Produbiti meditaciju
Tema večerašnjeg predavanja možda nije izravno povezana s našim svakodnevnim životom i problemima koje imamo ili se na prvi pogled ne čini da je to tako, ali zapravo jest. U vezi je s nečim što predstavlja ozbiljniji vid prakse s kojom se ljudi koji tek započinju ne susreću odmah. O čemu se zapravo radi?
Večerašnja je tema produbljivanje meditacijskog iskustva kroz praksu povlačenja ili kroz intezivnu praksu meditacije koja se događa na meditacijskom povlačenju. Ne znam hoće li vam tema biti zanimljiva, jer je vezana uz život praktičara, onih koji slijede praksu pažljivije, ali sam smatrao da bi bilo možda zanimljivo čuti i zaviriti u to kako izgledaju meditacijska povlačenja gdje se prakticira na vrlo intezivan način.
Da ostanemo na ovoj temi ili da je mijenjamo? (smijeh)
Kako je tema meditacija i kako je produbiti, prvo ću, s obzirom na to da vas ima ovdje koji ste prvi puta, reći par riječi o meditaciji općenito. Meditacija je pojam koji je danas u svakodnevnoj upotrebi, vrlo širok pojam za koji se čini da opisuje što stoji iza njega, ali s obzirom na to da pokriva široko područje, kada netko kaže da prakticira meditaciju ne možemo baš pouzdano znati o čemu se doista radi. Osim onoga što obično povezujemo s njime, a to je neki oblik introspekcije, neki oblik dubljeg promišljanja ili strukturiranog razmišljanja na neku temu. Dakle, meditacija nam općenito sugerira okretanje unutra, okretanje k sebi, ali što pritom netko točno radi i je li to dijelom neke tradicije ili nije, zapravo je nemoguće otkriti bez podrobnijeg ispitivanja o čemu se tu zaista radi. Zato kažem da je pojam meditacije vrlo općenit i zapravo nam govori vrlo malo.
Ponekad kad nam ljudi govore o meditaciji, podrazumijevaju neki oblik strukturiranog razmišljanja na neku temu, promišljanje, a ponekad meditacija podrazumijeva odsustvo razmišljanja, dakle nerazmišljanje. Toliki je raspon mogućnosti koje taj pojam pokriva da nas često ostavlja zbunjenima.
Gotovo svi veliki filozofsko-religijski sustavi sadrže neki oblik meditacije ili kontemplacije, kako ga već koji sustav naziva. I gotovo u svim tim sustavima meditacijska praksa predstavlja neko temeljno sredstvo unutarnjeg preobražaja. Međutim, što je taj preobražaj, koji su njegovi ciljevi? To se razlikuje od jedne tradicije do druge, od jednog filozofsko–religijskog sustava do drugog. Tako je i u budizmu meditacija temeljno sredstvo unutarnjeg preobražaja. Što znači da je za svakog onoga koji slijedi Buddhin put meditacijska praksa neobično važna, jer je bez nje nemoguće ostvariti ciljeve kojima teže svi koji slijede Buddhin put. Koji su to ciljevi?
U budizmu je to oslobođenje. Oslobođenje od patnje. Patnja se smatra zajedničkim iskustvom svih osjetilnih bića. To je ono što svi dijelimo. To je zajednički nazivnik ljudskog iskustva uopće, ali i iskustava drugih osjetilnih bića. Dakle, patnja je u životu nešto što nas sve povezuje. Budizam se upravo time bavi i nije religija poput drugih religija. Spasenje ili oslobođenje se ne traži uz pomoć nečega što je vanjsko, što je izvan nas, nego zagovara oslanjanje na vlastite snage, na vlastite sposobnosti. Zapravo, stavlja čovjeka u središte pozornosti. Istovremeno, postoji to nevjerojatno povjerenje koje se čovjeku ukazuje, videći ga kao biće koje samo može nadići svoja ograničenja i ostvariti svoj potencijal, za koji budizam kaže da ga svatko od nas ima. Meditacija u tom smislu, odnosno meditacijska praksa u tom smislu temeljno je sredstvo preobražaja. Kada se kaže preobražaj, onda naravno treba odgovoriti iz čega u što se zapravo preobražavamo. U budizmu se kaže da sva ljudska patnja kojoj svjedočimo, koju u vlastitim životima doživljavamo iz dana u dan, ima svoje uzroke. Budizam te uzroke vidi u našem neznanju, neznanju o prirodi života, neznanju o vlastitoj prirodi. I kao posljedica neznanja u susretu s ovim svijetom, promjenjivim kakav jest, dolazi do konfliktnih situacija, kako u nama iznutra tako i u odnosu prema drugima i svijetu općenito. Što zapravo i jest oblik jada i patnje.
Meditacijska praksa ima za cilj transformirati neznanje u mudrost. Pomoći nam da razumijemo sebe, da razumijemo druge i da razumijemo život i na taj način se oslobodimo patnje za koju se drži da je suvišna i nepotrebna, naprosto posljedica krivih gledišta i krivog viđenja te krivog razumijevanja stvarnosti u kojoj živimo.
Ono što je pritom važno znati jest da meditacija ima dva aspekta putem kojih se taj preobražaj događa. Prvi je aspekt smirivanje uma, a drugi aspekt je razvijanje uvida. Zašto je ovo smirivanje uma važno? Zato što je naš um često raspršen, nemiran i dok god je tako raspršen i nemiran nemamo sposobnost da vidimo sebe niti životne okolnosti u pravom svjetlu, onakvima kakve jesu. Iz tog razloga je jako važno prvo umiriti um, dovesti ga u stanje mirnoće i stabilnosti koje nam zatim omogućuje jasno sagledavanje i viđenje kako sebe, tako i drugih, situacija u koje dospijevamo i života općenito. Tradicija koju mi slijedimo je chan-budizam ili kineski zen-budizam. Chan je poznatiji na Zapadu po svojem japanskom nazivu zen, ali se radi o istoj tradiciji koje ja negdje u 12. ili 13. stoljeću prešla u Japan i to nakon zlatnog razdoblja kineskog budizma za vrijeme dinastije Tang, koje je trajalo otprilike od 6. do 9. stoljeća. Chan kao škola ili zen kao škola naročito naglašava praksu meditacije. Praksa meditacije je nešto po čemu je na koncu konca škola i dobila ime, jer chan ili zen su prijevod sanskrtske riječi dhyana što ustvari znači meditacija ili meditacijska praksa. U tom smislu, intezivna meditacijska povlačenja u okviru chan-škole igraju važnu i značajnu ulogu.
Zašto su povlačenja važna? Zato što je u okolnostima svakodnevnog života praksu meditacije teško značajno produbiti. S obzirom na to, potrebna su nam izdvojena razdoblja u kojima se možemo potpuno prepustiti praksi i pomaknuti granice svoga iskustva ili možda čak osvijetliti svoj um do kraja, odnosno kako se to u chanu kaže: “prepoznati svoju vlastitu prirodu” ili “vidjeti svoje izvorno lice”. To je razlog zašto su meditacijska povlačenja u chanu tako važna. Međutim, ona nisu karakteristična isključivo za chan-školu.
Vratimo se na trenutak u najranije razdoblje budizma, u vrijeme samoga Buddhe, kada je živio u Indiji. Postojala je tradicija koju je i Buddha naslijedio. Za vrijeme monsunskih kiša, negdje između lipnja i kolovoza, svi lutajući isposnici, ljudi koji su napustili svijet i društvo u potrazi za duhovnom slobodom, prestali bi lutati i povlačili bi se na mjesta koja su bila sigurna od kiša i poplava te bi to vrijeme provodili u meditaciji i kontemplaciji. Istu je praksu Buddha slijedio sa svojom zajednicom. I oni su se za vrijeme monsunskih kiša sakupljali na nekim mjestima i provodili tri mjeseca zajedno, živeći i prakticirajući zajedno. S obzirom na to da su inače putovali i lutali posvuda po Indiji, bila je to prilika da se sakupe, da razmijene iskustva, da utvrde, a možda i potvrde svoju praksu u uvjetima koji su bili drugačiji od onih na koje su inače navikli. Takve su se praksea nazivala “kišnim povlačenjima” ili na sanskrtu varša, i trajale po tri mjeseca. Međutim, ne bi bilo dobro reći da je samo razdoblje kiše služilo za intezivnu meditacijsku praksu. Sutre, budistički spisi, spominju da su se redovnici i redovnice i u druga vremena u godini povlačili na sedam, četrnaest, dvadeset i jedan ili četrdeset i devet dana ne bi li prakticirali na intenzivan način. Dakle, uvijek je postojala potreba za intenzivnom praksom.
Kad je budizam prešao iz Indije u Kinu, susreo se s potpuno drugačijom kulturom, zbog čega je mnogo toga trebalo promijeniti u redovničkoj zajednici, počevši od odjeće i načina života. U Indiji su redovnici prosili hranu jer je to bio običaj, to je kultura gdje je to bilo posve razumljivo, prihvatljivo i normalno. Međutim, u Kini to nije bio slučaj. Kineski mentalitet i kultura naprosto nisu mogli prihvatiti takav način egzistencije i takav način življenja. Redovničke zajednice koje su se ustanovile oko samostana izgrađenih u Kini imale su polja. Preuzeli su odgovornost za vlastiti život i počeli su sami uzgajati hranu. Tako da su, za razliku od Indije, vrlo intenzivno radili. Na poljima su bili od jutra od mraka. Naprosto nije više bilo onog vremena za meditacijsku praksu koju je osiguravala prošnja hrane. U novim uvjetima redovnici su ustajali rano, oko 4 ili 5 sati, sjedili sat vremena u meditaciji, ali nakon toga se trebalo pripremiti za rad u polju koji nije bio lagan i koje je često trajao cijeli dan. To je u chan-tradiciji imalo za posljedicu dvije stvari. S jedne strane, rad je pretvoren u praksu. To nije bio običan fizički rad nego je postao metoda meditacije, meditacija u pokretu ili naročiti način njegovanja uma u aktivnosti. To je bila prva posljedica promjene. Druga je bila ta da nisu imali monsunske kiše, ali su imali duga zimska razdoblja kada je zemlja bila zamrznuta i kada se nije moglo raditi pa su to vrijeme koristili za intenzivno meditacijsko povlačenje, što je znalo trajati i do tri mjeseca.
Međutim, nisu to bila jedina razdoblja intenzivne prakse. Kada se govori o intenzivnoj praksi u chan-tradiciji, onda se obično, kao što sam rekao, spominje sedam, četrnaest, dvadeset i jedan ili četrdeset i devet dana. Uglavnom su to umnošci od sedam dana. Zašto sedam? Zato što sedam dana predstavlja jedan ciklus. Prakticirajući u takvim ciklusima, oni koji sudjeluju na povlačenjima usklađuju se s većim, kozmičkim ciklusima. Težilo se uspostavi ravnoteže između unutarnjeg i vanjskog. Drugi je razlog taj što je sedam dana dovoljno da naše stare navike oslabe i popuste, a da se formiraju i nastanu nove. Istovremeno, to je razdoblje dovoljno da bismo kroz vrlo duboku i intenzivnu praksu i kroz popuštanje starih navika mogli sagledati svoje izvorno lice, kako se kaže u chanu, ili prepoznati vlastitu prirodu. Povlačenja se na kineskom nazivaju shexin ili na japanskom sesshin. Naziv doslovno preveden znači „sabranost uma“. To je razdoblje u kojem saberemo um, oslobađamo se lutajućih misli i otpuštamo sva prianjanja, sve čega se držimo i uz što smo vezani. Tako dolazimo do vlastite prirode koja je slobodna od svih naslaga koje život stvara i koje načinom života dodatno učvršćujemo i podržavamo. Radi se o dekonstrukcijskom procesu u kojem otpuštamo sve što se u našem umu pojavljuje, oslobađajući se svih vezanosti i pranjanja. To je značenje riječi shexin, ali istovremeno i svrha povlačenja, ono što povlačenjem nastojimo postići i ostvariti.
Postoji pet uvjeta koje je važno zadovoljiti da bi povlačenje doista moglo biti povlačenje. Prvo što je važno je mjesto. Trebamo imati ili pronaći mjesto koje je tiho i mirno, na kojemu nas nitko neće uznemiravati, koje je pusto, izvan naseljenih mjesta. Dakle, mjesto koje će nam osigurati nesmetanu praksu. Drugi su uvjet hrana i odjeća. Odjeća treba biti odgovarajuća, ne smije nas stiskati i treba biti komotna. S njom reguliramo toplinu i hladnoću. Ako je hladno, trebamo više odjeće, a ako je toplo, manje. U svakom slučaju važno je da odjeća bude komotna, da se osjećamo ugodno i da koža može disati. Hrana je na povlačenjima izuzetno važna, daje nam energiju za praksu. Ono što je pritom bitno jest da ne uzimamo više hrane nego što ćemo potrošiti. Za vrijeme povlačenja bi uvijek trebalo ostaviti petinu želudca praznu. To je dobro pravilo i inače u svakodnevnom životu. Treći je uvjet društvo duhovnih prijatelja, ljudi s kojima zajedno odlazimo na meditacijsko povlačenje i koji prakticiraju zajedno s nama. I to je važan aspekt. Ne možemo sami otići na povlačenje, možemo ako smo doista jako iskusni, ali ako nismo onda se to nikad ne preporučuje. Dakle, uvijek treba otići u zajednici s drugim ljudima koji također prakticiraju. Važno je da na povlačenju postoji i učitelj, netko tko vodi povlačenje i dovoljno je iskusan da zna kako to raditi. To je treći uvjet. Četvrti uvjet se odnosi na prestanak svih svjetovnih aktivnosti, što bi značilo da na povlačenjima ne treba čitati ni pisati. U današnje vrijeme treba isključiti mobilni telefon. Dakle, trebalo bi prekinuti sve veze sa svojim svakodnevnim životom i sredinom iz koje smo došli. To je jako važan uvjet.
Uz pet uvjeta, tu su i pravila kojih se treba pridržavati. Kad god grupa ljudi negdje boravi zajedno, važno je da postoje pravila koja će garantirati skladno funkcioniranje i skladne odnose da bi sve protjecalo skladno i glatko. Važno je da ih svi slijede. Postoji između šest do osam pravila kojih se na povlačenjima treba pridržavati, ali najvažnije je pravilo šutnje. Kaže da treba prekinuti bilo kakvu verbalnu komunikaciju s drugima za vrijeme trajanja povlačenja. To je vrlo važan uvjet ako se želimo okrenuti sebi – dokle god ostajemo u komunikaciji nismo okrenuti unutra, nego prema van i prema drugima u toj komunikaciji. Kao što znate, komunikacija nije uvijek glatka i ne prolazi uvijek bez sukoba i zamjeranja. Zato je na povlačenju nužno ući u tišinu i prestati komunicirati s drugima oko sebe. Da bi to bilo moguće postoji cijeli sustav razrađenih signala koji nam kažu što i u koje vrijeme činiti. Koriste nam za orijentaciju pa ne trebamo ništa govoriti. Naravno, postoje situacije kada se nešto može reći, a može se i napisati. To su iznimne situacije kada se nešto zbiva što iziskuje neku posebnu mjeru. Tada možemo otići voditelju dvorane za chan i zatražiti pomoć. Odsustvo govora nije apsolutno i potpuno, ali je iznimno važno da bismo se mogli okrenuti unutra. Takva tišina naziva se plemenitom tišinom ili bi trebala biti plemenita tišina. Plemenita je kada prestanemo govoriti sami sa sobom iznutra. Dok pričamo sami sa sobom to nije potpuna tišina. Prvi je korak prestati komunicirati s drugima, ali drugi je korak prestati komunicirati sami sa sobom na uobičajeni način. To je važan aspekt meditacijskog povlačenja. To je tih pet uvjeta koje bi trebalo zadovoljiti da praksu možemo smatrati intenzivnom i da je možemo smatrati povlačenjem.
Kako izgleda jedan dan na povlačenju? Praksa počinje obično u 4 ili u 5 ujutro. Nekada smo počinjali u 3.30, ali se vremena mijenjaju, ljudi se mijenjaju pa se i mi prilagođavamo (smijeh). Sada se kreće od 5. Pola je sata namijenjeno osobnoj higijeni nakon koje se skupljamo u chan-dvorani gdje se prvo pola sata vježba. To je skup vježbi koji je istovremeno i meditacija u pokretu. Nakon toga se sjedi u meditaciji obično 45 minuta ili sat vremena. Nakon toga slijedi jutarnja služba, jedini dio programa u kojem se nešto govori – pjeva i recitira. Zatim je doručak pa slijedi razdoblje rada. Svatko ima neko zaduženje. Postoji niz poslova koji omogućavaju zajednički život cijele grupe, uglavnom jednostavnih poslova čišćenja, pospremanja i kuhanja. Nakon razdoblja rada slijedi jutarnji blok meditacije koji traje do podneva. Jutarnji i poslijepodnevni blokovi meditacije su slični. Razdoblja sjedenja se izmjenjuju sa stankom za čaj i wc, hodanjem u meditaciji i vježbanjem. Zatim dolazi vrijeme ručka. Nakon ručka opet slijedi razdoblje rada i kraćeg odmora, ukupno oko sat i pol. Potom slijedi poslijepodnevni blok, u kojem se isto tako izmjenjuju razdoblja sjedenja s nekim drugim aktivnostima.
Večera je simbolična i zove se ljekoviti obrok, jer se jede nešto što je ostalo od ručka i u manjem obimu nego što je to slučaj za doručak i ručak. Nakon večere je odmor i nakon njega večernje predavanje. Ono što nisam spomenuo jest da se svaki dan održavaju predavanja. Jedno je ujutro oko 9, a drugo je navečer oko 19 sati. Predavanja služe kao upute svima koji prakticiraju. Pomažu im da bolje razumiju i bolje primjenjuju metode meditacije koje koriste. Zatim, da razumiju gledišta koja su povezana s metodama, ali i određene pristupe koji ih prate. Dakle, predavanje se uglavnom bave metodama prakse, ispravnim gledištima i pristupima. To su tri elementa koja silno pomažu da se krećemo putem prakse što je moguće glađe i sa što manje zapreka. Gledišta, metode i pristupi međusobno su povezani. Metode meditacije izuzetno su važne. Svatko ima svoju metodu kojom se koristi, jednu od uobičajenih koje se poučavaju u chanu. Neka povlačenja mogu biti posvećena samo jednoj metodi pa na tim povlačenjima svi koriste istu metodu. Metode i gledišta su u izravnom odnosu, poput putovanja i kompasa. Gledišta su kompas ili mapa koja nam pomaže da razumijemo kamo idemo i kako tamo stići, a metode su konkretno putovanje na to mjesto gdje smo odredili da želimo stići. To je taj odnos. Pristupi pak govore o mentalnom ozračju koje treba pratiti praksu ne bi li ona bila što plodnija i razvijala se glatko.
Jutarnja predavanja bave se tehničkim aspektom meditacijske prakse. Govori se o poteškoćama s kojima se susrećemo i o tome kako ih rješavati, bilo da su vezane uz tijelo ili uz um. Večernja predavanja bave se metodama i gledištima, i često se temelje na nekom tekstu koji se tumači. Najčešće su to tradicionalni tekstovi nekog od učitelja koji su u davnini sastavljeni kao priručnici za praksu. U 22 sata je počinak. Spava se do 5 sati ujutro, što je sasvim dovoljno da biste odmorili tijelo i um te ujutro bili svježi. Možda raspored zvuči zbunjujuće, međutim ono što se kroz dan izmjenjuje su razdoblja mirovanja i razdoblja kretanja. Kretanje uključuje hodanje u meditaciji, vježbanje, rad, jedenje. Na meditacijskim je povlačenjima cilj uspostaviti mentalnu sabranost kroz cjelodnevni raspored, bez obzira na vrstu aktivnost. Neovisno o mirovanju i kretanju, um mora biti prisutan. Trebao bi biti sada i ovdje, miran i jasan. To se kroz praksu želi postići. Um se njeguje u svim aktivnostima, praksa se ne prekida. Ljudi obično misle da je praksa kada sjede u meditaciji, a da ustajanjem s jastuka praksa prestaje. Međutim, ovdje se praksa nastavlja kroz sve druge aktivnosti. Za vrijeme obroka treba biti potpuno svjestan mirisa hrane, izgleda, žvakanja, okusa, gutanja – sve su to procesi koje nastojimo potpuno osvijestiti.
Tako i druge stvari. Dok obavljamo neki posao, posvećujemo se tome cijelim svojem bićem. To čini praksu u tome času. Kada bismo sve to radili podvojena uma, razmišljajući o nečemu drugom, onda to ne bi bila praksa. To bi onda bilo naše uobičajeno stanje uma. Tako najčešće funkcioniramo, osim u rijetkim prilikama kada nas ono što radimo izuzetno zanima i potpuno se tome predamo. No takvih stvari u životu obično nema puno. Ovdje na povlačenjima se učimo pristupati životu na drugačiji način. Na povlačenjima je svaka stvar koju u određenom trenutku radimo – najvažnija stvar. Bez obzira na to radi li se o jutarnjem umivanju ili pospremanju kreveta, sjedenju u meditaciji, jedenju ili šetnji – što god da radimo, to je u tome času najvažnija stvar na svijetu i prepuštamo joj se čitavim svojim bićem. To je prilika da vidimo kako uspostavljajući drugačiji odnos prema malim stvarima od kojih se naš život uglavnom i sastoji itekako možemo promijeniti način na koji doživljavamo sebe i sve te „male“ stvari. To nam omogućuje veliki zaokret u odnosu na način na koji živimo inače. U životu smo uvijek usmjereni na ciljeve koji su izmaknuti iz ovog vremena i prostora. Uvijek su negdje dalje od nas i sve što činimo, činimo kako bismo ih ostvarili. No tijekom samog procesa ostvarivanja ciljeva najčešće smo nezadovoljni, nismo potpuno svoji. Postoji rascjep unutar nas između onog što je ovdje i sada, s čime nismo zadovoljni i tog nečeg što bi se eventualno trebalo dogoditi u budućnosti, a što obećava sreću. Praksa nam pomaže da se ujedinimo oko tih malih i sitnih stvari koje počinjemo doživljavati kao vrijedne i neponovljive, kao nešto od čega se naš život sastoji. Ovdje bismo mogli reći da je proces nešto što pretvaramo u svoj cilj. To ne isključuje planiranje niti određivanje ciljeva u životu, ali isključuje unutarnju rascijepanost i označava usmjerenost ka nečemu što je neporedivo važnije od zamišljenih ciljeva i budućnosti.
Kada se na meditacijskim povlačenjima koriste metode, postoje i stupnjevi kroz koje prolazimo kako napredujemo. U chanu se obično spominju četiri stupnja. Postoji čitav niz načina na koje se praksa i napredak u praksi mogu intepretirati. Četiri stupnja su samo jedan od prikaza, a postoji ih mnogo. Radi se o vrlo jednostavnom pristupu koji govori o četiri stanja uma kroz koja možemo prolaziti za vrijeme prakse, a istovremeno označavaju i napredak kroz praksu. Kada počinjemo, to je obično s umom koji je raspršen. Što znači da je um raspršen? Znači da je naša pažnja nestalna, da stalno bježi s jednog objekta na drugi. Iznutra smo lagano uznemireni što se odražava i na tijelo kao fizička napetost. S tim stanjem obično ulazimo u praksu. Korištenjem neke od metoda, a to je na početku obično opuštanje pa zatim brojanje ili praćenje daha, možemo dovesti svoj um u bitno drugačije stanje, u stanje usredotočenosti. U njemu sva naša i fizička i mentalna energija počinju teći u istom smjeru. Interes i zanimanje rukovode energijom pa kada postoje interes, zanimanje i radost poradi prilike da koristimo metodu na intenzivan način, dospijevamo u stanje usredotočenog uma koje je zaista posebno.
Siguran sam da svatko od vas ima to iskustvo, samo što se usredotočenost u našim svakodnevnim životima često događa kao posljedica okolnosti koje nam odgovaraju. Kada imate vremena ili čitate nešto što vas zanima, sigurno ste usredotočeni i možete doživjeti kako sva vaša energija teče u jednome smjeru, što može ići do te mjere da ne čujete što se oko vas zbiva. Netko vas može zvati sa strane, a vi to nećete ni primijetiti. Zašto? Zato što je um toliko duboko s nečim da sve što se inače odvija u njemu odlazi na periferiju naše svjesnosti pa ništa ne zamjećujemo. Usredotočenost se može događati i na poslu kada radite ono što vas zanima ili u bilo kojoj drugoj prilici. Kada radite samo jednu stvar, ako ste joj potpuno posvećeni na neko vrijeme, dospjet ćete u stanje usredotočenosti. U meditaciji to nije stvar slučaja, nego stvar namjere. Namjerno dolazimo u usredotočeno stanje, tako da razvijemo zanimanje za metodu i za ono što će nam metoda otkriti dok ju slijedimo. To je poput avanture – kako prakticiramo meditaciju, doživljaj se mijenja. Raspršenost sa sobom nosi određeni doživljaj sebe i okoline, a usredotočenost donosi posve drugačiji doživljaj kako sebe, tako i okoline. Treći stupanj na koji možemo doći nastavimo li s razvitkom usredotočenosti, kada postane dublja, jest stanje koje nazivamo „ujedinjenim stanjem“ ili „stanjem jednog uma“. To je nevjerojatno iskustvo u meditacijskoj praksi. Onaj tko jednom iskusi ujedinjeno stanje neće lako napustiti meditaciju. Ne postoji opasnost da je zaboravi i napusti. Zašto? Zato što se radi o iskustvu koje je izvan meditacijske prakse silno teško doživjeti. Nije nemoguće, ali je vrlo, vrlo teško i rijetko.
Kakvo je to iskustvo? To je iskustvo cjelovitosti koje nadilazi unutarnju podvojenost. Postajemo i doživljamo se kao jedno, jedinstveno i cjelovito biće. To je neopisiv doživljaj koji prožima svaku stanicu u našem tijelu. Možemo reći da se svaka stanica raduje tom povratku k sebi, povratku jedinstvu. To je iskustvo koje je i silno ugodno, pogotovo nakon svih onih bolova u nogama (smijeh) koje treba proći da bismo ovladali svojim umom. U jednom se času plodovi rada ukažu u nama i u tom smislu se radi o doista posebnom i važnom iskustvu. Iz perspektive budističke meditacije i chana, međutim, svrha mu nije užitak u plodovima prakse. Iskustvo ujedinjenosti, koje opet ima svoje stupnjeve i može ići dalje, važno je zbog mentalne stabilnosti koja ga prati. Ujedinjeni um vrlo je stabilan i postojan, i preduvjet je ispravnom razumijevanju i sagledavanju onoga što život čini. Kada je um stabilan, onda možemo promatrati svoje tijelo, osjećaje, misli, kao i objekte naših misli. Možemo sagledati prirodu tijela, osjećaja, misli i razotkriti našu vlastitu prirodu kroz takvo intezivno promatranje.
Četvrti stupanj, za koji je ujedinjenost preduvjet, naziva se ne-um ili ne-misao. To je stanje uma u kojem nema lutajućih misli, u kojem nema jada i patnje. Nema ničega. Baš zato što nema ničega, sve se ogledava u umu onakvo kakvo zaista jest. To je naše izvorno lice, trenutak slobode od sebe, od jada. Na meditacijskim povlačenjima koristeći metodu nastojimo proći kroz sve ove stupnjeve i doći do oslobađajućeg iskustva na kraju. Naravno da je to proces koji ne ide uvijek glatko i lako. Naša praksa nije uvijek pravocrtna. Jedan veliki učitelj jednom je rekao da on svojom glavom garantira probuđenje onima koji sedam dana budu prakticirali poput kamena koji kada padne u vodu ide ravno prema dnu. Kada bismo mogli prakticirati tako predano od početka povlačenja pa do kraja tih sedam dana, onda bismo sigurno doživjeli stanje ne-uma. Međutim, mi na tome putu zapinjemo. Čas na jednom doživljaju, pa na drugom. Prvih je nekoliko dana na povlačenjima razdoblje prilagodbe vanjskim uvjetima i doživljaju vlastitog tijela u novim okolnostima. Iako je to dosta individualno, tek se negdje trećeg dan možemo doista otisnuti s metodom puno dublje i otkriti njezin okus. U početku metoda nema nikakvog okusa, međutim ako smo uporni i ustrajni, i pridržavamo se načela prakse, u jednom trenutku metoda počinje imati okus, počinjemo ga osjećati. Tada se počinjemo susretati s plodovima prakse.
Govorio sam o sedmodnevnim povlačenjima, ali postoje različite vrste povlačenja. Kod nas u zajednici, obično nakon što netko završi tečaj meditacije i uspostavi svakodnevnu praksu kod kuće ili dođe prakticirati u grupu, preporučujemo da se prvo okuša u jednodnevnom povlačenju koje traje od 9 sati ujutro do 5 poslijepodne. Obuhvaća dva razdoblja sjedenja ujutro, zatim vježbanje i još dva razdoblja sjedenja poslijepodne. To je dovoljno da se osjeti što znači prakticirati nešto intezivnije nego inače. Korisno je iskustvo za naredno, trodnevno povlačnje koje je rezidencijalno, što znači da odemo na mjesto gdje se povlačenje održava i boravimo tamo tri dana. Po karakteru i rasporedu blaže je od sedmodnevnog povlačenja, primjereno našim sposobnostima. Na njemu stječemo iskustvo intenzivne prakse kroz nekoliko dana. Tada već pouzdano znamo kako izgleda sedmodnevno povlačenje. Postupni pristup je uvijek bolji od onoga kada ljudi žele odmah doći na sedmodnevno povlačenje. Najčešće im se tada dogodi da se grubo susretnu sa sobom.
Naime, svako meditacijsko povlačenje susret je sa sobom. Treba znati kako razumjeti to s čime se susrećemo, i kako se vješto i mudro prema tome ophoditi. Kad sjedite u meditaciji i niste u komunikaciji s nekim drugim, sami ste sa sobom, s doživljajem tijela, osjećajima, očekivanjima. Metoda je referentna točka koje bismo se u tome prostoru trebali držati, koja nam pomaže da upoznamo vlastiti um u njegovim kretanjima – što uopće radi i zašto radi to što radi. Tako se razotkriva naš um nama samima. Proces razotkrivanja dijelom je konfrontirajući zato što otkrijemo da nas um ne sluša pa dolazi do sukoba koji se reflektira na stanje tijela kroz razne tjelesne napetosti. Složen je to proces u kojem kroz susret sa samima sobom uspostavljamo sklad između tijela, daha i uma. Kada se navedeno troje nađe zajedno, dolazi do jedinstva koje je teško opisivo. No proces nije uvijek lagan. Ima ljudi početničke sreće koji se odjednom nađu ujedinjeni, čak i kad nisu dugo prakticirali pa ne znaju što ih je snašlo. Pred nama ostalima, koji nismo takve sreće, stoji rad koji donosi rezultate i od neprocjenjive je vrijednosti u svakodnevnom životu. Kada njegujemo vlastiti um, to utječe na sve aspekte našeg života. Nije nešto što ostaje izolirano od svega ostalog što radimo u životu. Reflektira se na sve. Mijenjamo odnos prema sebi samima, prema drugima i prema životu uopće. Ono što učimo u procesu nadilaženje je vlastitih proturječnosti i unutarnjih sukoba, nadilaženje sukoba s okolinom i drugima, i naposljetku nadilaženje sukoba uopće. Napuštanje sukoba kao načina ophođenja sa stvarima.
A sada da pogledamo od čega se mi zapravo povlačimo? Prvo se povlačimo od vlastite svakodnevnice. Zatim se treba povući od svoje prošlosti, od prisjećanja na sve ono što smo ostavili iza sebe. Isto tako se treba povući od zamišljanja budućnosti, nečega što se tek treba dogoditi. Ostajemo u sadašnjem trenutku gdje se zapravo u konačnici treba povući od prethodne i naredne misli. Tada dolazimo u sadašnji trenutak koji i sam u jednom trenutku prestaje postojati. A tada smo pred svojim licem ili blizu svojem izvornom licu. Ali ništa tu doista ne prestaje postojati. I nakon viđenja vlastitog lica vraćamo se životu i, naravno, naša je prošlost i dalje aktualna, kao i zamišljanje budućnosti. Međutim, njihov je utjecaj izmijenjen jer smo doživjeli slobodu od mentalnih sadržaja. Kada mentalne sadržaje doživimo onakvima kakvi doista jesu, više nemaju toliki utjecaj na nas. Doživljaji često imaju za posljedicu emocionalnu reakciju koja nas zna pratiti danima, tjednima, ako ne i godinama. Imati um u kojem svaki doživljaj i utisak ostavljaju duboke tragove, to je zarobljenost. Zarobljenost vlastitim doživljajima, bez slobode da sagledamo sebe i svijet bez repova i dugova iz prošlosti.
Javno predavanje održano u Budističkom centru, 13. studenog 2019.
Transkribirao i uredio Luka Starčević
Dodatno uredila Karmen Mihalinec