BUDIZAM
UČENJE O PROBUĐENJU
U središtu Dharme je ljudska sposobnost razumijevanja
Budizam, Dharma ili Buddhadharma kako sami budisti nazivaju Buddhino učenje, je iskaz Buddhina uvida u narav stvarnosti. Kako se radi o ostvarenju potencijala koji posjeduje svako ljudsko biće, u središtu Dharme je čovjek i njegova sposobnost razumijevanja. Povijesni Buddha nije ni prorok ni utjelovljeno božanstvo. Rođen je kao kraljević Siddhartha Gautama prije više od 2500 godina u malenome kraljevstvu plemena Šakya u sjevernoj Indiji.
U jednome je trenutku svojega zaštićenoga života ispunjenog obiljem došao u susret s tegobama ljudskoga stanja. Da li zbog oštre razlike s dotadašnjim načinom života, ili zbog prirođene snažne želje za spoznajom, taj ga se susret toliko dojmio da za mladoga kraljevića više ništa nije bilo isto. Odlučio je krenuti u potragu za odgovorima na pitanja koja ga više nisu napuštala.
Ta potraga trajala je punih šest godina, tijekom kojih je istražio cjelokupni krajolik indijske duhovnosti u njenom najplodnijem razdoblju. Dosegnuo je najistančanije vrhunce meditacijske stopljenosti i ustrajavao u najtežem isposništvu koje mu je gotovo oduzelo život. Bez uspjeha. Obje krajnosti, jednako prolazne, jednako netrajne, jednako krhke nisu davale odgovora koji je tražio, nisu vodile izbavljenju od samsare ili kruga rađanja i umiranja.
Naposljetku se okrenuo sebi, otpustio sve što je naučio i znao, sjeo na svežanj trave i zavjetovao se da neće ustati dok ne sazna odgovor i postigne oslobođenje. Vratio se davnome doživljaju što ga je imao kao dječak, doživljaju prirodne svjesnosti i bivanja u sadašnjem trenutku, i od te točke postojano ulazio u sve potpunija zadubljenja popraćena kristalnom jasnoćom uma sve dok nije dosegnuo konačno oslobođenje od tegoba, odrješenje, utrnuće jada i nedaća, ostvarenje sreće i punoga potencijala ljudskoga rođenja.
Dosegnuo je nirvanu i postao je Buddha, probuđeni.
“Ja” nije nešto zadano i čvrsto već nešto izgrađeno i promjenjivo
U središtu Buddhinoga probuđenja je duboki uvid oko kojeg se isprepliće cjelokupna Buddhadharma. Njime se ostvaruje korjeniti preobražaj osobnosti i doseže sloboda. Ne treba ga shvatiti kao puko širenje intelektualnog razumijevanja, već kao nešto znatno dublje. To je zacjelivanje ili zatvaranje rascjepa između „mene“ i „svijeta“, između „mene“ i „drugih“, i između oprečnih dijelova ovoga „mene“; rascjepa koji je trajno izvorište nezadovoljstva i znak „ukliještene“ naravi našega postojanja.
Odakle taj sukob? Naše svakodnevno, neprosvijećeno gledište predstavlja nam i svijet, i druge ljude, i nas same kao samoopstojeće i vlastitom bîti određene pojave. Ono što u prvome koraku vidimo kao konkretno, određeno i fiksno već u sljedećem vidimo kao različito, odvojeno i odijeljeno; to odvojeno i odijeljeno ubrzo postaje suprotstavljeno, a suprotstavljenost je prvi stupanj u doživljaju jaza, rascjepa i sukoba. Stalno tinjajući sukob unutar nas samih, između nas i drugih i između nas i svijeta ima svoje uporište u neprosvijećenom viđenju podešenom po zakonitostima onoga što možemo nazvati našom sebičnošću.
A što je vidio Buddha prilikom svojega probuđenja?
U začudnome suglasju sa suvremenim uvidima znanosti o čovjeku i prirodi, Buddha je prije dva i pol milenija uvidio da je fiksnost onoga „ja“ iz koje se izvodi i fiksnost „svijeta“ i svi posljedični sukobi prividna. Na mjestu čvrstog središta ili osobne bîti Buddha je pažljivim i dubokim gledanjem pronašao niz neprestano izmjenjujućih pojava – osjećaja, zamjedbi, osjetilnih sadržaja, poticaja, htijenja, obrazaca razmišljanja i djelovanja koji nastaju i nestaju u zavisnosti od uzroka i uvjeta. Pod povećalom jasnoga uma ukorijenjenoga u sada, pitanje „tko sam ja?“ dovelo je do sasvim revolucionalnoga odgovora. „Ja“ nije nešto zadano i čvrsto, već nešto izgrađeno i promjenjivo. Kada se ono za što smo držali da je naše čvrsto i nepromjenjivo „ja“ pod pomnim ispitivanjem rastvara u nešto uvjetovano i mekano, to je istinsko oslobođenje. Ono podrazumijeva da sami sebi nismo zadani, kao što nam nije zadan ni naš doživljaj stvarnosti kao teške i bolne.
Ostvarenje prostora slobode kroz moralnost, meditaciju i mudrost
Naš život otvoreni je prostor slobode, uzmognemo li ga pronaći. Prevlada li u nama nerazmotreno gledište o „ja“, jačat će ona sebična narav čije je temeljno pokretačko načelo vlastita korist; to kruto „ja“ koje želi sve za sebe sudarat će se s tuđim krutim jastvima i s krutim svijetom u stalnome sukobu popraćenom bolom i razočaranjem. Rastvorimo li istinu o „ja“, stvorili smo mogućnost da se razvije naša „viša“ narav koja između sebe, drugih i svijeta ne vidi bitne razlike, jednako se stara za ono s čime dolazi u doticaj i umjesto sukoba razvija razumijevanje i suosjećajnost. Takav doživljaj svijeta neizostavno je popraćen osjećajem slobode i spokoja.
Dharma ili put oslobođenja koju je Buddha izložio nakon probuđenja sastoji se od osam točaka. Sabiru se u tri cjeline – to su moralnost, meditacija i mudrost. Načelo budističke moralnosti je nepozljeđivanje sebe ili drugih, načelo meditacije je razvijanje pomnosti, a načelo mudrosti je nepristajanje uz bilo koju prividnu konačnost. Dok se moralnost bavi stvaranjem povoljnih životnih uvjeta, a mudrost je viđenje prave naravi pojava, meditacija ili njegovanje uma je stvaranje okolnosti u kojima je moguće vidjeti tu narav. Njegovani um uspijeva boraviti u “ovdje i sada”, na jedinome mjestu i u jedinome vremenu gdje se, i kada se, iskazuje istina o naravi nas i drugih. Ustrajavanje na ovdašnjosti i sadašnjosti, ogoljenoj od svega onoga što smo joj zarobljeni u vlastite koncepte, stavove i zablude spremni pridodati, temeljna je odlika onoga što nazivamo budističkom meditacijom.