Krenimo s budizmom na Zapadu
Kao što je poznato, budizam je učenje nastalo na tlu sjeverne Indije prije više od 2500 godina. Obično ga se naziva “učenjem” jer se od ostalih velikih svjetskih religija razlikuje po tome što njegovu srž ne čini božanska objava, već duboko iskustvo prosvjetljenja ili probuđenja koje je svojim vlastitim naporom dosegnuo čovjek. Taj čovjek bio je povijesni Buddha Šakyamuni, utemeljitelj budizma, koji je u svojim podukama izložio način dosezanja tog iskustva i time otvorio put svima koji su njime htjeli kročiti. Na Zapadu su se javljale mnoge dvojbe treba li budizam nazivati religijom ili filozofijom – dok s jedne strane u njemu nalazimo brojne religijske elemente, osnovna mu je značajka “duh slobodnog istraživanja” i neoslanjanje na tuđe dogme ili iskustva što je najčešće odlika filozofije.
Povijest budizma na Istoku je vrlo bogata, a ovdje je možda važno reći da se već vrlo rano zajednica podijelila na dvije osnovne struje – na tzv. južne škole (koje se često – treba reći i ponešto pogrdno – nazivaju hinayana) od kojih je do danas ostala sačuvana tek škola theravada i na tzv. sjeverne škole ili mahayanu kojima pripada većina budističkih zajednica i grupa u Hrvatskoj.
Posebna podgrupa sjeverne škole su tzv. ezoterične ili tantričke škole koje se razlikuju prvenstveno po metodama prakse, dok filozofsku osnovu dijele s ostalim školama sjevernog budizma.
Premda se tragovi doticaja budizma sa zapadnim svijetom jasno razaznaju u predaji, umjetnosti i vjerskoj književnosti obiju strana počev od Aleksandrovih osvajanja i zasnivanja grko-baktrijskih kraljevstava u današnjem Afganistanu, neposredni i snažniji dotok budističkih ideja i praksi s onime što je današnji Zapad počinje u 19. stojeću. Budizam je, naime, tada počeo pristizati kroz prijevode nekih od kanonskih djela. Tadašnji interes za ovo učenje uzdigao se na valu šireg zanimanja za „sve orijentalno“ i bio je ponajviše akademski, a nerijetko i misionarski, što je odredilo i razinu i dubinu razumijevanja tekstova koji su se pojavljivali.
Budizam u 20. stoljeću
Prvu polovicu 20. st. oblježili su mnogo ozbiljniji napori da se budizam razumije bez (često prisutnih) predrasuda zapadnog kulturnog kruga, što je u znatnoj mjeri ostvareno tek nakon 2. svjetskog rata kada na Zapad počinju pristizati izvorni i značajni učitelji s Istoka koji su u velikoj mjeri upili i ostvarili ideale ove velike tradicije i uspijevali ju prevesti i prenijeti svojim zapadnim učenicima. Poznatiji među njima su dvojica Suzukija koji su popularizirali zen – prvi, D. T. bio je poznavatelj duhovnog ustroja Japana i plodan pisac koji se upustio u dijalog sa zapadnom psihologijom. Drugi, Suzuki Roshi, pokrenuo je praksu zena u Sjevernoj Americi i utjecao na čitav naraštaj američkih pisaca i zapadne pop-kulture. Dio tog vala je bio i veliki Chogyam Trungpa Rinpoche, prvi tibetski učitelj koji je podučavao na Zapadu i za sobom ostavio kontroverzno, ali duboko nasljeđe.
Thich Nhat Hahn, vijetnamski zen-redovnik istaknuo se dosljednim mirovnim aktivizmom i značajnom prilagodbom istočnjačke tradicije zapadnim uvjetima života.
Tenzin Gyatso, 14. dalaj-lama, možda je najpoznatije lice suvremenog budizma, čovjek koji je postao svjetska ikona nenasilja. Tragediju vlastitoga naroda dosljedno koristi kao poziv na razumijevanje i suradnju, a ne nasilje i osvetu.
Danas na Zapadu svjedočimo velikom interesu za budizam, ali i silno zanimljivom “tranzicijskom” procesu u kojem su mnoga pitanja kako će izgledati njegovo zapadno lice još uvijek otvorena. Za sada se jasno mogu izdvojiti neke njegove određujuće značajke, a to su svjetovnjaštvo – glavni stupovi budizma na Zapadu su laički sljedbenici i učitelji-svjetovnjaci, meditacija kao glavna praksa i naglašavanje duha slobodnjaštva i humanizma.
Hoće li se napuštanje na Istoku uvriježenih religijskih i vjerskih praksi pokazati dobrim smjerom razvoja, otkrit će vrijeme.
A kako stvar stoji s budizmom u Hrvatskoj?
Prisutnost budizma u nas je mnogo neznatnija negoli na primjer u nekim drugim zemljama bivšeg istočnog bloka. Premda ovaj prikaz nema ambiciju predstaviti sve što u vezi budizma danas u Hrvatskoj postoji jer to je mnogo obimniji zadatak od okvira jednoga teksta, za njegove potrebe možemo istaknuti dvije razine bavljenja budizmom koje bismo uvjetno mogli nazvati akademskom ili intelektualnom, i praktičnom. Kao prvo, postojao je i postoji niz pojedinaca koji su činili velike napore ne bi li prijevodima ili izvornim djelima prikazali bogatstvo ovoga drevnoga nauka. Njihov je interes za budizam, međutim, uglavnom završavao iscrpljivanjem intelektualne znatiželje. Osobita pojava u tom obzoru je Vladimir Devide, koji nas je upoznavao s Japanom, a posredno i sa zenom.
Izniman čovjek, Čedomil Veljačić (Bikkhu Njanađivako) sjedinjuje ove dvije razine. S jedne je strane uložio ozbiljan trud u prijevode izvornih tekstova palijskoga kanona, i u nizu vrlo utjecajnih i poznatih djela približio budističku i azijsku misao domaćoj publici. Svoj je interes, međutim, odlučio živjeti, i – koliko nam je poznato – još uvijek je jedini stanovnik negdašnje Jugoslavije i zemalja sljednica koji je primio puno zaređenje u južnoj, theravadskoj tradiciji. Njegovi napori nisu, međutim, potekli u smjeru ustanovljavanja budističkih grupa u našoj zemlji.
Druga, praktična razina, podrazumijeva stvarno slijeđenje Buddhinog puta duhovnog preobražaja kroz načine i metode što su ih oblikovale neke od škola mahayane. Pionirsku ulogu u tom je smislu imalo danas ugaslo udruženje Mushindokai koje je pored upražnjavanja yoge i borilačkih vještina na mala vrata, ali s dugotrajnim učinkom, sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća uvelo budističku praksu u našu zemlju i to kroz osnivanje meditacijskih i studijskih grupa. Naš učitelj Žarko Andričević stasao je u ovoj grupi, a Dharmaloka ju dijelom nasljeđuje. Tako su tri od još uvijek malog broja budističkih zajednica i grupa u Hrvatskoj potekle iz ovoga udruženja.
Od sredine 90-ih godina nadalje i mi smo u Hrvatskoj imali prilike pozdraviti neke od značajnih učitelja budizma koji su dolazili s Istoka, poput Ayang Rinpochea, shifu Sheng Yena, Ađarija Jomyo Tanake, Njegove Svetosti Dalaj-lame, Shechen Rabjam Rinpochea, Garchen Rinpochea – da nabrojimo neke.
Pored naše Zajednice, Dharmaloke, koja je za sada jedina registrirana vjerska zajednica u zemlji, postoji još nekoliko grupa i društava koje okuplja praksa i proučavanje nekog od brojnih duhovnih puteva koji se nazivaju budističkima. Tri su društva tibetske provenijencije – Shechen, Padmasana i Drikung Kagyu Tengye Ling iz Zagreba. Shechen slijedi nyingma školu u tradiciji čuvenog Dilgo Khyantse Rinpochea. Padmasana promiče tzv. rime tibetsku tradiciju. Drikung Kagyu slijedi učenja velikog Garchen Rinpochea. Mandala iz Rijeke slijedi japanski shingon. U Splitu postoji podružnica po nekima kontroverzne organizacije Nova tradicija kadampe. U Zagrebu postoji i neformalna skupina koja prakticira vipassana meditaciju koja nam dolazi iz južne budističke tradicije.
Ne treba zbunjivati, ni izazivati čuđenje, što se svi ovi putevi s jednakom pravom nazivaju budističkima. Budizam je učenje velike unutarnje demokratičnosti i tolerancije i u svome opsegu obuhvaća raznolike – često naizgled oprečene – pristupe razrješenju temeljnjih ljudskih problema. Od šarolikosti Tibeta do jednostavnosti zena, od glasnog pojanja i muziciranja do tihog sjedenja – sve je to budizam. Za različite ljude, s različitim sklonostima i težnjama, ali s istom temeljnom porukom – „prestati činiti zlo, početi činiti dobro, pročistiti svoj um, jer to je poruka svih Buddha.“
Nama je za nadati se da će Vlada RH jednoga dana izjednačiti status budizma u Hrvatskoj s onim kojega ta religija uživa u svijetu i tako ga prestati tretirati kao trećerazrednu duhovnu pojavu.
Autorica: Karmen Mihalinec
