Dragi prijatelji u Dharmi,
Prošlo je puno vremena od naših zadnjih novosti. U međuvremenu se puno toga dogodilo. Naši su predstavnici obišli dosta svijeta. I iz zemlje su stigli pozivi na dijalog na kakve nismo naviknuli. Izgleda da izreka o dobrom glasu doista vrijedi. U svakom slučaju – poticaj više za naš rad! Pred vama je pregled zbivanja koja smo izdvojili, iskustva i preporuke naših članova. Namjera nam je slati vam ih redovito. Treba li uopće reći – toplo vas pozivamo da nas informirate i podijelite s nama svoja razmišljanja i iskustva. Može vam se dogoditi da, kao neki u ovom broju, otkrijete da vas pisanje veseli. A oni kojima pisanje nekako ne leži, mogu ga prihvatiti kao praksu davanja – kao pomoć i motivaciju drugima. U svakom ste slučaju na dobitku. A mi ćemo vam biti najiskrenije zahvalni.
Srdačno,
Maja Vađić
OSVRT NA PROTEKLA ZBIVANJA
Naš učitelj, Žarko Andričević sudjelovao je na brojnim međunarodnim skupovima od kojih je najveći bio onaj održan u prosincu 2009. godine u Kopenhagenu na marginama UN-ove Konferencije o klimatskim promjenama. Na njemu su duhovni vođe svih svjetskih religija upozorili na često previđenu činjenicu da korijene narastajućih ekoloških problema valja tražiti u moralnoj i duhovnoj krizi našeg doba, pa se stoga i napori usmjereni na njihovo suzbijanje moraju proširiti na način da uključe i pojedinca jer jedino tako može doći do stvarne promjene u stavu prema planetu na kojem obitavamo.
Pored meditacijskih povlačenja koja su se nastavila održavati u sklopu aktivnosti Centra, Žarko je u siječnju ove godine održao sedmodnevno povlačenje u Bernu u organizaciji švicarskog chan-centra i voditeljice Hildi Thalmann. Polaznici su radili na praksi tihog osvjetljavanja u koju ih je uvodio klasični tekst chan-majstora Hongzhija „Oštrica chana u sjedenju.“
Članovi našeg chan-centra, kao i voditelji meditacijskih grupa iz Švicarske i Slovenije u ožujku su dobili priliku proširiti vlastitu praksu na tečaju za nadzornike dvorane i mjerioce vremena.
Uslijedila je proljetna turneja na kojoj je Žarko održao javna predavanja pod nazivom „Što je chan? Osvrt na tradiciju i praksu chan-budizma“ u Puli, Splitu i Šibeniku. U dva potonja grada, uz javno predavanje održani su i tečajevi iz chan-meditacijske prakse koje je pohađalo dvadesetak polaznika. Predavanje u Puli slijedilo jednodnevno meditacijsko povlačenje, nakon čega je Đorđe održao „Chan i čaj“ program na kojemu je predstavio jednostavnu kinesku čajnu ceremoniju gongfu.
U Bangkogku je od 23. do 25. svibnja održana proslava Vesaka kao i međunarodna konferencija pod nazivom „Globalni oporavak iz budističke perspektive“ na kojoj su budistički duhovni vođe razmijenili ideje i vizije izlaska iz globalne gospodarske krize. Iako je Bangkok u svibnju bio poprište uličnih nemira, konferencija je ipak održana. Na njoj su bili Žarko, Karmen i Mario. Proslava u Centru započela je predavanjem o tri utočišta i pet pravila i ceremonijom njihova preuzimanja, nakon čega je uslijedilo druženje i projekcija slika iz Tajlanda.
udući da je valjalo potražiti novo mjesto za održavanje meditacijskih povlačenja, s toplijim danima javila se i ideja o chan-kampu na Žumberku. Pripreme terena bile su zahtjevne, no entuzijazma i dobre volje nije nedostajalo, pa je sredinom lipnja sve bilo spremno. Postavljen je veliki šator, oko njega šatori za smještaj, poljska kuhinja, zahodi i tuševi. Dopremljena je i cisterna s vodom. Vrijeme je bilo lijepo, kako već zna biti u to doba. Usred netaknute prirode petnaestak sudionika utonulo je u praksu. Ali s njenim jačanjem, jačao je i vjetar, sve dok trećeg dana povlačenja nije odnio kuhinjski šator. Nije preostalo ništa drugo nego evakuirati se u toplinu i sigurnost prostorija u Đorđićevoj gdje je povlačenje završeno.
Dan državnosti ove godine ugodno nas je iznenadio, budući da je prvi put iz Ureda predsjednika na adresu Centra stigla pozivnica. Činjenica da su i male vjerske zajednice ugošćene na tradicionalnom domjenku na Pantovčaku korak je u ostvarivanju dijela obećanja iz Josipovićevog programa Nove pravednosti koji se odnosi na prava svih vjerskih zajednica na slobodno izražavanje i jednak tretman.
Krajem kolovoza i početkom rujna održan je jubilarni – 25. seminar na Orebiću. Protekao je u znaku Sutre srca, koju je komentirao Žarko na predavanjima i u uputama meditantima.
Naši susjedi Mađari u rujnu su, već sedmi put, ugostili Dalaj-lamu, kao i godišnju konferenciju Europske budističke unije (EBU). Nimalo čudno, budući da u toj zemlji djeluje preko 20 budističkih zajednica, s ukupno oko 20.000 članova. Imaju i sveučilišni studij budizma.
Za vrijeme posjeta, prilikom kojeg je ponovo pozvao Kinu da liberalizira svoj politički sustav i izrazio nadu da će se jednoga dana s kineskom putovnicom vratiti u domovinu, Dalaj-lama je proglašen počasnim građaninom Budimpešte.
Uz sastanak EBU-a, održan je sastanak budističkih učitelja. Tema je bila angažirani budizam. Žarko je govorio o utjecaju budizma na društvo u prošlosti i danas s osvrtom na našu zajednicu. Poznati učitelj budizma i autor mnogih budističkih djela, Stephen Bechelor na sastanku EBU-a održao je predavanje pod nazivom „Glas budizma na Zapadu“, koje ćemo u cijelosti objaviti na našim stranicama.
NOVIJA ZBIVANJA
1. listopada, u povodu otvorenja Instituta za međureligijski dijalog „Hrvatski Areopag“ franjevaca konventualaca, Žarko je održao predavanje o doprinosu budizma širenju mira u svijetu i među religijama. Govorio je o načelima koje zagovara budizam koja su preduvjet za uspostavljanje mira. Objasnio je i budističko gledanje na međureligijski dijalog, prema kojemu je važno izbjeći dvije zamke – s jedne strane fundamentalizma, koji se temelji na suprostavljanju i sasvim onemogućava dijalog i duhovnog univerzalizma s druge strane, koji zagovara toleranciju na temelju uopćenog shvaćanja da su, temeljno, sve religije iste. Budizam, pak, uz zalaganje za iznalaženjem onoga što nam je zajedničko, ističe i potrebu za očuvanjem i prihvaćanjem različitosti.
Tijekom samita G-20 u Seulu u Južnoj Koreji održan je i skup duhovnih vođa u organizaciji Globalne ženske mirovne inicijative i partnera (the Global Peace Initiative of Women). Žarko je pozvan da održi dva izlaganja. U prvom je govorio o različitom razumijevanju siromaštva s gledišta budizma i kapitalizma. Dok se u kapitalističkom svjetonazoru siromaštvo smatra nesrećom, a bogatstvo srećom, prema budističkom shvaćanju niti je je siromaštvo nesreća, niti bogatstvo sreća po sebi. Naravno, siromaštvo može uzrokovati niz društvenih problema, pa bi svaki čovjek trebao imati minimum uvjeta za život – skrovište, odjeću, hranu i lijekove. No želja za bogatstvom otvara vrata osobnoj nesreći, uništavanju prirode i tradicionalnih, lokalnih ekonomija. Dok kapitalizam ostvarenje sreće poistovjećuje s većom zaradom i potrošnjom, u budizmu se smatra da je preduvjet za sreću razlikovanje stvarnih, osnovnih potreba od želja. Bogatstvo bi, s druge strane, sa sobom trebalo nositi odgovornost – nije problem imati, već ne dijeliti s drugima. U drugom predavanju Žarko je analizirao kapitalizam i ekonomsku krizu iz perspektive duhovnosti. Istaknuo je kako u kapitalizmu nema ništa duhovnog – taj se sustav temelji na poticanju pohlepe. Postoje oni koji ga brane ističući da je pohlepa svojstvo ljudske prirode. Drugi, pak smatraju da je čovjek u osnovi kooperativan. Budizam smatra da su i pohlepa i težnja suradnji ljudima svojstveni – važno je njegovati ono dobro u ljudskoj prirodi. Na društvenom bi planu trebalo težiti uspostavljanju sustava utemeljenog na društvenoj odgovornosti i suosjećanju u kojem bi čovjek i priroda stajali ispred profita.
ISKUSTVA I PROMIŠLJANJA ŽUMBERAK: Evo, dobio sam zadatak da opišem kako je to bilo na povlačenju na Žumberku (nakon što me ekipa iz Novosti zaskočila dok sam bezbrižno kuhao čaj – hvala Kristijan!) Počeli smo dolaziti u subotu popodne na Žumberak.Tuševi, wc-i, kuhinja i glavni šator bili su već gotovi zahvaljujući ekipi koja je par dana prije početka povlačenja mukotrpno radila i obavila izvrstan posao. Hvala im! Za sve vas koji još niste bili, zemlja je predivna, izolirana, velika, čak sadrži i dio šume. Popodne smo proveli polako sastavljajući svoje šatore i kopajući kanale da se voda od eventualne (eh da) kiše ne slijeva u šatore. Sva sreća pa nas je vrijeme tu poslužilo, bilo je sunčano. Ali ne zadugo. Oko 20 sati smo pozvani u glavni šator i službeno je počelo povlačenje. Ono što sam primijetio kada sam prvi put sjeo u meditaciju je snaga samog mjesta. Osjećao sam se nekako uzemljeno, bilo mi je super sjediti svaki put. Žarko nam je preporučio da prije spavanja svatko u svom šatoru sjedne, što sam i napravio i uživao. U nedjelju je kiša padala manje-više cijeli dan i vjetar je puhao sve jače i jače tako da je bilo dovoljno jednom otići od šatora do wc-a i natrag i biti skroz mokar. Glavni šator je bio izravno na udaru vjetra tako da su stranice šatora cijelo vrijeme proizvodile buku. Uglavnom smo ga cijeli dan popravljali i krpali jer je vjetar čupao stranice. Svi smo sjedili na jednoj strani šatora jer je na drugoj strani prodrla voda i pod je bio mokar. Kad je bilo slobodnog vremena hodao sam po imanju (zahvaljujući gumenim čizmama i kabanici, koje sam za svaki slučaj ponio), pojeo usput koju divlju jagodu i samo slušao kišu. Prekrasno! Poslije toga bio je užitak sjesti. Predavanja je bilo skoro nemoguće održati jer se zbog buke od vjetra Žarka nije moglo čuti. Više vremena za sjedenje! Pred kraj dana svi smo već bili mokri i promrzli, nikad neću zaboraviti Tomu koji se tresao od zime dok smo sjedili. Deke i čaj su bili spas. Kad smo otišli na spavanje vjetar je već bio stvarno jak i još se pojačavao. Obukao sam zadnju suhu odjeću i stavio mokru da se suši, što je ,naravno, bilo nemoguće zbog vlage i legao debelo obučen u vreću za spavanje. Tu noć mislim da se nitko baš nije naspavao. Naleti vjetra bili su orkanski, tako da sam se svako malo budio i provjeravao je li šator na mjestu. Jutro nije donijelo smirivanje vremena, naprotiv. Prvo što smo primijetili je da se šator od kuhinje nagnuo na jednu stranu i bilo je samo pitanje trenutka kad će do kraja pasti. Ali doručak je bio poslužen (naklon). Svi smo bili u zadnjoj suhoj odjeći (koja je već bila pomalo mokra) jer nitko nije očekivao ovakvo vrijeme. Svi smo ponijeli ljetnu odjeću i kreme za sunčanje i brinuli se hoće li nam biti prevruće pod šatorom. Glavni šator je bio u sve lošijem stanju, voda je sve više ulazila, a škripanje cijele konstrukcije se pojačavalo. Nakon doručka Žarko nam je rekao da se povlačenje ipak ne može nastaviti na Žumberku u ovakvim uvjetima i da ćemo ga nastaviti u centru u Đorđićevoj. Bilo je samo pitanje trenutka kada će nam se glavni šator srušiti na glavu. Unatoč svemu bilo mi je žao jer bilo je nešto posebno gore, totalna odvojenost, puno jači doživljaj svega. Barem za mene. Odlučeno je da ćemo šatore ostaviti gore, po tom vjetru i kiši bilo bi ih i nemoguće rastaviti. Brzo smo pokupili sve stvari, sjeli u aute i pravac Zagreb. Sve je to bilo gotovo u nekih sat vremena. Temperatura na Žumberku kada smo odlazili bila je 8 stupnjeva. Ostatak povlačenja smo započeli poslije podne u toplom i suhom centru. Civilizacija. Nismo ni svjesni koliko nam je dobro. Sve u svemu jedno prekrasno iskustvo, za mene skroz drukčiji doživljaj povlačenja. Eto ga. Žumberak. Prvi od mnogih. Za kraj, htio bih zahvaliti Karmen i Žarku, njihov je trud neizmjeran, Mariju i Đorđu koji su ostali još par dana nakon nas na Žumberku čuvati stvari, svima koji su radili na postavljanju svega gore i svima koji su sudjelovali na povlačenju. Tibor Jevtić OREBIĆ: Nikad nisam voljela zatvorenost ni u jednoj njenoj reljefnoj pojavnosti; spilja, tjesnac, ždrijelo, kanjon, kotlina, uvala, zaljev ili zaton redovito u meni bude osjećaj skučenosti jer mi ograničavaju pogled, jer mi diktiraju kretanje, jer neumitno zatvaraju vizuru.Orebić je, s jedne strane, zapadne, uokviren otokom Korčulom, s druge, istočne, brdom Svetog Ilije. Od Korčule ga dijeli Pelješki kanal, plitak i uzak, pa bi možda bilo ispravnije na ovom mjestu reći da ga isti s Korčulom spaja. Kad se ovoj slici doda i petnaestak otočića koji su se smjestili u kanalu između Korčule i Orebića, imamo dojam da bismo ga, kanal, jednostavno mogli prehodati, skačući s jednoga otočića na drugi. Ako je netko i pomislio da smo ovim pogledom obuhvatili taj uokvireni krajolik, mogao bi se već sljedećeg jutra probuditi s posve izmijenjenom vizurom, jutro nakon ponovo s drugačijom, jutro nakon jutra nakon s još drugačijom. Atmosferske prilike ovaj krajolik svakodnevno iznova slikaju, jednim mekim potezom kista iz dana u dan svladavaju strogu reljefnu definiranost. I ima tu nešto puno više od dinamičnosti krajolika: naime, vrijeme, ono atmosfersko, nas ovdje UČI gledati. Što je otok, što more, što kanal? Koliko je daleko nebo? Koliko blizu druga obala? Što je praznina, a što oblik u prostoru? Sa seminarom stvari stoje isto. Najprije, i on je strogo definiran – jutarnje razgibavanje, meditacija, doručak, pauza, jutarnje vježbanje, predavanje, meditacija, ručak, pauza, popodnevno vježbanje, predavanje, meditacija, pojanje – pa ipak, svaki dan drugačiji. Drugačiji za one koji su nakratko napustili ustaljene rasporede jer im ovdje dani imaju drugačije šavove i vrijeme, onda drugačiju specifičnu težinu, ali drugačiji i za one koji uredno slijede sve aktivnosti iz rasporeda jer se u tom brzom tempu mijenja doživljaj vremena, a s doživljajem vremena i doživljaj onoga što ga ispunjava. I ima tu nešto više: opet vrijeme, ovaj put ono fizičko, nas ovdje UČI gledati. Kad vježbanje počinje i kad završava? Kad meditacija počinje i kad završava? Kad se odmaramo? Što je to praznina, a što oblik u vremenu? Ne znam jesu li svega dva susreta sa seminarom u Orebiću dovoljna da mogu reći da je i seminar, kao i krajolik, kao i vrijeme, jednako neuhvatljiv jer izmiče svakom pred-umišljaju. Što god od njega očekivali, kako god ga zamišljali, bilo da to radite prvi put ili pak dvadest i peti, on će vam uzmaknuti. No, ovo izmicanje tla pod nogama ili slike pred očima nudi nam pogled iskosa na vlastita očekivanja, na vlastite želje, na vlastite potrebe, na vlastite doživljaje i na vlastita saznanja. Nešto poput preraspodjele naših intimnih krajolika, uvijek iznova i uvijek drugačije. Tako bi se moglo sažeto nešto reći o seminaru u Orebiću, koji je jedinstveno, a opet i svaki put drugačije iskustvo. Na koncu, zanimljivo je primijetiti da i lokalci ovo mjesto nazivaju množinskim oblikom, Orebići. Vesna Vuković ČAJ I CHAN: Evo, dok je svježe, da napišem crticu sa subotnjega gostovanja Čaja i chana kod Ksenije u Beogradu. I prije početka karmička se situacija toliko zakomplicirala da je od šest najavljenih su-putnika ostala praznina, a dogovori i događanja se odvijali tako nepredvidljivo da su uključivali čak i umiranje… Tako, učeći o nepostojanosti, pomislih da bi bilo dobro zapaliti barem incens… I krenuti sam. Nakon urednog prolaska granice sa zalihama svježe vode sa psunjskoga izvora i hrpom kineske grnčarije u svim oblicima, na opće čuđenje radoznalog carinika, dočekao me istok beogradskog saobraćaja. Srećom, Ksenija me čekala “kod žirafe na kružnom toku” i spasila od ozbiljnog gubljenja. A onda je dolazak na Dedinje i u stan sa svojim komadom prirode u dvorištu, praćen neočekivanom tišinom, učinio da brzo zaboravim gužve saobraćajne. Domaćica je najavila šaroliko društvo, pa smo odlučili biti spontani, odnosno manje lijepo izraženo – improvizirati. No, nepredviđena su se otkazivanja nastavila i u Beogradu. Na kraju nas je, sa mnom i mačkom, bilo dvanaest uživalaca – više čaja, a manje meditacije, ali s dogovorom da u budućnosti situaciju obrnemo u korist meditacije jer prekrasno okruženje to omogućava, pa su razgovori i pitanja dalje tekli u tom smjeru. Iz pitanja je bilo jasno da među gostima ima i uživalaca i poznavalaca čaja i, po tko zna koji put, sa zahvalnošću sam objašnjavao da poseban okus “mog” čaja nije moja, već zasluga svježe, meke izvorske vode s planine na čijem sam vrhu usred šume dugo godina bio meteorolog. Kako je od početka situacija bila domaćinski opuštena, naknadno dolaženje gostiju uklopilo se u atmosferu. Odlasci su bili pojedinačni i na kraju nas je ostalo pola – onih koji su željeli i zajedničku meditaciju. Tako smo uživanje u čaju i miru oplemenili i unutarnjom šutnjom. Nakon toga, um mi više nije mogao primati nove sadržaje i morao sam se zahvaliti na ljubaznoj ponudi domaćina za izletom i noćenjem i budnog uma krenuti za mjesecom na zapad. Đorđe Cvijić POVLAČENJE U LATINOVCU: Latinovac se nalazi na prekrasnoj lokaciji, okružen zelenilom i udaljenim slavonskim brdima koja formiraju horizont, okupan tišinom i obasjan zborom ptica pjevica. Malo selo, više napušteno nego nastanjeno, ali ipak ne pusto, do kojeg je tek prije godinu-dvije stigao asfalt. Na povlačenju je bila mala skupina od desetak ljudi, od kojih se polovina prvi put susretala s praksom meditacije, osobito u formi povlačenja, a neki prvi put i sa chanom. Ritam povlačenja bio je prekrasno prilagođen totalnim početnicima, što mi je, nakon duljeg izbivanja s povlačenja neobično odgovaralo. Objašnjenja i naputci koje je Đorđe davao, kao i Žarkovi dharma-govori vraćali su se samim temeljima, osnovima Puta i prakse. Opet, meni, prekrasno obnavljanje i korigiranje temelja pristupa Stazi (korekcije male, ali važne! – ponovno fenomen koji je nekoliko nas uočilo: Žarko uvijek isto/slično priča, ali ja svaki put drugačije/dublje čujem/razumijem!). Moto povlačenja bio je: „Gdje je tijelo, tu je i um“. Tijekom povlačenja, postalo mi je jasno da bi proširena forma bila vjerodostojnija u obliku: „Gdje je tijelo, tu su i komarci. Gdje su komarci, tu je i um“. Stara austrougarska seoska škola, odavno napušenih klupa, čije izlizane podne daske nose miris davno prošlog vremena, preuzela je ponovno svoju ulogu, ovaj puta škole života, dok smo meditacijama u hodu prolazili prašnjavim slavonskim atarima, kroz zelene njive prepune života. Hrana je bila… božanstvena, s najvećim Elinim kulinarskim doprinosom, od već navedenih komaraca štitio nas je Mario zelenim mrežama, a maestro cijele izvedbe bio je Đorđe, kojemu ovoga puta zahvaljujem, jer na razmjeni iskustava zahvale nisu bile dopuštene! I na kraju – ono što vam slike ne mogu dočarati – to je miris starog drveta u školskoj učionici i koncert ptica pjevica koji je ispunjavao visoki prostor meditacijske dvorane, ulazeći zajedno sa svježim zrakom kroz otvorene prozore od rane zore do kasnog sumraka. Kristijan Vojnić |
