Možda ste čuli da je chan nalik religiji, no da istovremeno i nije religija. Chan budizam je u jednome smislu doista religija. Religija počiva na vjeri, a praksa chana bez vjere je neprovediva. Treba razumjeti da se vjera o kojoj govorimo u tradiciji chana razlikuje od vjere kako je ona shvaćena u drugim religijama koje naglašavaju vjerovanje u nadnaravna bića ili u bogove odvojene od čovjeka. Chan naglašava značaj vjere u Dharmu, ili Buddhino učenje, koje nam kazuje da svatko ima buddhinsku prirodu i da svatko može postiću buddhastvo. Svako ljudsko biće koje istinski vjeruje u Buddhina učenja i slijedi načela i metode prakse može postati Buddhom.

Kada razmatramo razvoj chana u Kini, suočavamo se s teškoćom razdvajanja onih osobitih koncepata koji su oblikovali chan od općebudističkih zamisli i shvaćanja. Najviše postignuće u budizmu nemoguće je postići bez iskustva prakse koja je istovjetna onoj koju nalazimo u tradiciji chana. Budizam naglašava njegovanje i postizanje mudrosti koja odrješuje unutarnja previranja i patnju. No, kako njegovati mudrost? Tako da se oslonimo na smjernice budističkih metoda nalik onima koje nalazimo u chanu.

Budizam je u Kinu stigao tisuću godina nakon što je Šakyamuni postigao prosvjetljenje i svijetu predstavio Dharmu. Tijekom ranog razdoblja budizma, njegovanje dhyana (zadubljenja, op. ur.) isticalo se kao osnovna metoda prakse. Ono sustavno smiruje um, pospješujući razumijevanje sopstva razvojem mudrosti. Uvođenje ove metode kao pripreme za put mudrosti bilo je značajno u prijenosu budizma u Kinu.

Mnoge priče u tradiciji chana spominju učenike koji svoje učitelje pitaju “Što je Bodhidharma iz Indije donio u Kinu?” Odgovori pojedinih učitelja naizgled se razlikuju, no njihova je srž ista – Bodhidharma iz Indije nije donio ništa osim sebe. Otišao je u Kinu da bi ljudima prenio kako svi imaju buddhinsku prirodu i da svatko može dosegnuti buddhastvo.

Kada je učenik u jednoj od takvih priča upitao zašto, učitelj je odgovorio “Jer je već postojala u Kini”. Učenik je nastavio “Ako je već postojala u Kini, zašto je onda Bodhidharma trebao dolaziti?”, a učitelj je odgovorio “Da nije došao, ljudi u Kini ne bi znali da buddhinska priroda postoji u svakom osjetilnom biću.” Bodhidharma je u Kinu došao tek sa samime sobom, kako bi širio poruku da svatko ima buddhinsku prirodu i da bi svatko u nju trebao vjerovati. Prije negoli se prosvijetlite, morate imati vjeru da imate buddhinsku prirodu.

Šesti patrijarh, Huineng (638. – 713.) vjerojatno je najviše pridonio razvitku chana. Njegovo se učenje može sažeti u iskaz: “Nema stalnosti, nema misli, nema oblika”. Treba doživjeti stanje uma koje ovaj iskaz opisuje, ostvariti buddhinsku prirodu u sebi, i uvidjeti da premda govorimo o buddhinskoj prirodi ne možemo ukazati ni na koji čvrsti lik koji joj daje obličje. Buddhinska je priroda sama praznina, šunyata.

U Sutri o postolju koja se pripisuje Huinengu, učenje da “nema stalnosti, nema misli, nema oblika” dosljedno slijedi središnje učenje Dijamantne sutre – prazninu. Buddhinsku prirodu stoga ne treba pogrešno pojmiti kao nešto čvrsto ili nepromjenjivo, jer tada bi chan bio nerazlučiv od formalne religije koja naglašava vjeru kao nešto vanjsko, monolitno i nepromjenjivo.

Učenik Šestoga patrijarha u četvrtom naraštaju, Zhaozhou (778. – 897.) imao je učenika koji ga je upitao: “Ako sva osjetilna bića navodno imaju buddhinsku prirodu, što je sa psima?” Učitelj mu odgovori: “Wu”, što znači “ne”. Površno gledajući, čini se da takav odgovor proturječi Bodhidharminom nauku. Treba, međutim, upamtiti da buddhinska priroda nije nešto čvrsto ili nepromjenjivo. Ovakav razgovor između učitelja i učenika, koji se doimlje paradoksalnim, proturječnim, čak i besmislenim, postao je metoda prakse koja se naziva gongan ili huatou.

Chan obuhvaća četiri ključna koncepta: vjeru, razumijevanje, praksu i ostvarenje. Vjera pripada području religije; razumijevanje filozofiji; praksa je vjera u djelovanju; a ostvarenje je prosvjetljenje. Bez vjere ne možemo razumjeti; bez razumijevanja ne možemo prakticirati, a bez prakse ne možemo ostvariti prosvjetljenje. Zajedno ova četiri koncepta tvore vrata kroz koja ulazimo da bismo postigli mudrost.

Praksu chana treba započeti s vjerom da sva bića imaju buddhinsku prirodu. Moramo pritom razumjeti da buddhinska priroda nije nešto nepromjenjivo, što ima bit ili srž. Krenemo li prakticirati bez potpunoga prihvaćanja buddhinske prirode, trebamo barem imati vjere u njezino postojanje. Bez vjere nećemo biti otvoreni prema učenju niti ćemo ga moći koristiti. Kada napokon prihvatimo postojanje buddhinske prirode, ne smijemo je shvatiti kao nepomični, trajni entitet. Prianjamo li uz misao da je buddhinska priroda bitno nepromjenjiva, mislit ćemo da u nama postoji istinsko sopstvo. Bez obzira smatramo li to sopstvo istinskim ili lažnim, prigrlit ćemo ga i tako si zapriječiti oslobođenje. Postojanje buddhinske prirode treba prihvatiti, a potom je potpuno napustiti, uviđajući da u stvari ne postoji nešto što je buddhinska priroda! Tek tada možemo uistinu doživjeti pomak od stanja samo-usredištenosti do stanja kojem u središtu iskustva više nije “ja”.

Praksa chana uključuje meditaciju, koja može biti neugodan i fizički bolan proces. Možda zbog toga neki rani učitelji chana nisu ohrabrivali sjedeću meditaciju. Čak ni drevni spisi ne pružaju dokaz da je Šesti patrijarh sjedio u meditaciji bilo prije, bilo nakon svojeg prosvjetljenja.

Prva dva naraštaja učitelja nakon Šestog patrijarha isto tako nisu naglašavali važnost meditacije, kao u čuvenoj priči o Mazuu (709. – 788.) i njegovu učitelju, Nanyueu (677. – 744). Jednoga dana dok je Mazu sjedio u meditaciji, Nanyue mu je vješto ukazao na njezinu slabost. Upitao je Mazua: “Što radiš?” Mazu odgovori: “Meditiram.” Nanyue upita: “Zašto?” Mazu odvrati: “Činim to da bih postigao buddhastvo.” Nanyue ne reče ništa, već podigne ciglu i stade je uglačavati. Mazu ga upita: “Što to radiš?” Nanyue reče: “Radim ogledalo.” Mazu promisli o tome i upita: “Kako je moguće da cigla postane ogledalo?” Nanyue mu odvrati: “Ako ne možeš uglačati ciglu tako da postane ogledalo, kako ti možeš postati buddha meditirajući?”

Ovaj je razgovor još uvijek omiljena poduka i jedan od mojih najdražih gongana. Znači li to da ne trebamo meditirati da bismo postigli buddhastvo ili prosvjetljenje? Meditaciju podučavam već niz godina tijekom kojih sam susreo mnoge sasvim razborite ljude koji bi ipak rado slijedili praksu Šestog patrijarha Huinenga i Nanyuea. Ne žele sjediti u meditaciji, ne žele da im meditacija uzme previše vremena, ne žele da im nanosi tjelesne bolove. Takvima kažem: “Drevnih učitelja chana više nema. Suvremenim sljedbenicima chana treba praksa meditacije!”

Prije Šestog patrijarha, Treći, Četvrti i Peti patrijarh naglašavali su praksu meditacije. Samo Šesti patrijarh i nekoliko naraštaja njegovih sljedbenika nisu isticali takvu praksu. Iz rukopisnih bilješki znamo da je Mazuov učenik, Pai Chang (ili Hui Hai, op. ur. 720. – 814.) u svojem samostanu vodio meditaciju. Može se reći da prosvjetljenje ne dolazi od meditacije, ali je meditacija neophodan korak ka oslobođenju. Uz vodstvo dobrog učitelja, postojanu praksu i učenje chana, prosvjetljenje nije daleko.

Um je moguće smiriti jedino koristeći metodu meditacije. Kada je um miran, moguće je umanjiti subjektivne i navikovne obrasce predodžbi koji uzrokuju toliko jada, a utemeljeni su u sopstvu. Kada dostignemo smireno ili ujedinjeno stanje uma, možemo vidjeti što sopstvo doista jest.
U osnovi postoje dvije glavne škole chan meditacije: linji (jap. rinzai), koja rabi metode gongana ili huatou, i caodung (jap. soto) koja rabi metodu tihog osvjetljavanja. Korištenje metoda bilo koje od ovih škola može voditi k prosvjetljenju, ali bez obzira na to koju od njih usvojite, najprije morate moći opustiti i tijelo i um te se dovesti do usredotočenog, ujedinjenog stanja uma. Tek na ovoj točci možete koristiti metode gongana ili huatou i tihog osvjetljavanja.

Proces meditacije ne možete ispuniti čitanjem nekolicine fraza iz knjige. Meditacija uključuje dugo, neprekinuto upražnjavanje.