Žarko AndričevićPredavanje shifu Žarka Andričevića održano u listopadu 2011. godine, povodom 25. godišnjice obilježavanja velikoga međureligijskoga skupa u Asizu koji je pod pokroviteljstvom Franjevačkoga reda okupio do tada najveći broj svjetskih religijskih i duhovnih vođa.
Dobar dan svima.
Htio bih prije svega čestitati domaćinima obilježavanje dvadesetpete godišnjice Asiza i zahvaliti se na pozivu na ovaj tjedan međureligijskoga dijaloga.
Započeo bih predavanje s nekoliko riječi o tome kao se budizam doživljava danas na Zapadu, a nakon toga bih se vratio samoj temi nenasilja, mjestu i važnosti koje ono zauzima u budizmu, te relevantnosti tog učenja za nas danas i ovdje.
Budizam danas na Zapadu uživa izniman ugled i to prije svega poradi pragmatičnosti u pristupu rješavanju uobičajenih ljudskih problema, ali i dosljednom zauzimanju za nenasilje te isticanju vrlina poput suosjećanja i razumijevanja, vrlina koje nam danas toliko nedostaju.. Takva slika o budizmu potpomognuta je javnim djelovanjem istaknutih pripadnika ove religije poput Njegove Svetosti Dalaj-lame koji je planetarnu popularnost stekao upravo nenasilnom borbom za slobodu tibetskog naroda, ali i izuzetnom osobnošću koja utjelovljuje upravo najviše vrline koje budizam zagovara, a to su suosjećanje i mudrost. Dalaj-lamu smo imali prilike i izravno upoznati prilikom njegova posjeta našoj zemlji. Odmah do njega je vijetnamski redovnik, učitelj zena, ali i pisac, pjesnik i mirovni aktivist Thich Nath Hanh kojega je još 1967. godine Martin Luther King ml. predložio za Nobelovu nagradu za mir. Kao treću osobu spomenuo bih Aung San Suu Kyi, budizmom nadahnuta burmanska političarka koja je provela u kućnom pritvoru više od 15 godina boreći se za uspostavu demokracije i ljudskih prava u svojoj zemlji. Također je dobitnica Nobelove nagrade za mir. Ono što je karakteristično za ovo troje iznimnih ljudi jest da dolaze iz različitih budističkih tradicija iz kojih crpe nadahnuće za svoj mirovni aktivizam i da su svojim djelovanjem svijetu dali izuzetan primjer nenasilnog ustrajavanja u ostvarenju slobode, mira i ljudskih prava.
U svijetu u kojem je nasilje svakodnevna pojava i gdje još uvijek bjesne sukobi, terorizam i ratovi odnoseći ogroman broj ljudskih života, primjeri nenasilnog društvenog i političkog djelovanja bude nadu i potiču stvarno zanimanje za radikalno drugačiji pristup nadilaženju ovog temeljnog ljudskog problema. Drugačiji, nenasilan pristup razrješavanju sukoba i ophođenja s teškim i konfliktnim životnim situacijama duboko je utkan u duhovnu praksu budizma. Čak što više, mogli bismo reći da nenasilje (skt. ahimsa) predstavlja samu srž budističke prakse.
Pogledajmo što nam budizam kaže o nasilju, o prirodi nasilja, o njegovim uzrocima i korijenima, te kako ga se osloboditi? Nasilje (skt.himsa) je bilo koji mentalni, verbalni ili fizički čin kojim povređujemo sebe ili druge. Nasilje, bez obzira na oblik u kojem se iskazuje – bilo da je usmjereno prema sebi, prema drugima, prema drugim oblicima života ili prema prirodi samoj, predstavlja način djelovanja koji potiče, stvara i širi nesklad, produbljuje razdor, vodi daljnjem nasilju i povećava količinu i intenzitet suvišne i nepotrebne patnje. Pri tom treba naglasiti da počinitelji nasilja nisu izuzeti od stanja u koje dovode svoje žrtve. Nasilje, kao uostalom i sve pojave, za svoj nastanak treba čitav niz uzroka i uvjeta koji ga omogućuju. Radi se o kompleksnom skupu unutarnjih i vanjskih faktora koji dovode do iznicanja negativnih emocija poput ljutnje, bijesa, mržnje, zavisti, straha, itd. U tom smislu, nasilje je uvijek posljedica emocionalno bolne, sužene i pomućene perspektive kada izvjesni objekt, događaj ili osobu doživljavamo odvojenim od sebe i suprostavljenim sebi. Govoreći o uzrocima nasilja, možemo ih razvrstati u tri kategorije – vanjski, unutarnji i korijenski uzroci nasilja i sukoba.
Pod vanjskim uzrocima se misli na situacije koje u ljudima potiču nasilje i vode ih u sukobe. Kada god su interesi pojedinaca ili skupina u opreci s interesima drugih pojedinaca ili skupina, što je čest slučaj, može doći i najčešće dolazi do sukoba. Razlikujemo pritom izravno nasilje od onog neizravnog. Izravno je nasilje među pojedincima, u porodici, među interesnim skupinama, sve do nasilja između nacija i religija koje se u svojem krajnjem obliku pretvara u terorizam i ratovanje. U neizravne oblike nasilja ubrajamo takozvano strukturalno nasilje ili nasilje država i institucija koje povređuju ljude zakidajući ih u njihovim osnovnim potrebama i pravima. To je na primjer diskriminacija na temelju rasne, nacionalne, religijske, spolne ili neke druge pripadnosti. U ovu kategoriju budizam svrstava i ekonomsko nasilje, odnosno takav sustav koji se temelji na ideji kontinuiranoga rasta u uvjetima ograničenih prirodnih resursa i sve veće privatizacije pri čemu se provodi nasilje nad prirodom i zanemaruje opće dobro. Politička i ekonomska nepravda predstavlja veliki izvor sukoba, nasilja i ratova što rezultira velikom količinom patnje u svijetu.
Vanjski uzroci nasilja, sukoba i ratova se najčešće smatraju i njihovim pravim uzrocima. Budizam u analizi nasilja, međutim, ide dva koraka dalje od ovog donekle površnog gledišta. Na narednoj i dubljoj razini razmatraju se unutarnji uzroci nasilja. Njih budizam vidi u sebičnosti ili obuzetosti isključivo vlastitim interesima ili interesima skupine. Zaokupljenost vlastitim interesima dovodi do sužene percepcije stvarnosti u kojoj sve promatramo isključivo u odnosu prema nama samima i postajemo središnja referentna točka oko koje se svijet vrti. Takav doživljaj stvarnosti predstavlja vrlo iskrivljenu sliku u kojoj se ni mi, ni drugi sudionici, a ni konkretni događaji i situacije ne vide onakvima kakvi doista jesu. Sebičnost je zapravo oblik prianjanja uz karakternu strukturu nastalu i oblikovanu iskustvom koja zapravo nije ništa do skup navika oblikovanih u nama svojstven i prepoznatljiv obrazac ponašanja. Prianjanje se iskazuje kroz duboko usađene negativne emocije pohlepe i odbojnosti koje djeluju poput strateškog obrasca u procjeni svake novonastale situacije. Što je prianjanje snažnije to je snažniji i naš odgovor na vanjske okolnosti i situacije. Na tako pripremljenom tlu lako niču emocije poput straha, ljutnje i mržnje koje se pretvaraju u verbalno ili fizičko nasilje uvodeći nas u začarani krug sukoba.
Na još dubljoj razni dolazimo do onoga što nazivamo korijenskim uzrokom nasilja i sukoba, kao i svekolike ljudske patnje i jada. Budizam njegov temeljni uzrok vidi u ljudskom neznanju (skt. avidya). Neznanje je pojam koji u budizmu označava neznanje o prirodi stvarnosti, što uključuje neznanje o vlastitioj prirodi, odnosno o prirodi sopstva, ali i o prirodi pojava uopće. U neznanju prožetom, grubom zahvaćanju stvarnosti sami sebe doživljavamo odvojenima od drugih ljudi, drugih oblika života i u konačnici od prirode same. Duboko vjerujemo u svoje zasebno i odvojeno postojanje pa je posve prirodno da sve što izlazi iz opsega s kojim se poistovjećujemo doživljavamo suprostavljenim sebi. Neznanje se temelji na dualizmu sebe i drugih, sebe i svega onoga što nije ja. No, mi i sebe same u susretu s vlastitom kompleksnošću i unutarnjom proturječnošću doživljavamo na isti konfliktan način. Neznanje stoji u osnovi naše neusklađenosti sa sobom i sa svijetom i stoga predstavlja temeljni uzrok ljudske patnje
Izlazak iz začaranoga kruga nasilja i sukoba u koji je svijet uronjen budizam vidi u dubokom unutarnjem preobražaju. Vjera u mogućnost preobražaja se u budizmu temelji na shvaćanju da u svijetu ništa doista nije fiksno i nepromjenjivo već da je sve u neprestanom procesu promjene. Od najmanje, pa sve do najveće stvari u univerzumu, ništa ne ostaje isto niti za trenutak, sve se neprestano mijenja. Jednako tako u nama, ljudskim bićima, nema doista ničega što bi bilo unaprijed određeno, fiksno i nepromjenjivo. Kada se dublje zagledamo u sebe vidjet ćemo da čak i ono što se čini fiksnim i nepromjenjivim, poput našega karaktera, nije ništa do skup navika koje ponavljanjem postaju sve snažnije i kruće te tako ostavljaju privid supstancijalnosti i nepromjenjivosti. Da bismo promijenili smjer svojega života iz onoga koji je uronjen u nasilje i sukobe u onaj koji vodi ka slobodi, potrebno je uložiti određeni napor koji iziskuje motivaciju i nadahnuće, a njih nalazimo u dubokom promišljanju vlastitoga života i života uopće.
Postoji izreka u budizmu koja kaže da o svojoj prošlosti možemo saznati najviše promatrajući svoju sadašnjosti, ali i da svoju budućnosti možemo saznati upravo po onome što činimo u sadašnjosti. Sadašnjost je doista jedino vrijeme koje imamo. Da li će nam prošlost u potpunosti odrediti našu sadašnjost, odnosno da li ćemo na situacije s kojima se susrećemo odgovoriti po ustaljenom obrascu, ili ćemo drugačijim odgovorom promijeniti taj obrazac i započeti novi, pozitivan i drugačiji razvojni proces, ovisi isključivo o nama samima i o stupnju našega razumijevanja. Prilika za novi početak je uvijek prisutna, ona se pred nama ukazuje iz jednoga trenutka u drugi. Da li će naša budućnost izgledati drugačije, ovisit će o promjeni u načinu na koji se ophodimo sa sobom, drugima i životnim situacijama općenito.
To što nazivamo drugačijim ophođenjem je, naravno nenasilno ophođenje, odnosno nepovređivanje sebe i drugih. Kriterij „sebe i drugih“ je izuzetno važan jer primjenjujući ga oslobađamo se sebičnosti i u stanju smo neki čin i njegove posljedice razmotriti iz puno šire i dublje perspektive. Takvim načinom djelovanja i življenja preuzimamo odgovornost i kontrolu nad svojim životom i počinjemo svjesno njime upravljati i to u smjeru koji vodi slobodi od patnje. Pored toga, izgrađujemo oko sebe mrežu prijateljskih, povoljnih i podržavajućih uvjeta.
Odabrati nenasilje kao način djelovanja u svijetu se može činiti naprosto lošom strategijom ili čak izrazom unutarnje slabosti. No ne treba smetnuti s uma da upravo nasilje, bez obzira što stvara privid moći, uvijek proizilazi iz straha, unutarnjeg nemira i pomućenosti, te je stoga izraz slabosti i nemoći, i svakako je najlošija od svih strategija, što nam uostalom povijest osobnih i društvenih odnosa jasno pokazuje. S druge strane nenasilje i nepovređivanje dolazi iz uma koji je miran, postojan i sabran, te je ono zapravo izraz unutarnje snage, odlučnosti i mudrosti pa kao strategija nema doista alternative. Mogli bismo reći da snaga i moć nenasilja kao temeljnog opredjeljenja dolazi iz činjenice da je ono ukorijenjeno u samoj prirodi stvarnosti, dok je nasilje tvorevina uma neznanja, uma koji je otuđen od vlastite prirode, uma koji je nesiguran i u strahu, i koji moć može samo glumiti.
Svrha nenasilnog djelovanja u budizmu je dvojaka. S jedne strane, takvim djelovanjem doprinosimo skladu u sebi i svojoj okolini i tako stvaramo uvjete dostojne života čovjeka. S duge strane stvaramo uvjete pogodne za „okretanje svjetla unutra“, kako se to kaže u tradiciji chana. To okretanje unutra označava praksu meditacije ili praksu njegovanja uma. Istina je, naime, da naša gledišta o svijetu ovise o našem iskustvu svijeta, nadalje da naše iskustvo svijeta ovisi o stanju našega uma, a stanje našeg uma ovisi o stupnju njegove odnjegovanosti. U tom smislu nije dovoljno samo ispravno se moralno vladati, odnosno htjeti vladati se nenasilno. Potrebno je dovesti sebe u poziciju iz koje je takvo vladanje potpuno prirodan i spontan odgovor na svijet kakvog vidimo i doživljavamo. U protivnom, norme moralnog vladanja koje sebi nametnemo disciplinom i iz uvjerenja u njihovu ispravnost, neće biti lako održati iz jednostavnog razloga što ih ne prati izravno iskustvo viđenja svijeta na kojem te norme i ta načela počivaju.
Njegovanjem uma otkrivamo svoje unutarnje i skrivene potencijale i stvaramo uvjete za njihovo puno ostvarenje. U budizmu se kaže da istinska priroda uma nije ničim zapriječena, da je neograničena i potpuno slobodna. To je stanje u kojem se priroda stvarnosti sama ukazuje i u umu ogleda. Um oslobođen iluzije o zasebnom postojanju, oslobođen dualističke percepcije sebe i drugih, stvarnost vidi izravno i odražava pojave onakvima kakve one doista jesu. Um oslobođen iluzije zasebnoga postojanja oslobođen je prianjanja, oslobođen prianjanja, oslobođen je i patnje. Drugim riječima, prestankom neznanja prestaje sebičnost, prestankom sebičnosti prestaju negativne emocije, prestankom negativnih emocija prestaje postojati želja za povređivanjem i nasiljem. U pozitivnom smislu, stvarnost koja se otkriva prestankom sebičnosti je stvarrnost koja počiva na zakonu uvjetovanog nastajanja, prema kojemu sve pojave u našem životu i u univerzumu nastaju i nestaju uslijed uzroka i uvjeta. Po tom zakonu kojega je Buddha prvi otkrio u nama znanoj povijesti, sve što postoji, postoji u odnosu s drugim stvarima. Ukoliko uzroci i uvjeti koji su doveli do nastanka neke pojave prestanu postojati, tada će i ta pojava prestati postojati. Drugim riječima, ništa doista ne postoji po sebi, odvojeno i nezavisno od svih drugih pojava. To nadalje znači da su sve pojave u univezumu međupovezane i međuovisne. Takvo viđenje stvarnosti u potpunosti dokida nasilje i povređivanje, jer je posve jasno da je nemoguće povrijediti druge, a da istovremeno ne povređujemo sebe. Ono u nama budi posve suprotne osjećaje, osjećaje odgovornosti, suosjećanja i blagonaklonosti.
Različiti načini viđenja svijeta ili stvarnosti uvjetuju različite emocionalne odgovore na tako viđenu i doživljenu stvarnost. Um koji je raspršen i uznemiren i koji sebe doživljava odvojenim i suprostavljenim svijetu, na svijet odgovara emocijama pohlepe i odbojnosti, ali i svim drugim iz njih izvedenim negativnim emocijama. U procesu njegovanja, stanje uma se mijenja iz raspršenog preko usredotočenog do ujedinjenog i u konačnici do oslobođenog. Taj proces mogao bi se opisati i kao svojevrsna evolucija sopstva. Raspršeni um mogli bismo nazvati malim sopstvom, odnosno sopstvom kojeg obilježava sebičnost i usmjerenost na „ja i moje“. Usredotočeni je um onoga koji se posvetio „okretanju svjetla unutra“, koji živi u skladu s moralnim načelima nepovređivanja i slijedi put. Mogli bismo ga nazvati većim sopstvom koje počinje obuhvaćati druge. Um u stanju ujedinjenosti predstavlja veliko sopstvo. U tom stanju um se može sjediniti s tijelom i okolinom, sve do sjedinjenosti sa cijelim univerzumom. Prožima ga neopisivi i duboki osjećaj mira i ljubavi prema svemu što nas okružuje. Granice koje nas odvajaju od drugih i okoline prestaju postojati i sve doživljavamo kao sebe. Posljedica je to nadilaženja sukoba između tijela, uma i okoline koji inače neprestano tinja u našem uobičajenom iskustvu. Sljedeću fazu u evoluciji sopstva predstavlja uvid u njegovu iluzornu prirodu. To je faza oslobođenja uma u kojoj sopstvo zamjenjuje mudrost viđenja stvari onakvima kakve one doista jesu. Ovo ostvarenje posve prirodno i spontano prate emocije blagonaklonosti, suosjećanja, radosti i nepristranosti. Probuđeni ili oslobođeni um se u budizmu opisuje kao um mudrosti i suosjećanja. Mudrost nam pomaže da ne stvaramo neprilike sebi, a susosjećanje da ne stvaramo neprilike drugima. Moj učitelj, majstor chana shifu Sheng yen, znao je reći da mudrost i suosjećanje nemaju neprijatelja.
