroz praksu.
3. Chan je svakodnevni život. Ovo je možda najvažnija poruka: duhovna praksa nije nešto odvojeno od našeg običnog života. Praksa je život, a život je praksa. O tome ćemo više kasnije.

Dodao bih još dvije bitne odlike chana: izravnost i jednostavnost. To je logična posljedica povratka biti. Chan nas uvijek usmjerava prema onome što je srž, prema samom iskustvu probuđenja, a ne prema složenim teorijama.

Jedna od poznatih definicija chana glasi: “Izravno gledanje u um.” I upravo je meditacija središnja praksa u chanu.

Zašto uopće meditirati? Što je “prirodno stanje uma”?

Što zapravo radimo kada meditiramo, odnosno “njegujemo um”? Odgovor je naizgled jednostavan: pokušavamo vratiti um u njegovo izvorno, prirodno stanje.

A kakvo je to stanje? Obično se opisuje kao nezapriječeno, neuvjetovano, neograničeno i potpuno slobodno. Smatra se da je to stanje prisutno u svima nama, da je to sama priroda našeg uma.

Odmah se nameće pitanje: Ako je to tako, zašto se onda često osjećamo baš suprotno? Zašto se osjećamo zapriječeno, ograničeno, uvjetovano i neslobodno?

Odgovor leži u načinu na koji naš um funkcionira. Većinu vremena boravimo u onome što se naziva misleći um, diskriminativni um ili dualistički um. To je um koji neprestano prosuđuje, uspoređuje, kategorizira, vraća se u prošlost ili putuje u budućnost.

Takav um nam daje iskrivljenu sliku i nas samih i svijeta oko nas. Zato što je ta slika sužena i iskrivljena, mi nismo svjesni prave, široke i slobodne prirode vlastitog uma. Umjesto oceana svjesnosti, doživljavamo samo valove na njegovoj površini.

Praksa kao vraćanje kući

Cilj meditacijske prakse je upravo vratiti se tom prirodnom stanju. To nije stvaranje nečeg novog, već prepoznavanje i oslobađanje onoga što uvijek jeste.

Kada se um smiri i razbistri, počinjemo vidjeti stvari onakvima kakve zaista jesu, a ne onakvima kakvima nam se čine da jesu. Oslobađamo se teških i bolnih slika koje sami stvaramo. U tom smislu je meditacija oslobađajuća.

Zašto se onda govori i o probuđenju? Zato što je naš uobičajeni način doživljavanja života često poput sna. Dok sanjamo, sve nam se čini stvarnim, solidnim, konačnim. Tek kad se probudimo, vidimo da je to bio samo san. Na sličan način, praksa nas vodi prema “buđenju” iz sna naših uvjetovanih predodžbi, prema jasnom i direktnom iskustvu stvarnosti.

Dva stupa prakse: mirnoća i jasnoća

U praksi chana težimo razviti dvije ključne kvalitete: mirnoću (stabilnost, sabranost) i jasnoću (svjesnost, prisutnost).

Važno je naglasiti: mirnoća i jasnoća nisu nešto što stvaramo. One su svojstvene našem umu, dio su njegove izvorne prirode. Naš je zadatak jednostavno ukloniti taj vrtlog misli i emocija koji ih zaklanja.

Usred mirnoće postoji jasnoća, a usred jasnoće postoji mirnoća. Zamislite potpuno mirnu površinu jezera. Tek kada je površina mirna, može savršeno i jasno odražavati nebo i obalu. Uzburkana voda stvara iskrivljenu sliku. Isto je i s našim umom

Kada uspijemo u praksi uspostaviti ravnotežu mirnoće i jasnoće, dolazimo do stanja unutarnjeg sklada koji je istovremeno sklad sa svime oko nas. To je srž onoga što nazivamo probuđenjem.

Od jastuka do kuhinje: zašto je svaki trenutak praksa?

Najbolji način da se upoznamo s tim stanjem je formalna praksa – sjedeća meditacija. Prvi se korak sastoji u okretanju od svakodnevnog života prema tom mirnom sjedenju na jastuku.

Ali – i ovo je od presudne važnosti u chanu – smjer se zatim mora promijeniti. Nakon što na jastuku steknemo iskustvo sabranosti i jasnoće, naš je zadatak prenijeti tu kvalitetu natrag u svakodnevni život.

Zašto? Zato što sat vremena formalne prakse čini možda 2% našeg dana. Nerealno je očekivati da će se duboka unutarnja promjena dogoditi samo na temelju toga. Ako praksu ne unesemo u život, ona ostaje izolirani, gotovo sterilni fenomen.

Zato se u chanu kaže: “Svakodnevni život je praksa.” Naš odnos prema poslu, prema drugima, prema običnim zadacima – sve je to prilika za njegovanje uma. Zašto je to tako naglašeno u chanu? Postoje i povijesni razlozi.

Povijesni korijeni “radnog chana”

Kada je budizam iz Indije prešao u Kinu, redovnici su se suočili s drugačijom kulturom. U Indiji je bilo prihvatljivo da redovnici žive izvan društva i prose hranu. U Kini se od odrasle osobe očekivalo da doprinosi društvu i zbrine se za sebe.

Stoga su kineski redovnici prestali prositi, a počeli sami obrađivati zemlju i proizvoditi hranu. To je bio naporan fizički rad. Iz te nužde rodila se genijalna inovacija: pretvoriti rad u praksu. Posao u polju postao je novi oblik meditacije, prilika da se um njeguje u akciji. Otuda chan ne pravi oštru razliku između “duhovnog” i “svjetovnog”. Ta podjela je još jedan oblik dualizma koji nas drži u zabludi da je praksa nešto odvojeno. Chan nas podsjeća da um možemo njegovati u svakoj prilici.

Kako to izgleda u praksi? Biti prisutan

Kako onda njegujemo um u svakodnevnom životu? Počnimo od formalne prakse. Tamo to činimo tako što, na primjer, pratimo dah i dovodimo um u sadašnji trenutak. Prestajemo lutati prošlošću i budućnošću.

Jer istina je: kad god razmišljamo, um nije u sadašnjosti. Svaki komentar događaja već je prošlost. Ta neprestana “odlutalost” uma stvara nemir i pomućenost, zbog čega nam jedini trenutak koji zaista imamo – sadašnji – neprestano izmiče. Često ni ne živimo svoj život u potpunosti, već ga kompenziramo automatskim odgovorima.

U svakodnevnom životu, praksa se prevodi u potpunu predanost onome što radimo. Klasičan primjer je pranje suđa. Obično to radimo automatski, jednim dijelom uma, dok se drugim dijelom žalimo ili razmišljamo o nečem drugom. Praksa je okrenuti se tom suđu i vodi potpuno, cijelim svojim bićem. Tada ne samo obavljamo bolje tah posao, već se njegujemo um. Razvijamo sabranost, prisutnost i slobodu od nepotrebnih misli i emocija. Zanimljivo je da je upravo ta sposobnost potpune predanosti zaslužna za sva velika ljudska postignuća.

Zaustaviti automatske reakcije i pronaći slobodu

Naš uobičajeni način funkcioniranja temelji se na automatiziranim reakcijama. Na temelju prošlih iskustava, mi kategoriziramo situacije, ljude i događaje. Čim se nešto učini poznatim, aktivira se naš ustaljeni odgovor: simpatija ili antipatija, želja da to zadržimo ili da od toga pobjegnemo.

Problem je što te reakcije uvijek dolaze iz prošlosti, a život je uvijek nov. Niti jedna situacija nije potpuno ista. Kada djelujemo na temelju starog obrasca, često propustimo pravi trenutak i stvaramo sukobe. Praksa nas uči prepoznati te obrasce kad se pojave, osvjestiti ih bez da im se potčinimo. To nam stvara prostor za slobodan odgovor, umjesto nesvjesnu reakciju. Tu je ključna razlika između reakcije (automatske, iz prošlosti) i odgovora (svjesnog, prilagođenog sadašnjem trenutku).

Priča o poklonu: moć stabilnog uma

Jedna priča iz Buddhina života lijepo ilustrira moć stabilnog i jasnog uma.

Buddha je jednom prilikom išao po hranu, i to u pratnji učenika Ānande. Po putu je sreo bijesnog brahmana koji ga je izvrijeđao. Buddha ga je mirno slušao. Kad je čovjek utihnuo, Buddha ga je upitao: “Kaži mi, kada ti prijatelji dođu u posjet, donose li ti poklone?” “Naravno”, reče čovjek. Tada ga je Buddha upitao: “A ako ti ne primiš taj poklon, kome on onda pripada?”

Drugim riječima: “Ono što si mi rekao, ja vidim kao poklon. Ali ja ne moram primiti taj poklon. Ako ga ne primim, ostaje tvoj.”

To je snaga uma koji nije izbačen iz takta. Ne uzima stvari osobno, već vidi širu sliku. Time se otvara prostor za mudrost, umjesto za još jedan krug sukoba.

Praktičan početak i pitanja o psihičkom zdravlju

Kada netko prvi put osjeti da chan učenje ima smisla, prvi korak je jednostavan: sjesti na jastuk. Susresti se sa sobom i kroz metode meditacije pokušati uspostaviti sklad.

Neka pitanja odnose se na osobe s psihičkim poteškoćama. Važno je napomenuti: praksa nije univerzalni lijek. Ako netko nije u stanju shvatiti svrhu prakse, možda zbog duboke depresije ili drugog stanja, nema smisla forsirati je.

U takvim slučajevima često pomaže okretanje tijelu – fizička aktivnost, šetnja prirodom. To može prekinuti začarani krug misli i pomoći umu da se smiri. Danas se metode poput mindfulnessa (svjesnosti) koriste u terapijama upravo zato što pomažu u vraćanju u sadašnji trenutak i u tijelo.

Ključno je shvatiti da budistička psihologija kaže da u našem umu nema ničeg fiksnog. Sve što doživljavamo kao kruto i nepromjenjivo samo je posljedica našeg kuta gledanja.

Zaključak: život kao put

Chan nas poziva na jednostavan, ali dubok put: prepoznati svoju istinsku prirodu i živjeti iz tog mjesta svjesnosti u svakom trenutku. To nije put bijega od svijeta, već potpune prisutnosti u njemu.

To je put od jastuka do kuhinje, od formalnog sjedenja do potpune predanosti običnom zadatku. Put koji nas vodi od automatskih reakcija do svjesnih odgovora, od sna iluzija prema buđenju u stvarnost.