Tema skladnih odnosa vrlo je zanimljiva, ali istovremeno i vrlo zahtjevna. Osim toga, na neki je način i sveobuhvatna. Kada govorimo o ljudskim odnosima, možemo ih podijeliti u nekoliko grupa. Možemo reći da imamo obiteljske odnose, prijateljske odnose, ljubavne odnose, poslovne odnose; da imamo odnose s drugim osjetilnim bićima. U konačnici imamo neki odnos s prirodom samom. Ono što odmah na početku treba reći jest da svi odnosi određuju naš život. Svi nas određuju. Mogli bismo čak ići toliko daleko pa reći da mi jesmo odnosi, jer zapravo ni ne postojimo izvan njih. Možete li zamisliti sebe izvan odnosa? Naravno da ne. Mi smo društvena bića. Živimo u društvu i društvo nas definira. Utječe na nas i mi utječemo na njega. To je odnos koji je međupovezan. Kada budizam govori o odnosima, kao bića nas vidi na međupovezan način. Iz toga slijedi da je ideja o zasebnom postojanju iluzija. Ideja o tome da postojimo zasebno, odvojeno, izvan svih zajednica koje sam spomenuo, u stvari je iluzija. Ta iluzija se u budizmu smatra temeljnim uzrokom svekolikog ljudskog jada. Kada ulazimo u odnose s idejom o vlastitoj zasebnosti tada ih time opterećujemo i oblikujemo. 

O kojoj god od ovih kategorija govorimo – obiteljskoj, prijateljskoj, ljubavnoj ili poslovnoj, kvaliteta odnosa određuje kvalitetu našeg života. Drugima riječima, ne možemo ostvariti sreću ili ideal sreće izvan odnosa, neovisno o njima. To naprosto nije moguće. Zapravo smo osuđeni jedni na druge (smijeh). To je ono što čini ovaj naš svijet, u kojemu smo se svi pojavili s razlogom. Baš u ovom vremenu i u ovim prostorima. Svi dijelimo ovaj prostor, okrenuti smo jedni drugima na bezbroj načina, nama znanih i neznanih. Nije pitanje možemo li to promijeniti, jer ne možemo. Nije pitanje možemo li izbjeći odnose, jer ne možemo. Mi jesmo odnosi. Prava pitanja su – kakvi su, koja je njihova kvaliteta i, naravno, drugo važno pitanje – kako ih unaprijediti, kako ih učiniti skladnima, kako ih učiniti podržavajućima, kako ih ispuniti povjerenjem i suosjećanjem?

Kada govorimo o obiteljskim odnosima, to je mala zajednica iz koje smo svi potekli, koja nam je dana, nešto što nas je od samih početaka oblikovalo i silno utjecalo na nas. Radi se o skupu najintimnijih, najbliskijih odnosa koje uopće imamo. Obitelj je prvi skup odnosa oko kojih se moramo naročito potruditi. Obiteljska ljubav, roditeljska ljubav, ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima je nešto što se obično podrazumijeva, ali nije uvijek baš tako. Često su upravo obiteljski odnosi silno narušeni. Možda upravo zbog velike bliskosti koja često podrazumijeva manjak prostora. Koja često podrazumijeva čvrsto izgrađene, rigidne odnose u koje je teško unositi promjene. Koliko god ljubav može biti snažna, toliko i odbojnost može biti snažna. Kada se intenzivna ljubav preokrene u svoju suprotnost, onda je i suprotnost intenzivna. To su vjerojatno najosjetljiviji, najdelikatniji odnosi u kojima se nalazimo. Međutim, upravo su poradi toga veliki izazov. Izazov da ih unaprijedimo, da ih učinimo boljima i da damo sve od sebe da u tome uspijemo. Jer su nam jako važni. Naime, priroda tih odnosa je takva da, unutar male zajednice, svatko misli da zna onog drugog. Naše znanje o drugom temelji se na iskustvima, ali i na vlastitim gledištima koja su se a vremenom razvila i formirala. Gledište kako druge poznajemo nas, ustvari, osujećuje u tome da otvorimo oči, da osvijestimo činjenicu da se svi mi mijenjamo i da možda taj drugi ili druga nisu onakvi kakvi nam se čine da jesu. Ako ipak otvorimo oči, vidjet ćemo da gledište ili slika koju imamo o svojima najbližima nije baš potpuno ispravna i ne odgovara baš potpuno istini.

Prvi napor koji možemo uložiti jest da odbacimo kruta gledišta. Naročito ono da znamo drugu stranu. Da umjesto toga tu „drugu stranu”, nazovimo je sad tako, pokušamo doživjeti otvorenih očiju, na izravan, nov način, neovisno o ulogama koje netko igra. Uloge su naročito u obitelji silno moćne. Netko je uvijek roditelj, a netko uvijek dijete i nikako da odraste. Kruti odnosi se najčešće i događaju zbog toga što uzimamo situaciju zdravo za gotovo i ne preispitujemo je. Ne nastojimo je razumjeti dublje. Ne nastojimo unijeti svježinu u odnos. Svježinu u smislu oslobođenosti od naslaga zamjeranja i raznoraznih gledišta, uz koju možemo pogledati dublje jedni u druge ne bismo li dotaknuli ono što nam je zajedničko. Ljudi se toga često sjete kada je već kasno. Kada netko umre, kada ga više nema. Stvari ostaju nerazriješene, neizrečene i u onima koji žive dalje ostaje mučan osjećaj nerazriješenosti, jer bliskost ipak traži razriješenosti, otvorenost. Svi imamo tu sposobnosti. Svi se možemo otvoriti i premostiti prepreke koje smo sami stvorili. Jedna strana i druga strana. Moguće je napraviti jako puno. Valjalo bi unijeti povjerenje u taj odnos. Obiteljski odnosi, kao najbliži odnosi, zavređuju suosjećanje i ljubav.

Cijelo naše društvo sastavljeno je od mreže odnosa i svaki pojedinac ima moć da utječe na cijelu mrežu. Uzmimo za primjer malu zajednicu, gdje to možemo izravno vidjeti. Tragom toga bilo bi ispravno zaključiti da je svaki, ama baš svaki odnos, silno važan. I obitelj, prijatelji, poslovna sredina ili ljubavni odnos. Svi su ponešto drugačiji po svojoj prirodi i u svima imamo nešto drugačije uloge, ali svaki je odnos važan i oko svakog se treba potruditi. Kako se možemo potruditi? Što možemo učiniti?

Poslužit ću se jednom drevnom formulom da razriješim ovu veliku dilemu (smijeh). Formula govori o četiri sveobuhvatne vrline čiji razvoj nam može pomoći u svim odnosima. Vrline se nazivaju sveobuhvatnima, jer pokrivaju sve. Omogućuju da uspostavimo bliskost s drugom osobom. Otvaraju put uspostavi bitno drugačijeg odnosa koji nije utemeljen na egocentričnosti, na onome što mi od njega očekujemo ili kako ga doživljavamo. Vrline nam otvaraju vrata i daju sposobnost da transformiramo prirodu odnosa u nešto puno uzvišenije od egocentričnog pristupa. U nešto dostojnije potencijala koji svi imamo. Kad se kaže „uzvišeno”, onda se čini kao nešto što je daleko od nas. Ali kad kažemo da je dostojno potencijala koji je već tu, onda nam se čini puno bližim i ostvarivim. Zato je bolje tako se izraziti. 

Prva od vrlina koje bi trebalo njegovati jest davanje. Davanje je s razlogom na prvom mjestu vrlina. U izravnoj je opreci sa sebičnošću, s usmjerenošću samo na sebe i na svoje želje, svoje ambicije. Davanje podrazumijeva nesebičnost. Podrazumijeva svijest o potrebama drugih. Nećemo davati bez uvida i bez svijesti o tome treba li nekome nešto. Kada dajemo, dajemo zato što smo svjesni drugih, svjesni potreba koji drugi imaju. Kada se spomene davanje, ljudi obično pomisle na materijalne stvari. Naravno, i to ulazi u ovu vrlinu, u onoj mjeri u kojoj nam je moguće. Međutim, davanje se ne odnosi samo na materijalne stvari, davanje je vrlina koja je puno šira i uključuje široki raspon onoga što možemo dati. Možemo početi s osmijehom (smijeh). Vjerujem da vidite kada hodate ulicama kako ljudi prolaze jedni pored drugih uopće se ne gledajući. Rijetko kad će vam se netko u prolazu osmjehnuti. Dok čekate u redu, gdje god da jeste, gdje je otvorenost? Rijetko srećemo ljude koji nas vide. Doista vide. Kada nekoga doista vidimo, onda se možemo i osmjehnuti, što je oblik neverbalne podrške koji može uljepšati dan. Ponekad takav osmijeh u situaciji u kojoj se nismo osjećali baš dobro može biti nešto što ćemo zapamtiti cijeli dan i nešto što će nam stvarno promijeniti dan. Možda i vratiti vjeru da postoje ljudi koji nas vide, koji nas osjećaju i pri tome su i blagonakloni. Jedan običan osmijeh. 

Ako smo svjesni onoga što se oko nas zbiva onda ćemo vidjeti bezbroj prilika da drugima nešto damo, da im pružimo ruku, da im pomognemo. Kada se osjećamo dobro, kada smo zadovoljni i sretni, to je također nešto što treba podijeliti s drugima, što treba dati drugima. Prije smo rekli da sreću nije moguće ostvariti izdvojeno iz konteksta odnosa. Kada svoju sreću podijelimo s drugima, onda sreća naraste. Onda je sve veća. Ostane li samo u nama, kratko će trajati. Dajem samo neke primjere davanja, međutim to je otvoreno područje istraživanja za svakog od nas. Kad prolazite pored nekog na ulici ili zastanete s nekim, što možete dati? Davanje, kao vrlina, u svakome od nas postoji u nekom određenom omjeru, ali je treba probuditi, treba je razviti, treba je učiniti prisutnom u našem svakodnevnom životu. Davanje. Davanje. Pritom se naravno treba sjetiti da dajemo i kad ne znamo i važno je što to dajemo. Dajemo li drugima svoju frustraciju? Opterećujemo li ih nepotrebno i suvišno? Dijelimo li gorčinu koju osjećamo u sebi s drugima? To možemo činiti, a da uopće nismo svjesni. U našem društvu nije teško biti ogorčen (smijeh). Možemo se zatrovati ogorčenošću. Može nas prožimati do te mjere da je sve što mislimo i govorimo prožeto ogorčenošću koju širimo i dijelimo s drugima. Bez obzira na to što bismo se mogli složiti oko stanja zemlje u kojoj živimo, to nije razlog da budemo ogorčeni. Jer, na koncu, to je stanje rezultat svih nas koji u ovoj zemlji živimo. Nije baš potpuno odvojeno od nas. Dakle, važno je biti svjestan načina na koji djelujemo u odnosu s drugima jer ćemo onda dobro znati što dajemo kad dajemo ili što bi bilo dobro davati.

Druga vrlina je blagonaklon i ljubazan govor. Kako govorimo? Što govorimo? Kada govorimo? Govor ne bi trebao biti grub i ne bi trebao biti povređujući, nego blag, blagonaklon i ohrabrujuć. Često zapadamo u nekakav pravednički zanos pa smo skloni kritizirati sve oko sebe. Analizirati i pronalaziti mane i nedostatke u svemu. To nije vrlina, iako ima veze s inteligencijom. Ali kao što dobro znamo, inteligencija nije uvijek u službi sreće. Trebali bismo komunicirati tako da u drugima potičemo ono što je dobro i što zasigurno imaju u sebi. Ako u nekome vidite samo loše, onda je, čini se, prije stvar u promatraču nego u onom što se promatra. U svakome ima dobroga. Pronalazimo li dobro jedni u drugima, i to dobro potičemo i ohrabrujemo, onda će se dobro i razvijati.

To je isto kao u vrtu, što zalijevate – to uspijeva, a što ne zalijevate – to vene. Ako ne slušamo jedni druge, ako olako koristimo riječi, lako dolazi do nesporazuma, razmirica i sukoba. Jednom pokvarene odnose nije baš lako popraviti. Zato je važno njegovati svjesnost o onome što govorimo, kada govorimo i kako govorimo. I ton glasa je važan. Ako smo uznemireni, ako smo nervozni, onda je bolje suzdržati se od komunikacije. Uzrujanost će se odraziti na način govora i na ono što govorimo, a to druga strana neće uvijek primiti s razumijevanjem. Ne možemo uvijek očekivati razumijevanje druge strane, bez obzira na to što govorimo i kako govorimo. Ako očekujemo tuđe razumijevanje, razočarat ćemo se. Bolje je razviti vlastito razumijevanje o onome što se događa nego očekivati od drugih da nas razumiju. Treba se potruditi da mi razumijemo druge. To je u našoj moći, to možemo učiniti i to sasvim sigurno vodi skladnijim odnosima. Dakle, govor je jako važan i treba mu pristupiti s posebnom pažnjom. Kada ulazimo u komunikaciju s nekim treba se toga sjetiti i nastojati je učiniti svjesnom vježbajući se u vrlini blagonaklonog, ljubaznog govora. Koliko davanje otvara put bliskijim odnosima s drugima, toliko govor učvršćuje odnos u onome što je dobro, u međusobnom povjerenju i prihvaćanju.

Treća se vrlina odnosi na djelovanje koje je na korist drugih. Ova kategorija je već prisutna i u ranijim vrlinama. Djelovanje ili vladanje treba temeljiti na načelu nepovređivanja. Ljude obično dijelimo na prijatelje, neutralne i neprijatelje. Možda ih ne zovemo baš „neprijateljima”, ali zasigurno postoji kategorija ljudi koji nam nisu baš simpatični (smijeh), prema kojima osjećamo neku vrstu averzije ili odbojnosti. U djelovanju na korist drugih trebali bismo nastojati transformirati ili preobraziti sve tri kategorije u jednu prijateljsku kategoriju. Drugim riječima, u svijetu ne bi trebali imati kategoriju ljudi koju smatramo neprijateljskom ili suprotstavljenom nama. Takvo gledište i takva podjela dolazi iz one iste ideje o zasebnom postojanju i odvojenosti od drugih. Duhovna praksa često se povezuje s mirom. Kad govorimo o dubokom stanju unutarnjeg mira onda upravo govorimo o nemanju neprijatelja. Tko ima neprijatelje, taj ne može biti miran. Mogli bismo reći da je to pomirenost sa svijetom u kojem jesmo, 360 stupnjeva uokolo. Bez sektora koji su OK i sektora koji nisu OK.

Zanimljivo je kako ljudi, možda u istoj zgradi, prestanu razgovarati zbog nečega što se dogodilo. Prolaze jedni pored drugih i ne javljaju se jedni drugima. Potpuno su otuđeni, iako žive u istoj zgradi. Prestaju biti susjedi, ako pod susjedstvom podrazumijevamo dobrosusjedske odnose. Postaju stranci i nitko neće napraviti prvi korak. Možda i postoji želja iznutra i s jedne i druge strane. Tada je važno napraviti taj prvi korak. Onaj koji se vježba u vrlinama trebao bi učiniti prvi korak. Nasmiješiti se za početak. Zašto ostati u krutom, grubom odnosu iz kojega je iscurilo sve ono ljudsko i sav potencijal koji imamo? Zašto ne uspostaviti dobar odnos ako je bio narušen? Zašto ne napraviti prvi korak u tom smjeru? Nije važno što će druga strana napraviti nakon toga. Mi ćemo se sasvim sigurno bolje osjećati nakon toga. A ono što možda zvuči nevjerojatno jest da takvo što doista može i drugu stranu duboko promijeniti, bez našeg posebnog nastojanja da promijenimo gledišta druge strane.

Zašto je to tako? Zato što je to neuobičajeno, ljudi to ne očekuju i kada se dogodi ono što ne očekuju, a nije neugodno, onda se jako iznenade i počinju se pitati. Kad se netko počne pitati, već izlazi iz krutog gledišta o nečemu. Pitanje traži odgovor. Kad postoji pitanje znači da ne znamo što se događa s drugom osobom koja nam je odjednom pristupila i ljubazno se javila i pozdravila. Pitanje otvara um. Pitanje je početak promjene. Nastavite li tako, bez obrazloženja se jednostrano počnete javljati drugoj strani, i s druge strane će se nešto početi mijenjati, bez vašeg nastojanja da nešto aktivno promijenite. To ostavljate drugoj strani. Hoću naglasiti kako kruti i rigidni odnosi uz malo volje, truda i hrabrosti mogu omekšati, mogu se početi mijenjati na korist svih. Nije baš ugodno proći pored nekoga tko okreće glavu na drugu stranu i tko vas ne pozdravlja i u kome sama vaša pojava izaziva osjećaj neugode. Kad se kroz tako otvoren kontakt situacija donekle promijeni, onda to već otvara mogućnost da odete na kavu zajedno, pa popričate o tome što se dogodilo s neke distance, da i jedna i druga strana događaj sagledaju drugačije. Bitno je praštati. Oni koji ne praštaju žive u prošlosti. Viđenje im je najčešće u disproporciji s onim što se stvarno dogodilo. Stvari koje nam se događaju najčešće nam se čine prevelikim ili premalenim. Kada smo povrijeđeni, onda nam se čine prevelikim, prevažnim. Kada za ono što se dogodilo optužimo nekog drugog, onda tu osobu ne možemo doživjeti neovisno o tom činu. Te ljude gledamo kroz prizmu iskustva koje je za nas dramatično. Možda nas je netko slučajno povrijedio, nije ni znao da nas je povrijedio. Možda je takav splet okolnosti, bez neke stvarne zle namjere. Međutim, kada smo povrijeđeni, uvijek to shvaćamo osobno. Često to ne odgovara stvarnosti, pa je i doživljaj osobe koja je nešto napravila iskrivljen. Oprostiti treba tako da razumijemo što se stvarno dogodilo s nama i drugom osobom, razvezati te čvorove. Opraštati znači biti slobodan od toga što se dogodilo, ali i moći drugoga takvim slobodnim očima sagledati. 

Pomaganje drugima i nadahnuće koje pritom postoji (nadahnuće da se drugima pomaže) u budizmu se povezuje s putem bodhisattve. Bodhisattva je ideal praktičara u budizmu. Koliko je taj ideal snažan, naročito u mahayanskom budizmu, pa onda i u chan-u, školi koju mi ovdje slijedimo, vidljivo je iz jednog od zavjeta bodhisattve po imenu Kṣitigarbha koji se zavjetuje da neće postići buddhastvo dok ijedno biće postoji u paklu. Dakle, odbija vlastito oslobođenje dok ne pomogne onom zadnjem biću koje je ostalo u paklu, neoslobođeno. Toliko je snažno nadahnuće i usmjerenje da se drugima pomogne.

Kaže se da prema načinu djelovanja postoje četiri vrste ljudi. Postoje oni koji uvijek brinu o drugima. Na prvom mjestu su im drugi, o kojima razmišljaju i brinu. Nastoje ugoditi i pomoći, uvijek su na usluzi. To nije baš česta kategorija ljudi. Takvo pomaganje ne mora nužno biti s pozitivnom motivacijom. Ne mislim da je nužno motivacija negativna, ali ponekad može biti izraz želje da se svidimo drugima, da nas drugi prihvate. A može biti i izraz snage, stvarne želje da pomognemo drugima. Druga su kategorija oni koji misle samo o sebi i brinu jedino o sebi, drugi ih apsolutno ne zanimaju. Nažalost, to je najčešća kategorija ljudi. Treća kategorija su oni koji ne brinu ni o sebi ni o drugima (smijeh). Četvrta kategorija su oni koji brinu i o sebi i o drugima, što je ideal. Ta se kategorija ostvaruje kroz dublje sagledavanje života gdje prestajemo vidjeti razliku između sebe i drugih. Što život manje razumijemo, to je razlika između nas i drugih veća i dominantnija. Što život i međupovezanost dublje razumijemo, uviđamo da među nama nema razlike. Ja i drugi, subjekt i objekt je više govorna konstrukcija nego nešto što odražava stvarnost. Kada u meditacijskoj praksi napustimo odgovor, napustimo riječi i napustimo uobičajeni način razmišljanja o stvarima, dotičemo ono što nam je zajedničko, dotičemo istinu o tome da je podjela na “ja” i “drugi”, na subjekt i objekt, zapravo iluzija, a ne stvarnost.

Ova četvrta kategorija, oni koji brinu i o sebi i o drugima, postupaju ispravno, jer brinući samo o sebi ne činimo sebi dobro, brinući samo o drugima opet ne činimo sebi dobro. Ne brinući ni o drugima ni o sebi, nikome ne činimo dobro. Ali kad brinemo i o sebi i o drugima, zapravo i drugima i sebi činimo dobro. Kada god drugima pomažemo, pomažemo i sebi. Naravno, treba se osloboditi motivacije da drugima pomažemo da bi nama bilo bolje. To je napredniji oblik djelovanja od prethodnih, ali u daljnjem napretku bi se trebalo osloboditi i te motivacije. Kad pomažemo, pomažemo jer nam je to prirodno činiti, a ne zato jer ostvarujemo neku korist. Kroz takvo djelovanje svi rastemo u zadovoljstvu.

Pristup je veoma važan. Naš uobičajeni, fundamentalan pristup jest da uvijek gledamo kako nam drugi mogu biti od koristi; što tu ima za nas. Kroz praksu o kojoj smo maločas govorili i kroz razvoj vrlina taj pristup mijenjamo u njegovu suprotnost – u “kako mogu pomoći” u kojoj god situaciji da se nađete. “Što mogu učiniti da unaprijedim situaciju”, a ne “što tu ima za mene”. To je bitno drugačiji pristup. Koliko god se u uobičajenim okvirima prvi pristup smatra putem ka sreći, to je zapravo velika zabluda. Drugi pristup zapravo otvara put ka sreći i unutarnjem zadovoljstvu. Zaokupljenost sobom otkriva opsesivno, zabrinuto stanje, što je oblik frustracije i nezadovoljstva koje nas prožima. Kada kažete “kako ja tu mogu pomoći”, na umu nemate sebe. Vidite situaciju, vidite druge, vidite njihove nevolje, u situaciji ste da pomognete i to je silno ispunjavajuće. Rezultati su poticajni za sve, to je način na koji se svi zajedno krećemo u dobrom smjeru.

Četvrta je vrlina prilagoditi se drugima. Opet spominjemo druge. Naglašeno je okretanje drugima. Rekli smo da nema razlike između nas i drugih. Zato ovo nije zanemarivanje sebe. Prilagoditi se drugima, kao vrlina, može se događati na razne načine u raznim situacijama i različitim oblicima. Možda je najvažnije istaknuti prije svega svjesnost o drugima. Gdje drugi u datom trenutku jesu? U kakvoj su situaciji i kakvom stanju, što osjećaju i što ih brine? Svijest o drugima koja je otvorena, bez osobnog, sebičnog interesa. U kontaktu s drugima se pitate kako se druga osoba osjeća, u kakvoj je trenutno životnoj situaciji. Iz toga proizlazi usklađeni odnos koji korespondira s datošću, sa stvarnom situacijom. Možete imati raznorazne ideje da pomažete drugima i pružati im pomoć koja im uopće ne treba. Možete postati napasni u svojoj ideji da pomažete drugima ako nema osjećaja i svijesti što nekome u datom trenutku treba. Osim toga, pomaganje ne treba pretvarati u obrazac po kojem djelujemo. Vrline nisu misionarska djelatnost s kojom krećemo u promjenu svijeta. Njima se u normalnom načinu života i svakodnevnom kontaktu izražavamo na najprimjereniji i najmudriji način. Znajući i njegujući vrline, one u odnosima iz nas isijavaju. Možda nisam naglasio, ali blagonaklonost i suosjećanje ne moraju se uvijek iskazivati kroz ono što svi izvana prepoznaju kao blagonaklonost i suosjećanje. Način na koji djelujemo izvana se može okarakterizirati svakako, ali ovisi o našoj motivaciji. Nekada, ako smo blagonakloni, moramo čvrsto zaustaviti osobu koja radi nešto krivo što bi odvelo u katastrofu. Pa ćemo biti strogi, striktni i čvrsti ili čak povikati i naizgled biti ljuti. Ta reakcija ne proizlazi iz nasilja. To je prilagodljivost situaciji koja u sebi nosi potencijal promjene. Kada je prilika za pomoć, pomažemo, ali da bi uopće znali je li prilika, moramo biti svjesni i prisutni. Ponekad treba šutjeti i ne reći ništa. Tada dajete možda i više nego da nešto kažete. Odnosi su vrlo kompleksni i osjetljivi. Ne možemo im pristupati grubo, po nekom utvrđenom obrascu. Pa i vrline se isto tako ne razvijaju niti njeguju po nekom obrascu, nego uvijek u zavisnosti od situacije.

Dodatni aspekt odnosa gledišta su koja ljudi imaju, koja su često bojno polje u svim sferama života. Ljudi se uglavnom razlikuju po gledištima pa ona postaju izvor sukoba. Kako biti u nekom odnosu u kojem netko izražava gledišta s kojima se uopće ne slažemo i koja po nama nisu primjerena ili istinita? Važno je svakom gledištu koje netko iznosi pristupiti s poštovanjem, kakvo god bilo. Nakon toga se pitati odakle dolazi. Ne se baviti njime. Ne ući odmah u argumentaciju i kontraargumentaciju. Nego upitati se zašto osoba tako razmišlja? Koji su uzroci i uvjeti koji su doveli do toga da osoba ima takvo mišljenje? Uspijemo li na takav način pristupiti razgovoru i ući u njega, nećemo biti brzopleti u odgovorima na gledišta. Nećemo odmah nastojati raskrinkati gledišta i pokazati koliko smo mudriji, pametniji i koliko dublje promišljamo stvarnost. Nego ćemo, znajući puno više od onoga što je osoba samo riječima izrekla, u načinu na koji ćemo se obraćati toj osobi, uzeti u obzir sve zajedno. To će nam pomoći da reagiramo primjereno. Bitno je istinsko zanimanje za osobu koja izražava gledišta. Ono neće ostati nezamijećeno. Ako ne na svjesnoj, onda na nesvjesnoj razini. To je nešto što otvara put povjerenju, bez obzira na razlike u gledištima. Svojim pristupom i načinom stvaramo prostor u kojemu oprečna gledišta mogu koegzistirati.

Svojom reakcijom na gledišta obično oduzimamo taj prostor. Stvorimo li ga, u njemu će i jedno i drugo gledište moć egzistirati zajedno. Ali taj prostor nije samo prostor za iznesena gledišta, već prostor za sagledavanje gledišta s obje strane. Tada čovjek ima priliku sam nanovo razmotriti vlastita gledišta u odnosu s drugom osobom čija su gledišta oprečna. Tako se razvija samorefleksija, ali se javlja i mogućnost promjene. Kruto držanje za gledišta, makar i ona ispravna, kao i pravednički gnjev koji se pritom javlja, velik je uzrok mnogih nesuglasica, razmirica, sukoba i patnje u životu. Ljudi koji prakticiraju meditaciju razvijaju drugačiji odnos prema gledištima. U meditaciji sjedimo i promatramo misli kako dolaze i odlaze, dolaze i odlaze. Promatramo sve te priče koje um stvara o nama i drugima. Tada znamo da su misli i gledišta koje misli formiraju, sve te priče, zapravo naša vlastita mentalna formacija koja uopće ne odražava stvarnost. Čak i kad su misli ispravne i kada odražavaju stvarnost kakva jest – i dalje nisu stvarnost. Same su nestvarne. Takav odnos stvara prostor za relativizaciju vlastitih gledišta, što je jako važno jer smanjujemo prianjanje uz njih. Što manje prianjamo uz gledišta, to smo slobodniji. Što smo slobodniji, to dublje razumijemo stvari. Taj prostor nam omogućuje da se isto tako odnosimo prema tuđim gledištima.

U jednoj zbirci Buddhinih govora pojavljuje se priča o tome kako je Buddha putujući sa svojom redovničkom zajednicom u Indiji stao da prenoće u nekom šumarku. Prije nego su otišli spavati, redovnici su shvatili da su nedaleko od njih još dvojica asketa koji pripadaju nekoj drugoj tradiciji. Kako su im noćili u neposrednoj blizini, tako su redovnici čuli njihov razgovor. Jedan je od dvojice asketa napadao Buddhu, njegovo učenje i zajednicu – kako je to sve pogrešno i krivo, kako je to krivi način života. Drugi ga je pokušavao braniti. Redovnici su to čuli i sami ušli u raspravu koja je podigla strasti. Ujutro, kad je Buddha došao do njih, pitao je o čemu su sinoć raspravljali. Prenijeli su mu raspravu. Buddha im je rekao: “Kada god netko govori loše o meni, mom učenju ili zajednici, a pri tome to u vama potakne loše, negativne osjećaje, onda će to biti na vašu štetu. Ako netko o meni, mom učenju ili zajednici govori dobro i hvali nas, a vi pri tome osjetite ponos ili ushit, onda će to također biti na vašu štetu.” Drugim riječima, ako nešto što netko govori u vama izaziva negativan osjećaj, onda je vaša sposobnost da prosudite govori li netko istinu bitno smanjena. Jednako je smanjena u slučaju da vas netko hvali. Naša uobičajena reakcija, love and hate, opstruira nam inteligenciju, umanjuje nam sposobnost da razumijemo stvari kakve doista jesu.



Nadam se da ste slušajući o ove četiri vrline osjetili u sebi moć koju imaju. Moć da preobraze način na koji doživljavamo jedni druge. Ako vam se učini da je razvoj vrlina u vašem slučaju moguć, bila bi velika stvar da ne ostanete samo na tome nego da ih zaista krenete razvijati, primjenjivati, poticati, ili, najbolje rečeno, njegovati u sebi. Ove vrline odista imaju moć da promijene i nas i druge, i to u smjeru života koji je dostojniji čovjeka, koji je skladniji i mudriji.


Održano u Budističkom centru, 7. listopada 2019.

Transkribirao i uredio Filip Flauder
Dodatno uredila Karmen Mihalinec